Bračni par Ničkov, Maja i Ivica, pravi su melem za posrnule duše (većinom mladih) ljudi koji su dotaknuli dno, u nekom ranjivom trenutku života se spetljali s drogom koja ih je – kako to već biva – uzela pod svoje.
I onda kad su osvijestili činjenicu da to ne vodi nikamo, da trebaju okrenuti novi list i spasiti ostatak života, došli su k njima: u terapijsku zajednicu Papa Giovanni XXIII., u kuću u Orahu (naziva “Marija, Majka nade”) blizu istoimenoga graničnog prijelaza s Bosnom i Hercegovinom.
To je muška zajednica u kojoj trenutno na liječenju boravi 16 mladića, kapacitet je 17 – dakle, još je jedno mjesto trenutno slobodno, da vrag ne čuje, kamo sreće da je kuća prazna. No, dok postoji potreba za liječenjem, postojat će i ova zajednica kojom na regionalnoj razini koordinira požrtvovna socijalna radnica Gordana Cavicchi, dok samom kućom upravljaju supružnici Maja (44) i Ivica (50) Ničkov, Dubrovkinja i Splićanin/Komižanin makedonskog porijekla.
Oni su tu već blizu dva desetljeća, i to nakon što su i sami prošli ono najgore, ostavili (srećom, daleko iza sebe) pakao u koji ih je gurnula mladalačka nepromišljenost.
Danas mogu biti ponosni jer su velika podrška drugima, ljudi koji žive produktivnim životom i na korist društvenoj zajednici, ponosni su roditelji dvoje divne, sad već odrasle djece. Ljudi koji imaju pravo na svoju povijest, i koji su pregrmjeli ono najteže: pobijedili svoju slabost, vlastite demone. To je bilo zapravo tako davno da se ne žele niti sjećati pojedinosti, u naravi su počeli živjeti u trenutku kad su ozdravili i – upoznali jedno drugo.
U braku su od 2013. godine, vjenčali su se u zajednici Papa Giovanni, razmijenili bračne sakramente i jedno se drugom zavjetovali u “kućnoj” kapelici posvećenoj svetom Marku. Feštu su napravili na lokalnom igralištu u Orahu.
– Još san je i zaprosija tu, pod stablom oraha – osmjehuje se Ivica, danas vitalni pedesetogodišnjak koji se, srećom, nevolje ostavio jako davno.
U avanturu koketiranja s opijatima ušao je još kao tinejdžer, ali sa 18 godina je ušao kao dragovoljac i u gardu, u Domovinski rat. Bio je pripadnik legendarne Četvrte gardijske brigade niz godina: od 1993. do 1997. godine, što je vrijedno svakog poštovanja. Nažalost, nakon ratnih terena opuštao se na najgori zamislivi način – uništavajući samog sebe.
– Kad se svega nagledaš po terenu, nakon toga želiš samo mir, šta manje ljudi oko sebe i neku prečicu do zaborava – sažima Ivica, Splićanin koji je dobar dio života provodio i na Visu, u Komiži, odakle mu je majka (prezimenom Fiamengo, djevojački).
Ivica ima završenu srednju Građevinsku školu, ali nije stigao raditi u struci: rat mu je uzeo najbolje godine, no zaslužio je vojnu mirovinu, pa zbog te okolnosti u Orahu, u kući nesebično – volontira.
– Meni je ovde najlipše, pogotovo otkad je tu i Maja, otkad smo našli jedno drugo. Svaka čast i Splitu, i Komiži, ali ja san ovde naša mir – iskren je Ivica, kojega korisnici kuće u Orahu drže autoritativnim, malo ga se čak i boje, smije se Maja, rodom Dubrovkinja.
Ona, kao i Ivica, iz rane mladosti vuče loše uspomene, plod nepromišljenosti koja se lako omakne svima. Maja otvoreno priznaje da za njezinu epizodu koketiranja s opijatima nije kriva ni obitelj, ni lokalna sredina, ni razvod roditelja kojega se jedva i sjeća. Imala je normalno djetinjstvo, a u nevolju je “uletjela” iz tipičnih, skoro pa “školskih” pobuda: htjela je u društvu “biti cool”. Teško se i nosila s emocijama, ljudski je priznati da joj nekako nije išlo. Željela je manje osjećati, manje patiti i biti prihvaćena u društvu; nažalost, izabrala je loš put, onaj koji vodi u slijepu ulicu.
– Ma, ne volim se niti sjećat toga, bilo je davno. Imala sam sreću da sam prepoznala problem na vrijeme, evo sad sam ovdje već – koliko? – skoro dvadeset godina. I sretna sam, radim, primam plaću, Ivica i ja se dobro slažemo i, što je najvažnije, djeca su nam dobro – sažima Dubrovkinja.
Ivica i Maja su tipična “patchwork-obitelj”, oboje imaju po jedno dijete iz prethodnih brakova. Ivičina kći je 22-godišnja splitska studentica, Majin sin je dvije godine mlađi i već radi kao kuhar u jednom od najljepših gradova Lijepe naše: u Dubrovniku.
– Oboje djece smo uzeli k sebi, zajedno smo živjeli kao prava obitelj, djeca se doživljavaju kao brat i sestra, ovdje su završili osnovnu školu, u Vrgorcu. Sad je, eto, došlo vrijeme da se osamostale, ptići su poletjeli iz gnijezda svojim putem… Mislim da im je život ovdje dobro došao kao trening za budućnost, ovdje vladaju disciplina i red, zna se kad je ručak, kad je odmor i rad, kad se pali perilica rublja i bojler jer je struja jeftinija… U kući nema šale, nismo najstrože uređen sustav, ali red se zna, i razbacivanja nema – veselo će “šefica” Maja, dok Ivica kima s odobravanjem.
Na njega je tijekom najteže faze dosta utjecao jedan, sada već stariji kolega, operater Niko Kelava.
– Sićan se Nike, on je bija u invalidskim kolicima, a tako gorljiv, spreman pomoć, ciloga je sebe dava da nama pomogne… Njegov primjer bija je inspirativan, to bezuvjetno davanje. Drago mi je ako nekome mogu pomoć bar upola ka on – kazuje Ivica, umirovljeni dragovoljac čiji je otac također heroj Domovinskog rata, pripadnik 158. Škverske brigade koja je naknadno priključena 6. Domobranskoj pukovniji. On je, summa sumarum, već 22 godine u Vrgorcu (Orahu), od toga 18 godina operater-volonter.
– Šta da vam kažem, ovo je naš život i tu nam je lipo. Imamo puno mačaka, kobilu, perad, kozline, tu je i pas… Suživot s prirodom, sloga sa susjedima i osjećaj da nekome možeš pomoć da okrene novu stranicu u životu, da postane bolji čovik: pa ko to more platit? I još je Maja tu; je da se nekad i svadimo, ali se brzo pomirimo. Možda smo nekad imali i drukčije planove, ali ovde nam je sad lipo; niti Split, ni Dubrovnik pa čak ni bajkovita Komiža nije ispala naš izbor, Bog je drukčije zamiša karte. Baš ovde, na selu i s ovim ljudima smo sritni. Tu smo našli mir – vele Ivica i njegova Majica.
