Za razliku od nekih prošlih vremena kada su perike najčešće bile znak statusa i prestiža, danas se one, uz manji broj onih koji ih koriste za promjenu imidža, najviše nose iz posve drugih razloga – zdravstvenih.
Nisu jeftine i nerijetko su teško dostupne upravo onima kojima su najpotrebnije, djeci oboljeloj od malignih bolesti. Srećom, postoje osobe, dobre i velikodušne, koje svoju prirodnu kosu daruju upravo za izradu perika za oboljele mališane.
Jedan od njih je Ana Dugandžić, Kominka iz Banje pokraj Ploča. U zadnjih deset godina, Ana je to učinila tri puta! Nije ni mogla više jer da bi zadovoljila jedan od uvjeta, dužina kose, mora čekati najmanje tri godine da njena prirodna, crna, gusta kosa izraste.
A kako je Ana uopće došla na ovu ideju. „Godine 2015. U Zagrebu je osnovana udruga „Kosa ljubavi“ koja je prikupljala kosu za osobe oboljele od malignih i autonomnih bolesti, osobito djece, kako bi im barem malo olakšala bolno razdoblje kroz koje prolaze. Ljudi su se odazvali pozivu, među njima i ja. Sakupljeno je toliko kose da je udruga dvije godine kasnije prestala s daljnjim prikupljanjem jer je potrošnja prikupljene kose bila vrlo spora, a u Hrvatskoj je bilo jako malo vlasuljara. Izrada jedne perike, za koju treba šest do osam repova kose, traje otprilike mjesec dana“, priča nam Ana i ističe kako su je upravo iz zagrebačke udruge uputili u Sarajevo.
Ana nakon prvog darivanja kose 2015. godine
U glavnom gradu Bosne i Hercegovine djeluje udruga „Srce za djecu oboljelu od raka“. Uvjeti prikupljanja kose u toj udruzi malo su zahtjevniji nego u Zagrebu. Kosa mora biti dugačka najmanje 30 centimetara, nefarbana, netretirana i potpuno prirodna. Ana je imala kosu koja zadovoljava sve te kriterije, pa je tako svoju kosu darovala sarajevskoj udruzi. Učinila je to i nedavno, po drugi put.
Ana nakon drugog darivanja kose
Naravno da dugogodišnje njegovanje kose za ovakve namjene podrazumijeva i određene žrtve i odricanja, ali ovoj emotivnoj učiteljici ništa nije teško. „Moja duga i gusta kosa ponekad mi smeta, ali sve pretrpim jer znam zašto to radim. Upoznavala sam tu dječicu kroz život, znam kroz koje bitke prolaze i ovo je najmanje što mogu učiniti za njih. Na ovaj način djeca dobiju samopouzdanje, vraćamo im osmjeh na lice a to je neprocjenjivo. Meni donosi duševni mir, volim kada ljudi grade mostove snage i zajedništva za one koji se bore u najtežim bitkama“, poručuje Ana. Već je donijela odluku da će nastaviti darivati kosu dok god bude mogla. „Ako ne posijedim“, kroz šalu će.
Prije šišanja
S odrezanom kosom
Ana poslije šišanja
U stvari, već nakon nedavnog šišanja, Ana je već započela pripremu kose za iduće šišanje, za nekoliko godina. Ovaj put ošišala se kod frizerke Katice Karamatić u Čapljini, koja u ovome „projektu“ također sudjeluje volonterski. Prije šišanja odrežu se eventualno ispucali vrhovi i obave sve druge pripremne radnja, a nakon završetka posla, uredno spakirana kosa šalje se na adresu udruge. I Katica s radošću sudjeluje u ovom humanom činu, jer, kaže, uvijek treba biti na raspolaganju potrebitima, osobito djecu. Posebno emotivni trenuci su kada djeca daruju kosu djeci. Za Anu ima samo riječi hvale i potpuno je podržava u njenim odlukama.
Ana je bila aktivna u Gradskom vijeću Grada Ploča
U Hrvatskoj trenutačno djeluju dvije udruge koje prikupljaju kosu za djecu oboljelu od raka, Udruga studenata „Kosari“ iz Rijeke i udruga „Krijesnica“ iz Zagreba. Ove dvije udruge prikupljaju kosu po potrebi, a uvjeti su manje zahtjevni nego u BiH, npr. kosa može biti bojana.
