U zbirci Muzeja franjevačkog samostana na Humcu, utemeljenog prije 150 godina, možete pogledati materijalne tragove burne povijesti jednoga grada. U pisanim dokumentima grad se prvi put spominje 1444. godine pod imenom Lubusa.
Muzej, inače najstariji u Bosni i Hercegovini, utemeljili su svećenici franjevačkog reda. Oni o njemu vode brigu. Sigurno je da neće doživjeti sudbinu državnih muzeja koji žive sami, prepušteni sarajevskoj zimi, zubu nevremena i neizvjesnoj sudbini.
Povijest nam svjedoči da svećenici franjevačkog reda stoljećima grade, dograđuju, pregrađuju, popravljaju i u nasljeđe ostavljaju duboke tragove nacionalnog i kulturnog identiteta. Fra Didak do fra Didaka! U njihovim rukama i pod njihovom upravom nikada ništa nije propalo.
Naprotiv!
Kada površan poznavatelj povijesti prošeta muzejom, vidjet će da je ljubuški kraj od pamtivijeka naseljen. Obilje vode, višak sunčanih sati i dnevne svjetlosti, bogatstvo flore i faune, mediteranska klima i blizina Jadranskog mora rajske su pretpostavke za komforniji život.
Istina, u nekim prijelomnim vremenima prirodne ljepote znale su cijelom kraju donijeti ozbiljne teškoće. Ljepota zna biti pogubna pa se u narodu može čuti prispodoba: Bolje je biti malo slijep, nego previše lijep.
U planovima velikih imperija, u glavama njihovih kraljeva, careva, sultana, u posljednje vrijeme i vojvoda od istoka, Ljubuški je svakom od njih bio zanimljiv osvajački pothvat. Onima koji su napadali s istoka i sjevera pred očima je bilo plavetnilo Jadranskog mora, a oni drugi koji su nadirali s juga i zapada tražili su putove prema novim prostranstvima, novim tržištima i kolonijama. Mamile su ih bujne šume, čiste rijeke, a još više nalazišta zlata i drugih plemenitih metala.
Na strateškom putu koji je vodio iz Solina prema Naroni, današnjem Vidu, u blizini franjevačke crkve na Humcu pronađen je rimski vojni kompleks s kupalištem i saunama koje su zagrijavane podzemnim sustavom. Koncem desetog ili početkom jedanaestog stoljeća nastala je glasovita Humačka ploča, četverokutna površina pisana bosančicom – bosanskom ćirilicom i natpisom u kamenu “U ime Oca, Sina i Duha Svetoga”.
Prema tumačenju prof. Marka Vege, najboljeg poznavatelja bosanske povijesti, ovaj najstariji pisani trag svjedoči o gradnji crkve sv. Mihovila. Nekoliko stoljeća kasnije, najvjerojatnije sredinom četrnaestog stoljeća, na vrhu brda Buturovica podignuta je velebna kula koja se veže uz ime hercega Stjepana. S ove kule mogli su se uočiti pokreti nepozvanih, opasnih “gostiju” i navrijeme, kroz uredno raspoređene puškarnice, pripremiti obrana od osvajačkih i pljačkaških nauma.
Nakon pada Počitelja Ljubuški je 1472. došao pod upravu osmanske vlasti, a ubrzo postao je i sjedište turskog kadije. Prema povijesnim podacima, Nesul aga Vučjaković 1558. godine izgradio je džamiju kao prvi znak osmanske prisutnosti. Bio je to i nagovještaj velikih društvenih promjena. Pod novom i surovom tuđinskom upravom Ljubuški je živio i preživljavao punih 400 godina. Ova stoljeća, osim bolnih sjećanja stanovništva, nisu ostavila spomenike povijesnog značenja.
Berlinski kongres 1878. godine donio je ljubuškom kraju novo vrijeme, novu upravu i gospodarski procvat. Impresivni su podaci o melioraciji ljubuškog polja, navodnjavanju, gradnji mostova i cesta, uzgoju novih kultura i podizanju vinogradarstva. Osim savršenog ustroja administrativne uprave, zemljišnih knjiga i katastra, razdoblje Austro-Ugarske Monarhije nije ostavilo spomenike povijesne vrijednosti. Sve je bilo podređeno stvaranju pretpostavki za što jednostavnije izvlačenje prirodnih bogatstava za potrebe Monarhije i njezine prijestolnice – Beča.
Vrijeme Kraljevine SHS obilježeno je masovnim iseljavanjem; u prvo vrijeme prema dalekim prekooceanskim zemljama, a potom češće i više prema razvijenim zemljama zapadne Europe: Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj.
U posljednjoj Jugoslaviji grad i kraj živjeli su pod teretom hipoteke neprijateljskog kraja. Novi poredak nije imao milosti. Vlast jednog čovjeka i jedne partije bila je zakon. Istini tu nije bilo mjesto. Pravdi još manje! Iz lokalnog miljea regrutirano je nekoliko visokih časnika Službe državne sigurnosti koji su pratili svaki pokret i svakog čovjeka. Evo jednog klasičnog primjera.
U Ljubuškom, na predjelu zvanom Babovac, podignut je suvremeni nogometni stadion. Drugi u Hercegovini. Na proslavu je pozvan zagrebački Dinamo, sjećaju se Gojko Medić, Emil Bunoza i Ante – Braco Šoše, hodajući ljubuški spomenici, i pripovijedaju:
“Po Hercegovini smo razaslali plakate i navijestili gostovanje slavnog zagrebačkog kluba. Od sportskog uzbuđenja sve je bilo na nogama.
U malom Ljubuškom veliki Dinamo!
Tri dana prije utakmice iz Gruda došao je partijski bos, plećat čovjek, krupne glave, plitke pameti, ledenog, prodornog i prijetećeg pogleda, zajapuren kao da se priprema smak svijeta. Po licu mu iskočile crvenkaste pjege, svakog časa maramicom briše znoj, nadimlje se i zahtijeva da se utakmica otkaže.
Pitamo ga zašto.
Dinamo od Ljubuškog do Mostara, od Imotskog do Metkovića, ima svoju publiku. I on to zna. ‘Ne, ne može! To je ustaški klub!’, bio je uporan partijski zanesenjak. Nismo popustili ucjeni, jednoumlju i ludosti. Goste smo smjestili u hotel. Ni to nekima nije bilo po političkoj volji. Za vrijeme utakmice i svečanosti otvorenja stadiona u hotelu je isključeno grijanje…
Zima je i hladno je!
Nitko ne zna tko je grijanje isključio.
Nitko ne zna tko bi ga mogao uključiti.
Atmosfera je bila mučna, ponižavajuća.
Intervenirao je Vlatko Marković, slavni nogometaš i tadašnji trener, dijete Bosne. Sve mu je bilo jasno… Pokupio je nogometaše i njihovu pratnju i odveo ih u Čapljinu, u hotel Mogorjelo…”
Ljubuški je rasadnik pametnih, radinih i ponosnih ljudi.
Unatoč daytonskim zavrzlamama i sarajevskim marifetlucima, Ljubuški živi svoje novo vrijeme. Suvremena autocesta rastvorila je slapove Kravica i Koćuše kao stranice najljepše knjige. Bogata kulturna baština, izvrsna cestovna mreža, blizina Makarske rivijere i susjedstvo s međugorskim svetištem ovom kraju navijestili su bolja, pravednija, mirnija i sretnija vremena.
Prije nekoliko godina u Mostaru, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, zadržao sam se u ugodnom razgovoru sa Stjepanom Skokom, glasovitim kiparom i dekanom Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. S pokrićem mnogi govore da je to naš Ivan Meštrović. Dok smo ruke čvrsto držali u pozdravu, kroz glavu mi prođoše njegova umjetnička djela, posebno velebna “Domagojeva lađa”, veliko kiparsko ostvarenje.
Nakon uobičajenih pitanja, naš razgovor poprimio je zanimljiv tijek.
“Nekoliko mojih sugrađana i prijatelja”, priča profesor, dekan i kipar Stjepan Skoko, “utemeljilo je udrugu koja ima zanimljiv projekt. Neće biti lako, ali ga žele ostvariti. Voljan sam im pomoći i učiniti sve što budem mogao. Poslušajte me i posavjetujte nas! Ne treba nam odvjetnička pomoć. Sve je urađeno u skladu sa zakonima naše zemlje.
Prema službenim podacima, u Drugom svjetskom ratu i poraću na području općine Ljubuški 758 mladih žena, nijedna starija od tridesetak godina, ostalo je bez muževa, a 2227 malodobne djece bez očeva. Dr. Ante Milas, začetnik ideje, ima bolno sjećanje na sudbinu svoje majke. S osmero maloljetne djece ostala je sama. Jedno drugom do uha, kako se u narodu može čuti. Eto, djeca tih očeva, uglavnom pogubljenih nakon II. svjetskog rata, žele podići spomenik i zahvaliti majkama, istinskim heroinama druge polovine prošlog stoljeća…”
Dok je kipar Skoko razlistavao skice i planove, sjetih se priče o jednoj širokobriješkoj obitelji i jednoj ženi, istinskoj heroini.
“Pričajte!”, kaže velemajstor skice i dlijeta.
Dr. Ivana, zagrebačka liječnica, sjedi u mom uredu i priča kako je njezina majka, do grla zakopčana od tuge, boli i nesreće, ostala sama. Sama sa sedmoro maloljetne djece.
“Napornim radom”, sa sjetom u glasu nastavlja dr. Ivana, “majka nam je omogućila školovanje i studiranje u Zagrebu. Svi smo diplomirali na fakultetima koje smo odabrali…”
Zamislite, samohrana majka, sedmoro malodobne djece i toliko akademski obrazovanih ljudi, to je scenarij i za uzbudljiv cjelovečernji film.
“Gledam vizure spomenika. Gledam majku kako ponosno stoji, a oko nje troje malodobne djece. Jedno je u naručju. Drugo odraslije stoji uz majku s pogledom upravljenim prema nebu i Bogu, a ono treće sjedi s knjigom u ruci, kao da navješćuje uskrsnuće svih zajedno. Bit će to spomenik nad svim spomenicima”, rekoh mu.
U subotu, 15. veljače, po lijepom i sunčanom vremenu, kao da je zima već minula, u središtu grada okupilo se mnoštvo svijeta. Kada su s crkve svete Katarine utihnula podnevna zvona, mlada žena ugodne vanjštine, prigodno odjevena, navijestila je početak svečanosti otkrivanja Spomenika majci.
Redali su se prigodni govori. Svi su bili odmjereni i brižno pripremljeni.
Uzvišeni!
Gradonačelnik Nevenko Barbarić, predsjednik Udruge potomaka udovica Drugog svjetskog rata i poraća Tomislav Dugandžić, Ivan Vukoja – intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Na koncu svoj blagoslov uputio je apostolski nuncij Luigi Pezzuto. Spomenik je otkrio dr. Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora.
Autor velebnog umjetničkog djela, kipar Stjepan Skoko, suznih očiju progovorio je o ostvarenju svoga sna. Progovorio je o Spomeniku majci u rodnom Ljubuškom i vrhuncu svoje blistave kiparske karijere.
Ako vas putovi navedu u Ljubuški, zastanite.
Razgledajte Spomenik majci, zapalite svijeću, ostavite cvijet.
Ovoj kolumni pristoji pjesma nobelovca Ive Andrića.
“Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te, i na ovu zemlju, i na nas
koji smo iz njenog tla nikli i njen kruh jedemo,
daj nam ono zašto te, i dan i noć, svako na svoj
način, molimo,
usadi nam mir u srce u slogu u gradove,
dosta nam je ratničke vatre, mirnog
smo kruha željni, Gospode”.
Potpora svim zaštitnicima dječice
Spomenik je hvale vrijedna akcija no fali jedna ploča sa nadpisom šta spomenik predstavlja koja je to ideologija lišila života brojne Ljubušake te time stvorila toliki broj majki i djece bez muža i oca
Već imamo jedan spomenik na trgu na kojem piše Ljubuške žrtve umjesto da je upisano 2700 imena Ljubušaka.
Većini tih Ljubušaka je oduzeto pravo na grob dostojanstven ukop sad su i bez prava na ime, a prije ih je bilo i zabranjeno spominjati.
Zbog budućih generacija je bitno upisati tko kada, koja ideologija.