Ovih danas svijet su obišle slike japanskog izbornika Hajime Moriyasua na kojima se nakon gubitka utakmice naklonio navijačima i nogometašima Hrvatske odajući im priznanje na velikoj pobjedi i ulasku u četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva. U našoj europskoj kulturi, nažalost, rijetko viđamo takvo poštivanje protivnika, dostojanstvo i pribranost u trenutku kad vam se ruše snovi, pada nacionalna euforija i strepite pred traženjem odgovornosti za poraz.
Uostalom, najveću suprotnost takvom ponašanju vidjeli smo tijekom utakmice Švicarska – Srbija, kad je srbijanski izbornik Dragan Stojković Piksi sipao salve uvreda na račun protivničkih igrača. A svjedočili smo i situacijama kad se umišljene zapadne zvijezde nisu udostojile čestitati protivniku na zasluženoj pobjedi. Koliko god je ovdje riječ o specifičnosti japanske kulture, koja pripada tzv. kulturama visokog konteksta, gdje su daleko važnije geste i neverbalna komunikacija nego riječi (a to potvrđuje i čišćenje stadiona nakon utakmica te ostavljanje za sobom svlačionica u savršenom redu), dostojanstveno i pristojno ponašanje trebalo bi biti svojstveno svima. Osobito onima koji milijunima ljudi služe kao uzor i inspiracija. Zato možemo biti ponosni i na našeg izbornika Zlatka Dalića, čije besprijekorno ponašanje u javnosti, uvažavanje i poštovanje protivnika, odmjerene izjave i motivirajuće poruke ne prolaze nezapaženo i u svjetskim medijima. A njegova staloženost i smirenost, čak i kad je najteža situacija na terenu, dostojne su japanskog zena.
Izbornik običnih navijača
No koliko god se ponekad doimao hladnim, Dalić itekako zna pokazati i emociju. Sjetimo se samo utakmice protiv Rusije na splitskom Poljudu, kad je zaplakao i duboko se naklonio navijačima, baš poput japanskog izbornika u Kataru. Svjestan je on da su navijači i njihova energija sastavni dio uspjeha. Uostalom, priznao mi je prije polaska u Katar da će mu na tribinama nedostajati oni obični navijači koji godinama bodre svoje junake po stadionima diljem Europe, a sad im je Doha nedostižna.
Umjesto zamora, novi zalet
Bez obzira na ishod utakmice Hrvatska – Brazil, ime Zlatka Dalića zlatnim je slovima upisano u hrvatsku (ne samo sportsku) povijest kao najuspješnijeg hrvatskog nogometnog izbornika. Slavu je osigurao 2018. srebrom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, kad je u zadnji tren preuzeo momčad i mimo bilo kakvih očekivanja javnosti doveo je na tron nogometne velesile. I kad su mu mnogi savjetovali da se povuče na vrhuncu slave, jer se tako osigurava trajan pobjednički dojam u kolektivnoj memoriji te da prihvati neku od unosnih ponuda iz svijeta, on je odlučio ostati zbog odgovornosti prema vatrenima, navijačima i hrvatskoj javnosti. I kad se činilo da se pobjednička momčad pod teretom slave, zamora i smjene generacija raspada, on joj je uspio udahnuti novu snagu, svježinu i motivaciju. A rezultate toga vidjeli smo na ovogodišnjim utakmicama Lige nacija, koju ćemo dugo pamtiti po veličanstvenoj pobjedi starog rivala Francuske – i to u Parizu! Iako neki tvrde da Dalić ima puno sreće, teško je srećom objasniti deset odigranih utakmica zaredom bez poraza, uspjehe u Ligi nacija ili plasman predstavnika najmalobrojnije nacije među osam veličanstvenih, dva puta zaredom.
Moramo priznati da je ipak riječ o specifičnom receptu i strategiji. Izvući maksimum iz snažnih individualaca željnih uspjeha i različitih stilova igre, pretvoriti ih u jedinstven tim u kojem se gine jedan za drugoga bez ljubomore i zavisti, mogu samo istinski lideri. I to bez lupanja šakom po stolu. Samo jasnom komunikacijom, moćnom motivacijom i dobrom taktikom na terenu.
Poniznost je ključ
Kad je prije četiri godine u Rusiji promovirao poniznost, mnogi su to u društvu u kojem se volimo busati u prsa, hvaliti i biti prvi, a ne posljednji, shvatili kao nedostatak. Međutim, upravo je poniznost ključni element suvremenog vodstva, koje promoviraju vodeći svjetski autoriteti, a koji se pak temelji na kršćanskom učenju. “Tko želi biti prvi, neka bude sluga svima!” – jasno je poručio Isus Krist svojim apostolima. A toga se, kao istinski vjernik koji promiče, ali nikome ne nameće svoju duhovnost, drži i izbornik Dalić, kao i njegov kapetan Luka Modrić. Svjedočenje vlastitim primjerom je najzahtjevnije, ali i najučinkovitije. Takva kombinacija, u kojoj nema viška ega i želje za pozornošću i slavom, teško se postiže. No, eto, naša generacija ima sreću svjedočiti takvom uspjehu.
Dalić nije bezgrešan, ali gdje smo to još u svjetskom vrhu?
No ni Dalić nije bezgrešan, kao ni članovi izabrane momčadi u Kataru, koja ima dobrih i loših dana, vrhunskih i prosječnih poteza, podbacivanja i čudesnih iskoraka. I nemojmo se iznenaditi ako ih oni koji su ih ovih dana hvalili počnu valjati po blatu ako izgube od Brazila, ili oni koji su sumnjali u njih kažu da su očekivali pobjedu. Takvi smo mi Hrvati. Međutim, prije nego što vidimo ishod utakmice s Brazilom, zapitajmo se – ima li ijedno drugo područje u kojem se naša zemlja nalazi u svjetskom vrhu (izuzmemo li prirodne ljepote i posebnosti)? Očito su nas sportaši razmazili pa ljestvicu očekivanja postavljamo iznimno visoko kad su u pitanju sportski uspjesi. Kad bismo barem djelić tih očekivanja prenijeli na naše političare da postanu svjetska klasa, gdje bi nam bio kraj. Vatreni i Dalić primjer su da se može puno toga postići visoko postavljenim standardima i vjerom u sebe, sposobnošću, a ne podobnošću, zatim samodisciplinom, upornošću, zajedništvom, domoljubljem i poniznošću. A dok iščekujemo povijesnu utakmicu i istinski vjerujemo da je sazrelo vrijeme da konačno padne i veliki Brazil, preostaje nam još samo prizvati u pamet onu staru mudru izreku: “U pobjedi se ne uzvisi, a u porazu se ne ponizi”. Kao da ju je Dalić napisao.
