Komunikacijski stručnjak i prorektor Sveučilišta Algebra Bernays, prof. dr. sc. Božo Skoko, u svom se osvrtu dotaknuo povijesnog značaja Splitske deklaracije i njezine važne uloge u završetku rata u Bosni i Hercegovini. Kroz prizmu povijesnih činjenica iz 1995. godine, Skoko analizira suvremene političke odnose u regiji, naglašavajući važnost ravnopravnosti svih triju naroda za stabilnu budućnost Bosne i Hercegovine.
Njegov osvrt prenosimo u cijelosti:
Na današnji dan 1995. Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, uputio je apel i bolje rečeno vapaj hrvatskom predsjedniku Tuđmanu da vojno pomogne BiH u borbi protiv velikosrpske agresije.
Podsjetimo srpske snage su već zauzele Srebrenicu i Žepu, dok je Bihać bio pod stalnim opsadnim udarima. Vojska Republike Srpske i snage tzv. Republike Srpske Krajine pripremale su združeni napad na bihaćku regiju, gdje je više od 200.000 civila bilo u potpunom okruženju. Nekoliko dana nakon toga održana je konferencija o BiH u Londonu, a 22. srpnja 1995. Tuđman i Izetbegović su se našli u Splitu i pod pokroviteljstvom Amerikanaca i Turske potpisali Splitsku deklaraciju, povijesni dokument koji je imao dalekosežne posljedice za završetak rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Tim aktom je formalizirano i legalizirano zajedničko vojno djelovanje Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH u cilju odbacivanja srpske agresije, spašavanja opkoljenih gradova i stvaranja pretpostavki za postizanje političkog rješenja sukoba.
Već tri dana nakon potpisivanja deklaracije pokrenuta je operacija “Ljeto 95” kojom su hrvatske snage oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč, otvarajući put prema Kninu. A oslobađanje tih prostora prisililo je dio srpskih snaga da se povuku sa bihaćkog ratišta. Time je stvoren strateški uvod u operaciju “Oluja”.
Podsjetimo da je Oluja uspješno spriječila agresorsku stranu, koja je istog dana planirala pokrenuti operaciju “Vaganj” čiji je cilj bio napad na jug Hrvatske i zapadnu Bosnu.
Bio je to povijesni preokret, a i mudra odluka predsjednika Izetbegovića i Tuđmana.
Žalosno je što se trideset godina kasnije sve to olako zaboravlja u pojedinim sarajevskim krugovima pa im agresor postaje sve miliji, a oni koji su spašavali BiH, a prije toga brinuli o tisućama izbjeglica i naoružavali Bošnjake – nazivaju agresorima. Srećom ima dovoljno mudrih i poštenih Bošnjaka koji nemaju kratko pamćenje i koji su svjesni činjenice da nema budućnosti BiH bez zadovoljnih bosanskohercegovačkih Hrvata, koji svoju budućnost vide u zajedničkoj državi u kojoj nema preglasavanja, već međusobnog uvažavanja i poštivanja.
I kad Hrvatska, kao potpisnica međunarodnog sporazuma, poznatog kao Daytonski, kojim je uređena današnja BiH, dobronamjerno ukaže na neke nelogičnosti u funkcioniranju izbornog sustava onda bi to trebalo potaknuti konstruktivnu raspravu, a ne salvu uvreda kojima svjedočimo od pojedinih ekstremista.
I Svjetsko nogometno prvenstvo je pokazalo da BiH jedino može uspjeti ako se osloni i na Hrvate, i Bošnjake, i Srbe i ako se pripadnici sva tri naroda osjećaju dobro i uvažavano u zajedničkom timu napisao je prof. dr. sc. Božo Skoko.
