Ujutro, prije početka nastave, svaki put kada imam prvi sat u njenom razredu, jedna me djevojčica čeka na školskom hodniku. Čim me uoči, trči ne bi li me prva upitala treba li mi pomoći ponijeti stvari do razreda jer držim dnevnik, torbu i poneku fasciklu. Uglavnom dođe prva, ponekad i jedina, ostali se sjete kada osjete dašak ljubomore jer je ona sada nešto važna, nosi moje stvari. Ulazimo u razred, zadržava pogled na meni i čeka, ja se uredno nasmijem i zahvalim, a ona s osmijehom ponosno sjeda na svoje mjesto.
Jezik koje svako dijete razumije jest pogled
Jedan dječak, koji nema baš dobre ocjene ni vladanje, tijekom neobveznog skupnog razgovora, vrlo se rado javlja za riječ, baš uvijek se osvrćući oko sebe i promatrajući poglede, što moje, što svojih vršnjaka. Nakon iznošenja svoje ideje, razmišljanja ili iskustava čeka širom otvorenih očiju prateći poglede i ako je tišina, on nastavlja, ponavlja već rečeno, glasnijim tonom ako slučajno nismo čuli sve… To je njegova prilika za pogled pohvale, prihvaćanje, njegova oaza toga dana, jer čim dođe na red provjera zadaće on šuti, ponekad traži poglede, ali ovaj put sa strahom. Ponekad spusti glavu jer ne želi vidjeti sebe u takvim pogledima koji ga osuđuju.
Jezik koje svako dijete razumije jest pogled, oni čitaju naše poglede i u njima oslikavaju sebe, ono što vide u našem pogledu daje im sliku o njima. Ako ih gledamo s prihvaćanjem, pohvalom, osmijehom, sigurno će ta slika biti puno ljepša i motivirajuća. Naravno da se ne možemo na njihovo negativno ponašanje samo nasmiješiti i blago prihvatiti taj čin, ali možemo ih blago pogledati, uvijek s ljubavlju te objasniti što je pogrešno. Možemo odvojiti njihov čin od njih samih, ne gledati njih, nego njihov čin, kao nešto loše.
Djeca uče od odraslih – neka pogled učitelja bude onaj s ljubavlju i prihvaćanjem
Ako učitelj, kao i roditelj, dostojanstveno izvršava svoju ulogu, iskazuje poštovanje i uvažavanje prema djetetu, pozitivnim i toplim pristupom uz dosljedno držanje kriterija i jasno postavljanje pravila i očekivanja, sigurna sam da će kod svakog djeteta zadobiti poštovanje. Naime, osmijeh i pogled prihvaćanja učitelja kojeg poštuješ je siguran vjetar u leđa, utjeha, motivacija i poticaj samopouzdanja.
Nadalje, djeca su sklona kopiranju, imitiranju onoga što vide. Ako učestalo gledaju namrgođena lica i slušaju kritike, osjete neprihvaćanje, velika je mogućnost da će i sami početi koristiti takve modele ponašanja. Bez osmijeha, ljubavi i prihvaćanja, radost iščekivanja novog dana, novih saznanja i zadataka, gasi se, a djeca samo čekaju da nastava završi i nezadovoljni su. Onda čekaju da roditelji završe svoje prodike pa s mukom odrađuju zadaće ili ih ne odrade uopće jer nemaju volje. Zatim čekaju na igralištu svoj red za igrati nogomet ili što već, a tijekom igre kritiziraju, svađaju se, jer ne znaju drugačije ili jednostavno odu u virtualni svijet gdje vrijeme brže prođe. Oni zapravo čekaju neko rješenje tog nezadovoljstva, a ne znaju da je sve u tome hoćeš li izabrati osmijeh i pogled prihvaćanja, sve raditi s radošću i uživati u plodovima uspjeha, osjećaju vrijednosti ili ćeš biti mrgud i bježati od svega.
Djeca uče od odraslih, a ako ni odrasli ne znaju, onda se taj problem prenosi generacijama. Jedan čovjek koji odluči koristiti taj osmijeh i gledati bez osuđivanja, već s ljubavlju i prihvaćanjem, može biti poticaj i model mnogima. Jedan učitelj kojeg generacije djece svakodnevno gledaju može svojim pogledom promijeniti mnoge i možda biti jedini takav model mnogima, ne samo svojim učenicima, nego i roditeljima, kolegama itd.
Blagi pogled učitelja koji se ureže u pamćenje…
Jeste li doživjeli osjećaj ugode u nečijem društvu? Odmor kada ste s nekom osobom, kao da vas odvede u neki drugi svijet i osjećate se dobro, prihvaćeno, divite se kako se s lakoćom smije, kako se raduje svemu, kako lijepo i pozitivno iznosi svoje mišljenje, ne kritizirajući, ne ogovarajući… Shvatite da se može potpuno drugačije razmišljati i ponašati. Čak je počnete i oponašati jer se ne možete oteti dojmu utjecaja koji ta osoba ima na vas. Primjer takve osobe u mom životu je moja profesorica koja nam je držala obiteljsku pedagogiju.
Već sam zaboravila većinu profesora, kolega, imam samo neka sjećanja. Među tim sjećanjima mi je najjasnije lice te profesorice, njen pogled te sada jasno vidim i sjećam se topline njenih riječi. Njen je model urezan u moje pamćenje. Vrlo često kada mi je teško nositi se s nekim situacijama u svom nastavničkom radu, sjetim se kako je ona reagirala kada bi u dvorani nastao žamor, kada bi tražila tišinu – blagi pogled i osmijeh koji je znao reći „čekam da shvatite, trebam vašu pažnju sada“. Nije puno potrebno za postati takvom osobom, samo razvući osmijeh, gledati s ljubavlju, reći ne negativnim mislima i kritikama. Ili ih jednostavno zadržati za sebe, čak se i prisiljavati na takvo ponašanje, trenirati ga dok ono ne postane navika i odlika nas samih.
Sami odabiremo kako ćemo gledati na situaciju, ljude, stvari
Kada se nađemo u nekim teškim situacijama, brigama, realnim problemima, nameće se misao „lako je njemu/njoj biti radostan i nasmijan“. Skloni smo misliti da je drugima lakše, uvijek se tuđi problemi čine manjima, podnošljivijima, pa nađemo neku vrstu opravdanja za svoje negativno držanje. Ali zar je zaista realno misliti da je netko nasmijan i pozitivan jer nema problema? Je li moguće uopće ne imati poteškoća?! Je li moguće da su nasmijani i pozitivni ljudi samo oni kojima je sve blagoslovljeno, bez ikakvih poteškoća?! Naravno da nije! Pitanje je samo kako ćemo gledati.
Hoćemo li s osmijehom prihvaćati i kušati svoje mogućnosti, jačati ih i svoj pogled učitelja održati čistim, služiti se osmijehom i kada to nije lako? Ili ćemo biti mrgudi i umnožiti sve nedaće prenoseći ih na druge, pa biti izvorom nezadovoljstva i sebi i drugima, ona osoba koja predstavlja negativan model i nesvjesno gasi radost i nadu svima oko sebe.
Biti učitelj i biti roditelj su uloge koje zaslužuju i zahtijevaju model jake osobe koja ima osmijeh kao ohrabrenje, pogled koji ne osuđuje, ne kritizira, nego usmjerava, potiče i vidi dobro u svakome. U svakom je čovjeku, a nepobitno u svakom djetetu, obilje dobra, dobrih osobina, koje treba probuditi, potaknuti, izvući na površinu. Ne trebaju za to nikakve znanstvene metode, nikakva pusta planiranja. Dovoljan je svakodnevni osmijeh kojeg djeca traže, žedni su ga, i pogled u kojem će sebe vidjeti kao vrijedno, sposobno i voljeno Božje stvorenje. U našem pogledu drugi vide sebe, a kada vidiš sebe u pozitivnom svjetlu, u tebi se budi dobro. Zar može postojati veća motivacija uz tako malo uloženog truda?!
