Ante iz Drinovačkog Brda kod Gruda, koji je desetljeća života i rada proveo u Njemačkoj, podijelio je svoju životnu priču o teškim počecima u tuđini, poslovnom uspjehu, humanosti i velikoj ljubavi prema rodnom kraju.
Nakon više od četiri desetljeća rada i poduzetništva u Njemačkoj, Hercegovac Ante odlučio je zatvoriti jedno veliko životno poglavlje i vratiti se svojim korijenima. Nekadašnji vlasnik hotela, koji je u tuđinu otišao gotovo bez novca, danas uživa u obnovljenoj djedovini, masliniku s oko 200 stabala i prirodi rodnoga kraja. Njegova životna priča govori o teškim počecima, radu, političkim pritiscima u bivšoj državi, humanosti i ljubavi prema zemlji koju nikada nije zaboravio.
„Ovo je moja kuća, ovdje je moj dom“, govori Ante dok se prisjeća djetinjstva u hercegovačkom selu i vremena kada se živjelo skromno, ali složno.
Odrastao je u razdoblju kada su obitelji imale mnogo djece, obrađivale zemlju i držale stoku. Djeca su nakon škole pomagala roditeljima, a život je bio ispunjen radom i svakodnevnim obvezama.
„Siromašno je mjesto bilo. Dok naši ljudi šezdesetih godina nisu počeli odlaziti u Njemačku, živjelo se teško. Ali nitko nije bio gladan“, prisjeća se.
S vremenom su se sela počela mijenjati. Stariji su umirali, a mladi odlazili u potragu za boljim životom. Među njima je bio i Ante, premda njegov odlazak, kako kaže, nije bio motiviran samo ekonomskim razlozima.
U Njemačku otišao bez novca, a prva tri mjeseca radio besplatno
Ante se prisjeća kako je njegova obitelj imala problema s tadašnjim jugoslavenskim vlastima, zbog čega je i sam osjećao politički pritisak.
U Njemačku je prvi put otišao 13. svibnja 1977. godine, na datum koji je dobro zapamtio jer se toga dana, prema njegovu sjećanju, rušio hotel Makarska.
U početku je boravio kod sestre i zeta, koji su imali restoran. Želio je raditi i zaraditi nešto novca kako bi pomogao roditeljima.
Pronašao je posao kod mesara, ali početak nije bio nimalo lak.
„Ustajao sam u pola četiri ili četiri ujutro. Radio sam tri mjeseca i nisam dobio ni novčića“, prisjeća se.
Odlučio je otići. Bez novca u džepu propješačio je petnaestak kilometara do željezničke postaje, a zatim vlakom krenuo prema Frankfurtu.
Ondje mu je pomogao prijatelj Ilija, vlasnik restorana, koji mu je, kako ističe, pružio ne samo materijalnu pomoć nego i vrijedne životne savjete.
„Uvijek sam tražio savjete od pametnijih i iskusnijih ljudi. Želio sam i ja nešto postići u životu“, govori Ante.
Radio je i po 16 do 18 sati dnevno, postupno stjecao iskustvo i stvarao temelje budućeg poslovanja.
Novac koji je zaradio darovao za crkveno zvono
Jedna od posebno zanimljivih epizoda iz Antina života povezana je s njegovim rodnim krajem.
Nakon što je u Njemačkoj zaradio prvi značajniji novac, vratio se kući. U međuvremenu se u njegovoj župi prikupljao novac za novo crkveno zvono.
Riječ je o crkvi svetog Ante na Zelenikovcu, na području Drinovaca.
Kada je doznao koliko novca nedostaje, odlučio je pomoći.
„Pitao sam koliko košta. Rekli su mi 7.800 maraka. Pitao sam koliko su skupili, a onda rekao da ću ja sve platiti“, prisjeća se.
Bio je to novac koji je sa suprugom zaradio teškim radom i koji je namjeravao uložiti u vlastitu budućnost.
Ipak, odlučio ga je darovati za crkvu.
Uhićenje nakon povratka na očev grob
Ante govori i o neugodnim iskustvima s tadašnjim vlastima.
Nakon očeve smrti 1986. godine vratio se iz Njemačke u rodni kraj. Prilikom jednog od sljedećih dolazaka, kada je želio urediti očev grob, pred obiteljsku kuću stigla su vozila milicije.
Prema njegovu svjedočanstvu, odveden je na ispitivanje i tri dana zadržan u pritvoru.
„Tri dana i tri noći nisam spavao. Stalno su se izmjenjivali na ispitivanju“, prisjeća se.
Kaže kako su ga teretili za političko djelovanje protiv tadašnjeg sustava, što je za njega i njegovu obitelj predstavljalo teško iskustvo.
Nakon izlaska nastavio je život i rad u Njemačkoj, ali nije zaboravio obećanje koje je dao pokojnom ocu – da će jednoga dana obnoviti obiteljsku djedovinu.
Svadbu organizirao na starom guvnu
Jedna od najljepših uspomena iz Antina života vezana je uz vjenčanje sa suprugom 1981. godine.
Umjesto u svadbenoj dvorani, odlučio je slavlje organizirati na starom obiteljskom guvnu, uz nekadašnju pojatu.
Mnogi su se čudili njegovoj zamisli. Nije bilo odgovarajuće infrastrukture, a prostor je trebalo potpuno pripremiti.
No, Ante nije odustajao.
„Rekao sam da ćemo sve napraviti. Donijeli smo stolove iz susjednih kuća, postavili daske, cerade i tepihe. Svatko je pomogao koliko je mogao“, prepričava.
Na svadbi se okupilo više od 150 uzvanika, a slavlje uz harmoniku ostalo mu je u posebnom sjećanju.
Godinama poslije odlučio je obnoviti staru pojatu i sačuvati je kao uspomenu na obiteljsku povijest.
Danas je taj prostor uređen, a posebnu vrijednost za Antu ima činjenica da su ondje započeli njegov bračni i obiteljski život.
Hotel u Njemačkoj prodao za smještaj žena i djece kojima je potrebna zaštita
Tijekom desetljeća rada Ante je sa suprugom izgradio uspješan ugostiteljski posao u Njemačkoj.
Njihov hotel, koji je nosio ime Dubrovnik, imao je stalne goste, a posebno su bili ponosni na domaćinsku atmosferu i kvalitetu usluge.
„Nije najvažnija reklama. Najvažnije je kakav si čovjek, kako se odnosiš prema gostu i što mu pružaš“, ističe.
Nakon 42 godine samostalnog poslovanja odlučio je prodati hotel i povući se iz posla.
Zainteresiranih kupaca nije nedostajalo, ali Anti nije bila važna samo cijena. Želio je da objekt završi u pravim rukama.
Tada se pojavila organizacija zainteresirana za korištenje hotela kao sigurnog smještaja za žene i djecu kojima je potrebna zaštita.
Kada se uvjerio u namjenu objekta, odlučio je prihvatiti ponudu.
„Pružio sam čovjeku ruku, zagrlio ga i rekao da pristajem. On me zagrlio i zahvalio mi“, prisjeća se emotivno.
Posebno naglašava kako je u hotelu ostavio namještaj i opremu kako bi novi korisnici mogli što lakše započeti rad.
„Od tada imam neki poseban mir u sebi. Osjećao sam kao da sam učinio nešto veliko“, govori Ante.
Kaže kako su njegovu odluku podržali supruga i djeca, koji su bili ponosni na način na koji je završio svoju dugogodišnju poslovnu priču.
Masline na 500 metara nadmorske visine
Nakon povratka u Hercegovinu Ante se posvetio obnovi djedovine, sadnji voća i uzgoju maslina.
Njegov maslinik danas broji oko 200 stabala, a nalazi se na približno 500 metara nadmorske visine.
Kada je prije gotovo dva desetljeća počeo saditi masline, mnogi su bili skeptični.
„Govorili su mi da sam poludio, da masline ovdje neće uspjeti. A ja sam rekao: ako ne bude ništa, barem će imati što brstiti“, prisjeća se kroz smijeh.
Vrijeme je, međutim, pokazalo da je bio u pravu.
Masline su se razvile, počele donositi plodove, a Ante je postao toliko zadovoljan kvalitetom ulja da je odlučio nabaviti i vlastitu opremu za preradu.
Njegovo maslinovo ulje prvenstveno je namijenjeno obitelji, rodbini i prijateljima, a ne komercijalnoj prodaji.
Posebno uživa u trenutku kada kuša svježe ulje.
„Kad uliješ ono prvo ulje u tanjur i umočiš komad domaćeg kruha, to je nešto posebno. To je osjećaj koji se ne može opisati“, govori.
„Maslina je majka koja te nikada ne napušta“
Ante danas velik dio vremena provodi u masliniku.
Brine se o navodnjavanju, rezidbi, gnojidbi i obradi zemlje, a uz masline uzgaja i brojne druge voćne vrste.
Na njegovu imanju mogu se pronaći šipci, smokve, trešnje, višnje, šljive, bademi, jabuke, kruške, dunje i druge kulture.
Kaže kako mu rad u prirodi ne predstavlja obvezu, nego zadovoljstvo.
„Nekada se pitam kako ću sve stići, ali sve ima svoje vrijeme. Maslina ima svoje vrijeme, šipak svoje, smokva svoje“, objašnjava.
Posebno slikovito opisuje povezanost čovjeka i masline.
„Maslina je kao majka koja te nikada ne napušta. Uvijek joj se vraćaš. Kada joj dođeš, obradiš je i posvetiš joj pažnju, ona te primi i nagradi.“
U masliniku je postavio i stolice kako bi mogao predahnuti tijekom rada, a društvo mu često pravi pas Bingo, za kojeg kaže da je njegova desna ruka.
Povratak korijenima nakon života u tuđini
Nakon desetljeća provedenih u Njemačkoj, Ante danas može više vremena posvetiti obitelji, zemlji i rodnom kraju.
Nekada je u Hercegovinu dolazio tijekom godišnjih odmora, berbe maslina i drugih sezonskih poslova. Sada može pratiti svoje imanje tijekom cijele godine.
Njegova priča pokazuje koliko snažna može biti povezanost čovjeka s rodnom grudom, čak i nakon desetljeća života u inozemstvu.
Od mladića koji je bez novca krenuo u Njemačku, preko dugogodišnjeg poduzetnika, do čovjeka koji danas s ponosom obrađuje djedovinu, Ante je prošao dug životni put.
A nakon svih godina rada, odricanja i uspjeha, najveće zadovoljstvo pronašao je upravo ondje odakle je nekada krenuo – u svojoj kući, među maslinama i uspomenama na roditelje i djetinjstvo.
