Danas je u Ljubuškom, u ozračju poštovanja i dubokog pijeteta, obilježena 34. godišnjica stradanja civilnih žrtava Domovinskog rata nevine djece i mlade žene čiji su životi nasilno prekinuti u jednom od najtragičnijih dana u povijesti grada. Na današnji dan prije 34 godine, u nedjelju 3. svibnja 1992. godine bez upozorenja i milosti, rakete su pale na Ljubuški i zauvijek ugasile živote najmlađih; brata i sestre, malenog Filipa i desetogodišnje Ivane Kraljević, djece koja su trebala tek započeti svoje živote. Od posljedica ranjavanja preminula je i Radmila Bradvica, mlada žena čiji je život nasilno prekinut, dok je više civila ranjeno. Njihove sudbine ostaju bolna rana, ali i trajna opomena. Napad je izveden raketama kalibra 128 mm ispaljenim s položaja pod kontrolom JNA, na gusto naseljeno civilno područje grada, na domove, ulice i prostore svakodnevnog života.
Obilježavanje je započelo svetom misom zadušnicom u crkvi svete Kate, koju je predvodio tadašnji humački župnik fra Velimir Mandić, koji je upravo u vrijeme ratnih događanja 1992. godine služio kao župnik na Humcu.
Nakon mise, kod spomen-obilježja civilnim žrtvama Domovinskog rata položeni su vijenci i zapaljene svijeće. U tišini i sabranosti, članovi obitelji stradalih, predstavnici Grada Ljubuškog i Županije Zapadnohercegovačke, braniteljske udruge proistekle iz Domovinskog rata, predstavnici RK Izviđač i brojni građani još su jednom odali počast onima koji su stradali bez krivnje.
U svom obraćanju fra Velimir Mandić prisjetio se tih tragičnih dana, svjedočeći o strahu, patnji i šoku koji su pogodili grad, ali posebno istaknuvši bol zbog stradanja nevinih civila: djece i mlade žene čiji su životi nasilno prekinuti. ” Upravo ovdje na ovom prostoru spomen obilježja nalaze se temelji nekadašnje crkve svete Katarine Aleksandrijske. Povijesni podaci svjedoče da je još 1435. godine na tom mjestu postojao franjevački samostan i crkva svete Kate u Ljubuškom, koji su 1563. godine srušene od strane osmanlijske vojske. Na tom povijesno i duhovno značajnom mjestu danas stoji spomenik kao znak sjećanja i opomene.”
Kako je kazao fra Velimir Mandić, pogled na spomenik posebno dotiče srce: „Pogledajte kako ovo dijete upire prstom u vječnost. Zamislimo, da su Ivana i Filip danas odrasli ljudi, supruga i suprug, možda roditelji. Da je Radmila, koja je tada teško ranjena, mogla dočekati starost kao sretna baka, okružena svojom obitelji. No 17. svibnja 1992. u bolnici u Splitu, od posljedica ranjavanja, Radmila Bradvica je preminula. Nju sam u autu opremio bolesničkim pomazanjem i odrješenjem. Danas ohrabreni vjerom da su duše nevinih žrtava u Očevu zagrljaju, zastanimo u molitvi. Neka nas sjećanje na njih ne ostavi ravnodušnima, nego nas potakne da čuvamo mir, život i dostojanstvo svakog čovjeka.”“, rekao je fra Velimir, svjedočeći i o boli i o duhovnoj nadi.
Video zapis u nastavku donosi molitvu i trenutke pijeteta ispred spomen-obilježja, u znak trajnog sjećanja na žrtve.
U fotogaleriji donosimo trenutke odavanja pijeteta, polaganje zajedničkog vijenca i prinošenja svijeća.
Spomen-obilježje civilnim žrtvama Domovinskog rata, koje danas stoji kao trajni podsjetnik na bol i žrtvu nevinih Ljubušaka, postavljeno je prije četiri godine, na 30. godišnjicu napada agresorske JNA na grad. Autor ovog dirljivog umjetničkog djela je kipar Ilija Skočibušić, koji je kroz svoj rad nastojao sačuvati uspomenu na stradale, ono na snažan i simboličan način prikazuje stradanje kroz lik žene koja u naručju drži dvoje djece, kao trajni podsjetnik na nevine živote koji su ugašeni i na bol koja je zauvijek obilježila Ljubuški.
Na kraju, dragi čitatelji nemojmo proći pored spomen-obilježja koje je danas postalo dijelom naše svakodnevice, a da se na trenutak ne zaustavimo. U tišini i molitvi, neka nas on podsjeti koliko je krhka ljudska sudbina, ali i koliko je važno čuvati sjećanje. Jer dok se sjećamo, oni žive u nama, a njihova žrtva ostaje opomena i zavjet da se takva tragedija nikada više ne ponovi.
B.Medić
