Zar ću cijeli život ovdje jesti kiselu “puru” i u svojoj sobi ubijati škorpione japankama? – lomile su se te misli u glavi mlade, diplomirane ekonomistice Ivančice Fulir nakon što je, po tko zna koji put, propitivala hoće li je prizori nepojmljive afričke bijede kojoj je osobno svjedočila dovesti do odluke nakon koje više nema povratka u “stari” život.
– Pamtim pogled sestre Dorotee na tu moju muku i njezine riječi: “Ako je to Božja volja, onda hoćeš, i to radosno!” Bilo je to prije desetak godina kad sam volonterski stigla po treći put u Afriku i ostala najduže. Devet mjeseci. Uzela sam neplaćeni dopust. Zaredalo se tada puno događaja, vrlo emotivnih. U jednom trenutku počela sam razmišljati o tome želi li me Bog ovdje na terenu, u Africi, jesam li spremna za misionarski put.
Nije lako objasniti Božji poziv; kad to tako snažno osjetiš u sebi, jasno ti je da moraš poći – u jednom dahu, i pomalo kroz smijeh, govori nam u telefonsku slušalicu sestra Ivančica, Zagrepčanka koja danas u Beninu, državi na zapadu afričke obale, pokušava sa svojim sestrama iz Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice stvoriti ljepši svijet za siromašnu, bolesnu, često mučenu, zlostavljanu afričku djecu i mlade koji rastu u gotovo robovskim uvjetima.
Kasno je poslijepodne, predvečer. U glavnom gradu Porto-Novu, gdje sestre imaju samostan i gdje je s. Ivančica trenutačno stacionirana, tek je sat vremena manje nego u Hrvatskoj. Uskoro će mrak, veza preko WhatsAppa je slaba.
– Čekajte malo, samo da se popnem na neku višu poziciju – s puno energije, kao da nije na nogama od pet ujutro, zaustavlja naš isprekidani telefonski dijalog danas 39-godišnja hrvatsko-afrička misionarka. Ni više ni manje, ta “viša pozicija” je doslovno – krov zgrade, s kojega je “tekao” i naš razgovor.
‘DOSTA MI JE VIŠE POKAPATI DJECU‘
– Nije opasno. Jedan dio je kao terasa – razbija naše “upitnike” sestra Ivančica.
Jutros je kupovala kukuruz na tržnici, 600 kilograma vozila je u sirotište u obližnji Affamè. Novim pick-upom, kupljenim iz donacija ovog Uskrsa, probijala se kroz šikare i bespuća lako nestajućih cesta. Prošlog tjedna vozila je sanitarni materijal, stolce i stolove u također obližnji Banigbé-Gare. Tamo je najmanje dva, tri puta tjedno.
– Kišna je sezona. Automobil zbog poplava može do pola zapasti u vodu. Za put koji biste u Hrvatskoj prešli za pola sata, ovdje vam treba i po dva sata. Ne možete u istom danu otići u Affamè i Banigbé-Gare, iako su oba udaljena od Porto-Nova 40, 50 kilometara. Samo svaki u drugom smjeru – ispričat će nam kasnije ova odvažna, svestrana misionarka.
Sa sestrom Ivančicicom pričali smo o njezinu nesebičnom radu, pa i pomalo neobičnom životopisu, borbi za dostojanstvo siromašne afričke djece, ali i velikom pothvatu. Družba Marijinih sestara u ovom trenutku u spomenutom selu Banigbé-Gare na granici s Nigerijom, koje broji oko tri tisuće stanovnika (s okolicom i puno više), gradi već sedmu misiju u toj zemlji otkad su prije 35 godina sestre iz ovog reda, predvođene sestrom Doroteom Dunđer (rodom iz Žepča u BiH) stigle ovdje.
Velika je smrtnost djece od malarije u tom predjelu – statistika pokazuje kako se Benin nalazi u takozvanom malaričnom pojasu i 90 posto svjetskih slučajeva malarije registrira se upravo u tom pojasu.
Dvije sestre iz Družbe preselile su se u Banigbé-Gare prije godinu dana, smještene su u zemljanoj kolibi oko dva kilometra udaljenoj od gradilišta na kojemu će u sklopu misije niknuti Centar za zdravlje djece, odnosno poliklinika s ukupno četiri objekta: ambulantom, laboratorijem, kućom za sestre te kućom za volontere, budući da, u skladu s državnom politikom, u misije povremeno kao volonteri dolaze i liječnici specijalisti, poput kardiologa, ortopeda i drugih.
– Centar je prvenstveno namijenjen liječenju djece, ali kad su sestre stigle tamo, počeli su dolaziti i odrasli i moliti za pomoć. Gradnju centra potaknuo je lokalni župnik koji se obratio biskupu glavnoga grada Porto-Nova mons. Aristidu Gonsalu za pomoć riječima: “Dosta mi je više pokapati djecu” – govori s. Ivančica. Procijenjeni troškovi izgradnje centra su pola milijuna eura, a sestrama, koje inače 99 posto sredstava osiguravaju iz donacija, i sada je potrebna pomoć dobrih ljudi.
– Tako velike zahvate kao što je izgradnja nove poliklinike ne možemo same svojim snagama – objašnjava s. Ivančica. Radovi su već započeli, upravo se gradi prvi objekt koji će u budućnosti koristiti volonteri, ali u početku sestre, koje bi se nakon izgradnje trebale iz kolibe preseliti ovdje.
– Najprije će ući sestre kako bi mogle nadzirati izgradnju – objašnjava sestra Ivančica. “Ah, afričke priče!”, smije se na upit zašto tako “stroga” kontrola.
“Afrička priča” sestre Ivančice, vratimo se malo na to, zapravo je utkana u cijeli njezin život.
ZAREDILA SE S 29
– Moj san od djetinjstva bile su misije. Bog je nekako od najmlađih dana usadio u moje srce ljubav prema Africi, tom potlačenom, siromašnom kontinentu i narodu koji je toliko vapio za pomoć. Pratila sam rad Majke Terezije i oca Ante Gabrića – prisjeća se ova žena, rođena u srcu Zagreba, u Draškovićevoj ulici, jedinica iz katoličke obitelji. Majka ju je rodila nakon preboljelog karcinoma, liječnici su čak savjetovali pobačaj zbog mogućih komplikacija koje su prijetile nakon izloženosti zračenju.
Ali to za njezinu majku nije bila opcija. Ivančica Fulir došla je na svijet kao zdravo dijete na Dušni dan 1984. godine. U srednjoj školi čak se bila pomalo udaljila od Crkve, a onda je u vrijeme dok je pohađala prvu godinu studija na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu upoznala velečasnog Odilon-Gbènoukpoa Singbu, tada bogoslova rodom iz Benina koji je u Zagreb došao na studij i koji ju je pozvao da posjeti Benin. Velečasni Odilon hrvatskoj je javnosti poznat kao prvi sveučilišni kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta, gdje je danas profesor.
– Benin sam kao volonterka, prije nego što sam pristupila formaciji Marijinih sestara, posjetila tri puta. Snažno me se dojmila sestra Dorotea, koja je ovdje kao prva sestra iz reda došla, sada već prije 35 godina, kao školovana medicinska sestra koja je radila u zagrebačkoj bolnici na Šalati. Upoznala sam i sestru Maristelu Galić, rodom iz Broćanca iz okolice Posušja, koja se lani nakon 34 godine neumornog rada povukla zbog bolesti, te sestru Jacintu. Ovdje je nekad bila i sestra Natalija Bešlić, rodom iz Posušja, koja je u međuvremenu preminula – prisjeća se s. Ivančica. U Beninu je kao laik volonter bila 2010., potom 2012. te 2013. godine, a sve što je tamo vidjela potaknulo ju je da još 2010. godine osnuje udrugu “Anđeosko srce” u Hrvatskoj i pokrene akciju prikupljanja novca za izgradnju sirotišta sv. Ivana Pavla u Beninu. Udruga je aktivna do danas, ali nema nijednog zaposlenog, tako da sav prikupljeni novac ide izravno za pomoć Africi.
Trećem, sudbonosnom putu u Benin 2013. godine prethodila je diploma studija ekonomije u Zagrebu, gdje je završila dva smjera: unutarnju i vanjsku trgovinu te analizu i poslovno planiranje, kao i petogodišnji rad u jednoj tvrtki gdje je bila zaposlena kao projektna menadžerica. No Onaj gore imao je za nju drukčije planove. Jer slike i lica koja je ostavila u Africi, kao i onaj trenutak kada je osjetila snažan poziv u srcu da život posveti “crnom kontinentu” kao redovnica misionarka, nisu ostali bez ploda: 2013. godine, nakon što je u Beninu proboravila devet mjeseci, vratila se u Zagreb, ušla u formaciju Marijinih sestara, zaredila se s 29 godina, te je nakon dvije godine položila prve zavjete.
Dodajmo i to kako je Družbu Marijinih sestara čudotvorne medaljice osnovala sestra Leopoldina Brandis 1878. godine u Ljubljani, a u narodu su još poznate i kao “bolničke sestre” jer velik dio svoga rada posvećuju bolesnima i umirućima. I sestra Ivančica kao redovnica tri je godine prije Afrike provela u Zakarpatju u Ukrajini, gdje je njezina misija bila pomoć umirućima koje je posjećivala u njihovim kućama. Naposljetku, prije dvije godine krugovi njezina života spojili su se ondje gdje je sve počelo: u Beninu. Iza nje su dvije godine neprekidnog rada u sirotištu Affame, ali dobro poznaje sve misije koje drže sestre jer je prije, još kao volonterka, boravila u njihovim sirotištima i ambulantama.
Prizori koje je vidjela u Africi “priuštili” su mnogo besanih noći i suza.
KOLERA – UOBIČAJENA POJAVA
– Plačem i dalje. Neki momenti su preteški ovdje. Negdje su svijetu ljudi žive bezbrižno i još prigovaraju – kaže odlučno s. Ivančica, bez trunke ogorčenosti ili upiranja prstom u bilo koga. Ipak…
– Život jednog djeteta ovdje nije cijenjen kao u Europi. Ta djeca nemaju za kvalitetnu hranu, zbog neuhranjenosti su slabog imuniteta i zbog toga su skloniji bolestima poput malarije, ali i kolere. Jedna od ambulanti koju je otvorila sestra Dorotea je blizu rijeke Ouémé, jedne od najvećih afričkih rijeka. Na mjestu gdje se ona ulijeva u ocean u vrijeme velikih kiša, koje obično traju od svibnja do listopada, dio zemlje bude poplavljen, što je, uz vlagu koja je između 95 i 100 posto, idealno za razmnožavanje komaraca. To je najteža klima za život čovjeka.
S druge strane, kad se voda povlači, zbog visoke vlage i isparavanja pojavi se kolera. Ljudi obično misle da je kolera nešto što se događalo prije 50, stotinu godina. Ali ne i ovdje. Odrasli su otporniji na te bolesti, ali djeca umiru – prenosi samo dio tužnih slika iz svoje beninske svakodnevice s. Ivančica.
– Družba Marijinih sestara u 35 godina ovdje je napravila čuda skrbeći se o tisućama života. Danas nas je ovdje 38, ali da nas je još toliko, bilo bi premalo. Sestre ovdje doslovno pucaju po šavovima – dočarava nam s. Ivančica potrebe u toj siromašnoj zemlji. Među Marijinim sestrama danas su samo sestra Dorotea i s. Ivančica iz Hrvatske.
– Ostale su naše afričke sestre. Dio njih završi medicinsko obrazovanje, srednju ili višu školu ovdje u Beninu ili Togu, tako da mogu liječiti u našim ambulantama. Posebno veseli što su dvije naše bivše djevojčice iz sirotišta otišle u Togo na školovanje, tako da će moći raditi u našoj poliklinici u Banigbé-Gareu – prepričava s. Ivančica. To je sretna i lijepa vijest, jer je školovanje nerijetko nedostižan san siromašnim, napuštenim, nerijetko zlostavljanim afričkim djevojčicama.
Marijine sestre u Beninu su u 35 godina, kako smo već naveli, podigle šest misija: imaju četiri zajednice na jugu zemlje i to sirotište te ambulantu u selu Affame, zajednicu u glavnom gradu Porto-Novo i kuću odgoja za buduće sestre Malanhoui. Na sjeveru su podigle sirotište te također ambulanta u mjestu Biro. Sada se gradi poliklinika s ambulantom u Banigbé-Gareu. U dva sirotišta na sjeveru i jugu trenutno je stotinjak djece. Ali teško je biti precizan.
– Naše sestre brinu se o bolesnima, koji su uglavnom djeca, te o siročadi. Prema zakonu, u sirotištu može biti smješteno dijete koje nema najmanje jednog roditelja. Socijalna služba često zna dovesti i djecu koja su gladna, zlostavljana, koje su iskorištavali za rad kao robove. Osim njih, kontinuirano pomažemo djeci po okolnim selima, njih također imamo stotine. Netko se javi kada mu roditelj ostane bez posla i ne može platiti školovanje, koje ovdje nije besplatno, nema za knjige, uniformu. Kada roditelj dobije posao, više se ne javljaju za pomoć. Nekima pomažemo sustavno, a nekima jednokratno – doznajemo od sestre Ivančice.
– Iz sela Banigbé-Gare odrasli nerijetko odlaze raditi u Nigeriju, puno bogatiju zemlju koja je doslovno udaljena dvije minute pješice od sela. O siromašnoj i bolesnoj djeci tada se brinu bake, djedovi, ujaci, nekad i cijelo selo. A kad se brinu svi, ozbiljnije se ne brine nitko. Oni nemaju novca ni za običan paracetamol za snižavanje temperature, a djeca znaju “gorjeti” i s više od 40 stupnjeva Celzijevih – govori s. Ivančica. Između 1500 i 1600 dječjih kartona “ispisale” su sestre u zemljanoj kolibi u Banigbé-Gareu u samo godinu dana – najčešće su primale mališane oboljele od malarije.
– Ovisno o tipu, malarija može jako iscrpiti organizam. Djeca su nakon bolesti često anemična, trebaju primati sirup sa željezom. Lijekovi koje mi imamo pouzdani su, imamo stalne dobavljače već 35 godina. Afričko tržište lijekova je posebna priča. Neki ne sadržavaju kvalitetne supstancije, a drugi, ako ih i sadržavaju, propadnu zbog vlage ako nisu kvalitetno uskladišteni – kaže naša sugovornica.
DJECA BEZ DOKUMENATA
Slike o Africi nas koji je gledamo iz daljine vjerojatno su vrlo slične, i stereotipne. Afrička stvarnost koju žive ove sestre jednostavno je – realnost koja ne završava uplatom većeg ili manjeg iznosa na račun neke dobrotvorne udruge. Djeca o kojima se brinu u sirotištima uglavnom su školske dobi, pet, šest godina ili nešto starija.
– Da, osim Pierrette. Nju su doveli socijalni radnici kada je imala godinu i pol. Jedva je stajala na nogama koliko je bila neuhranjena. Brat joj je umro od gladi – ispričala je samo jednu od beskrajno teških priča svojih štićenica s. Ivančica. Više od dva milijuna ljudi umire godišnje od malarije u cijelom svijetu, ali te su brojke sigurno i veće jer, prema iskustvu sestre Ivančice, iznimno velik broj djece u selima u Beninu nije ni registriran da je rođen, niti da je umro.
– Djevojčice koje dolaze kod nas često nemaju nikakve dokumente. Da bi bile upisane u školu, prema novom zakonu, moraju predočiti rodni list. Onda mi idemo s njima u rodno selo i tražimo nekoga od obitelji, roditelja ako je živ, rođake, pa i starješine, bilo koga tko će pred policijom potvrditi da se dijete ondje rodilo. Na temelju te izjave onda dobiju rodni list – kaže misionarka.
Benin je nekadašnja francuska kolonija, koja je samostalnost stekla 1960. godine. U zemlji je najviše kršćana, samo katolika je oko trećine, muslimana oko četvrtine, ali među dijelom stanovnika još živi vudu i niz drugih lokalnih religija.
– Ne samo da socijalna služba uputi djecu k nama, nego oni sami znaju doći do nas. Jedna 10-godišnja djevojčica na tržnici je prišla našoj sestri riječima: “Molim vas, uzmite me k sebi. Želim ići u školu, ne želim da me tata više tuče.” Otac ima 18-ero djece s četiri žene, alkoholičar je, pripadnik domaćih vjerovanja. Imao je četiri žene koje je zlostavljao i tukao, a mama te djevojčice je preminula. Pristao je da djevojčica bude kod nas – samo je jedna od priča s. Ivančice koja para srce.
– Jedna je 13-godišnja djevojčica s temperaturom od 40 stupnjeva kilometrima pješačila do nas. Srušila se pred vratima – još je jedan mučan primjer djeteta koje je šansu za život i budućnost potražilo kod sestara. Jer one imaju lijekove. Često. Ali ne uvijek. I ne mogu, nažalost, nekada ni same pomoći. Na primjer, u selu Dekin, do kojega se može doći jedino čamcem, epidemija je u nepuna dva tjedna usmrtila 115 djece.
– Ne sjeveru zemlje nisu problem poplave i izlijevanje rijeke, tamo je više sušno. U zabačenim selima nema ni jedne škole nekoliko desetaka kilometara. Tri majke su mi tamo pristupile i molile da uzmem njihovu djecu kako bi mogla ići u školu. A ja sam morala reći “ne” jer nema mjesta ni u tamošnjoj katoličkoj školi ni u našem sirotištu. Gledaš njihove suze, a ne možeš ništa – samo je još jedna tužna slika iz ove napaćene zemlje.
– U tamošnjim razredima, u učionici u kojoj bi kod nas stalo 20 do 25 djece, ondje zna biti po 70, 80, negdje i 90 učenika na jednu učiteljicu! Za stol u kojemu kod nas sjedi dvoje đaka, ondje se natisne i po njih osam. Ni bilježnicu ne mogu otvoriti – prepričava s. Ivančica.
‘NEKA MENE OVDJE‘
Sestre u sirotištima zato puno rade sa svojim štićenicima nakon što im završi škola. Do kasno navečer znaju s njima ponavljati slova, brojke. Dođu i druga djeca iz sela jer njihovi roditelji nemaju ni za svijeću.
– Vidite ovdje ljude koji žive u poplavljenoj kući, u samo jednoj sobi, bez namještaja. Spavaju samo na prostirkama. Vidite starca kojemu iz vode viri samo krov kuće. Majku s djetetom. I dočekaju vas s osmijehom. Oni ne mogu planirati budućnost jer ne znaju što će biti sutra. Ali su nasmijani jer su preživjeli još jedan dan – kroki je iz afričke stvarnosti koji nas ima čemu podučiti.
Sestra Ivančica ima još mnogo tužnih, ali nekako inspirativnih afričkih priča. Ona, koja je sa zagrebačkog asfalta i iz obilja zapadnog svijeta uronila u svijet kiselih žganaca, komaraca, neopisive bijede i tragedija, nesnosne stopostotne vlage i temperatura koje često, osobito u sušno doba, premašuju 40 stupnjeva (“nekad je osjećaj vrućine 48 stupnjeva”, kaže mobitel) ne žali ni za čim.
– Nikad ne pomislim na Zagreb (smijeh). Neka mene ovdje! Što god bilo i kako god bilo, osoba može biti sretna samo dok ispunjava volju Božju. On koji te je stvorio ima najbolji plan za tebe. Moj je životni poziv ovdje – po tko zna koji put ponovit će hrvatska redovnica Marijinih sestara čudotvorne medaljice, koja se i danas u svojoj afričkoj sobici bori sa škorpionima.
