ZAMISLI, Anica Matić

 

Načeli smo novo desetljeće. 2020. je.

 

Situacija je, ionako, iznenađujuća i pomalo zastrašujuća. Kako za koga.

 
 
 

U svoj toj konfuziji mjera, izolacija, karantena, zabrana i propisa – zamisli da si maturant.

Školovanje ti je naglo prekinuto 3 mjeseca prije. Spremaš se za državnu maturu, prijemne ispite i, na neki način, najvažniji ispit života. Onaj ispit o kojem ti ovisi karijera i “budućnost” za koju ipak nismo sigurni da je u našim rukama.

 

Dobro ti je došao odmor, pratiš silne zadatke online nastave kojih ima na pretek, nadaš se najboljem i nekako ne želiš pomišljati da najljepša zadnja 2 mjeseca dvanaestogodišnjeg školovanja nećeš proživjeti u svojoj školi, sa svojom generacijom.

Ne želiš prihvatiti činjenicu da nećeš, kao i dosadašnji četvrtaši, s predivnim uspomenama, osmijehom na licu i pjesmom na usnama obući norijadsku majicu, zadnji put ući u hodnik škole za koju nikad nisi mogao zamisliti da će ti ovoliko nedostajati. Nećeš moći imati normalni maturalac, profinjen i frižak doći tu jednu posebnu večer, kako bi otplesao službeni kraj završne godine.

Kažu da je fino… kažu da su to najljepše uspomene.

Žao mi je što će, za nekolicinu nas, sve to ostati samo na: “kažu..”

 

No, dobro.

Nije kraj svijeta. Bez patetike. Svjesni smo da ovo nije najgora stvar svemira.

Ovo je samo jedna priča pod naslovom:
Zamisli!
I dalje si maturant.
Zbog epidemioloških mjera ne znate hoće li se matura uopće održati, što će se promijeniti, na koji način će se zaključiti ocjene, kako će funkcionirati ispiti, kojeg gradiva neće biti.
Kako ćete upisati željeni fakultet, na kraju krajeva.
Čekate rezultate. Čekate konačnu objavu.

Ukinuli su neka djela za esej, izbacili su mali dio gradiva iz hrvatskog.
Kažu da iz matematike neće biti gradiva drugog polugodišta četvrtog razreda bez objave što spada u to gradivo.

Nakon par dana, iz vedra neba pukne grom i objavi se vijest: “Ukinuti izborni predmeti državne mature.” 

 

Neki su u transu, sretni i zadovoljni, već roštiljaju i skaču po dvorištu, dok su drugi ljuti i razočarani, nesretni i smišljaju peticije.
Kao da peticija može išta više promijeniti.
Toliko ih je potpisano, a nijedna nije usvojena pa čak ni ozbiljno pogledana. Kao da će sad odjednom, mjesec dana prije, promijeniti odluku.

Ali.. opet grmljavina. Ovoga puta je odjeknula jače.
Ovoga puta su se ujedinili i oni koji su bili ZA i oni koji su bili PROTIV.

Ovoga puta su objavili vijest kako IPAK NISU UKINUTI IZBORNI PREDMETI, samo 24h nakon prve vijesti koja je izazvala šarolike reakcije.
Ali ne bi to bilo to da opet ne moraš nešto čekati. Treba ti 24 sata kako bi saznao konačni raspored pisanja već toliko puta spomenutih ispita.

Kako je to zdravo za bilo čiji, nekoć zdrav, razum? Kako je to normalno?

Vrlo je moguće da će, na podcastima #KAKOSI, s kanala srednjeHR, gledanost za duplo narasti preko noći, jer ih je dosta postalo “psihički nestabilno”, kažu.
Neki su izgubili volju, a neki već smišljaju drugu peticiju kojom neće ništa promijeniti.

Stanje je alarmantno, mozak vodi parlaonicu, čeoni režanj s popriličnom dozom dopamina zaduženog za motivaciju je zahrđao, a nama naviru stihovi “We don’t need no education, we don’t need no thought control”, s posebnim naglaskom na “thought control” jer ako ovdje netko potajno snima novi film “Kako riješiti maturanta u 10 dana”, bome je napisao brutalan scenarij.

A mi i dalje jedva čekamo kako će se taj scenarij završiti.
Hoće li biti bajka, satira, horor ili možda tragikomedija?

 

Hoće li se povećati broj prijavljenih na studij Odnosa s javnošću kako bi pravilnim primjerom pozvali savjetnike komunikacijskih znanosti na ispit savjesti?

Hoće li se povećati broj pohađatelja Etike da, iskustvom vođeni, pokažu što je (ne)moralno i naprave mali serijal znanja za odrasle, pod nazivom: “Što je dobro, a što loše u današnjem svijetu?!”

Što Google izbacuje kad upišeš: “Kako postati ministar obrazovanja, savjeti/tutorial?”

Ima li Google tražilica ovih dana više upita na temu: “Kako u što manje vremena izludit 30.000 ljudi?” 

I još mnogo upitnika.

Ali… glava gore, bar ćemo na poseban način bit posebni.

Kažu da je i to važno.

 

Zamisli.