U našoj rubrici “Iz nedavne prošlosti ljubuškog kraja” u kojoj donosimo vijesti i novinske članke nastale u nekoliko desetljeća prije pojave Ljubuškog portala, objavljene u glasilima tog doba. Ovim člankom se vraćamo se u vrijeme prije Drugog svjetskog rata i iz Napretkove božićne knjige za 1939. godinu donosimo tekst naslova “Zašto se dešavaju svađe i tučnjave između seljačke omladine u kotaru ljubuškom”
Pored do sada neviđene sloge i čvrste političke organizacije hrvatskog seljačkog naroda u kotaru ljubuškom postoji ipak, nažalost, jedan tako reći običaj, da se momci pojedinih sela međusobno — jedno selo proti drugoga — zavade i potuku, te u neprijateljstvu žive po nekoliko mjeseci, dapače i par godina. Svađe i bitke događaju se obično kod crkve ili na kojem drugom mjestu, gdje se u većoj grupi svijet skuplja.
I ova naša omladina sa takovom žestinom i upornošću vodi borbu, selo protiv sela, brat protiv brata, nije pretjerano reći, kao da je u jednom selu Kina, a u drugom Japan! Posljedice ovih bitaka su naravno: globa, zatvor, neki teže drugi lakše ranjeni, a nije rijetkost, da bude i mrtvih.
A čemu sve ovo? Da je to zbog zemljišta, kuća, ispaše, stoke, erara i slično, dalo bi se — i ako nije opravdano — razumjeti. Ali rijetko se dešavaju tuče radi toga. Naprosto iz ništa se razvije borba: naime poslije mise se momci cijele župe uhvate u kolo i igrajući gurne jedan drugoga, neki hotimice, a neki nehotice. Iz jednoga sela momci prijete, da ne smiju igrati oni iz drugog, trećeg ili četvrtog sela. Ovi naravno odgovaraju, da hoće. Drugi se opet hvale, da su momci iz njihovog sela bolji junaci, nego oni iz drugog, pa onda zbog besmislenog i glupavog zadirkivanja, iznoseći jedan protiv drugoga stotinu raznih nadimaka i prezimena….
U vezi sa gore spomenutim postoje gotovo u svakom selu po jedan ili dva skitnice iii bundžije, koji sebi zamišljaju, da su „junaci“, (amo uobičajena riječ „hrnjice“, vjerojatno uzeto iz narodnih pjesama). Ove su „hrnjice“ „zapovjednici“ u borbi, i svojim lopovlukom i lukavosti uvijek u bitci izbjegnu udarcima protivne momačke grupe, ali zato nastradaju mlađi lakomisleni momci, koji ne znaju, kako se ovamo na selu reče, „makirati“, već se otvoreno biti, prsa u prsa. Ove se hrnjice lukavo i vješto povuku u ovom metežu i rijetko kada budu ozlijeđeni, a iz ovih bitaka izvlače svoju ličnu korist. Oni ne rade ništa, osim što vješto smišljaju „uzroke“ budućim bitkama, dok momci ostalih sela, koji su manje raspoloženi za tučnjavu, kad se sa ovima sastanu, časte ih pićem, neki iz poštovanja, neki što nisu rad sa ovim bundžijama imati komedije, a poneki i iz straha, tako da se ovima, kad god idu na sajmove (pazare) i razna proštenja, derneke, sve se u šesnaest plaća vino, pivo, rakija i t. d.
Dakle ovim „hrnjicama“ je, kao pojedincima, dobro, ali zato sva ostala seoska mlađarija strada. Kad se između ovih momaka nađe koji bistriji i dalekovidniji te osuđuje ovakav način obračunavanja između seoskih momaka, spomenute „hrnjice“ svojim običajnim lukavstvima pridobiju za sebe ostale momke, te se okome na ovoga malo bistrijeg mladića, koji je u ovakovim okolnostima prinužden, da se više ne zalaže za ovakvu dobru stvar, jer u protivnom će onda svi navaliti na njega. Ako se koji od mladića u jednoj od tolikih bitaka pokaže malo „hrabriji“, onda se taj od ostalih u zvijezde kuje i vjerojatno da bi dobio odlikovanje za „hrabrost“, da imade u našim selima ljevaonica medalja, ali ovako u nedostatku medalje ostane na usmenoj hvali. što je još žalosnije, ovog „odlikovanog“ i oženjeni ljudi hvale, što je više za osuditi, jer bi njihova dužnost bila nastojati svim mogućim sredstvima, da se ovo naše seljačko zlo potpuno istrijebi.
Promatrajući sve ovo pravi Hrvat i prijatelj našeg seljačkog naroda, ima se duboko zamisliti kuda ovo vodi. Ovamo se općenito govori, da u kotaru Ijubuškom u toku jedne godine u raznim bitkama bude mrtvih i ranjenih toliko, koliko bi možda u drugom kojem kotaru bilo za 10—20 godina!
Nas Hrvate uopće, a radnike i seljake napose, tare svako zlo i nepravda još odavno, te ako se mi još između sebe mrcvarimo i gložimo, onda je to najveća nesreća, a također i najveća ludost na svijetu. U povijesti našeg hrvatskog naroda nikada još nismo bili čvršće i jedinstvenije organizirani nego što smo sada, zahvaljujući na prvom mjestu našim seljačkirn prosvjetiteljima i čovjekoljubima blagopokojnima Anti i Stjepanu Radiću. Njihovom zaslugom stvoren je Seljački pokret, kome nema ravna na svijetu.
Ali u ovakovim razmiricama i bitkama slabimo svoju snagu, umnu i tjelesnu, jer ako jednome stroju nedostaje samo jedan mali dio, on ne može uredno funkcionirati, t.j. vršiti onaj posao, koji mu je namijenjen. Ako mu nedostaje više dijelova, onda će proći i više vremena, dok se ovi strojevi poprave, i tek onda će moći pravilno obavljati svoj posao. Bude li ponovno nedostataka u njegovim dijelovima, onda se rad ne će nikad moći svršiti.
Mi smo Hrvati po broju malen narod, pa zato što smo manji brojem, trebamo biti složniji djelom i sve nastale razmirice i sukobe među sobom rješavati na miran i ljudski način. U svim spornim pitanjima svaki pojedinac neka sa svoje strane nešto popusti i jasno je kao dan, da će se svaki sukob mirno riješiti. Nemojmo biti sitničavi i raditi na svoju propast.
Braćo, seljački omladinci kotara ljubuškog! Manimo se nesloge, tučnjave, razmirica, zadirkivanja, već prionimo za korisne po narod knjige, koje nam bistre pamet, osnivajmo u svakom selu knjižnice, u koje ćemo smjestiti knjige našeg dičnog „Napretka“, toga prosvjetnog lučonoše nas Hrvata, pa onda knjige i novine Hrvatskog seljačkog pokreta, osobito Seljačke Sloge i kada ih dobro promozgamo i proučimo, onda ćemo postati jedan savršeni narodni i seljački stroj, koji će srušiti svaku silu i nepravdu, protiv koje se bori cjelokupni hrvatski narod sa svojim narodnim vođom Drom Vlatkom Mačkom.