Stari Zaostrog prvo je mjesto na Makarskom primorju u koje se na velika vrata vraća život i na autentičan se način obnavljaju stare, napuštene kuće, srušene u najvećoj prirodnoj katastrofi u prošlome stoljeću, kad je to područje pogodio niz od šezdesetak potresa, prvi 7. siječnja 1962. godine (5,9 po Richteru), a najjači četiri dana kasnije u 6:05.
U strahu od novih, snažnijih potresa, donesena je odluka o potpunoj evakuaciji stanovništva. Uskoro je više od 18 tisuća ljudi izlaz potražilo u privremenom napuštanju Primorja. Sigurno utočište pronašli su u sabirnim centrima, a potom i u hotelima te odmaralištima u Podstrani, Splitu, Dubrovniku, Opatiji, Zagrebu i brojnim drugim gradovima diljem zemlje.
Potresi na Makarskom primorju ugasili su dva ljudska života – Emila Marinovića (20) iz zaseoka Marinovići (kraj Podgore) i Jure Prlaca (62) iz Drašnica i prouzročili veliku materijalnu štetu. Prema službenim podacima, u potresu je bilo direktno srušeno 285 objekata, a 557 ih je oštećeno u toj mjeri da su kasnije morali biti srušeni. Ukupna šteta na području cijeloga kotara Makarska iznosila je 13.984 milijarde dinara.
Odmah nakon objave vijesti o prvom siječanjskom potresu, pokrenuta je akcija prikupljanja pomoći za potresom stradale krajeve. Prikupljala se materijalna i novčana pomoć, organizirali su se koncerti i utakmice, te su se inicirale brojne druge aktivnosti s istim plemenitim ciljem. Pomoć je stizala i od brojnih humanitarnih organizacija, poput Crvenoga križa i Crvenog polumjeseca, dok je socijalna služba Beča u nekoliko navrata primila više stotina djece s područja pogođenog potresom na jednomjesečni oporavak.
Pomoć od pape
Pomoć u iznosu od milijun talijanskih lira stigla je i od pape Ivana XXIII. Nakon povratka, stanovništvo se preselilo u naselja pokraj mora, počelo se baviti turizmom, a kamene kuće u starim naseljima uglavnom su prepuštene zubu vremena.
No već neko vrijeme u starom je Zaostrogu živo, kuće se obnavljaju, polja se obrađuju, a ljepota ovoga malog mjesta na Makarskom primorju prepoznaju i sve brojniji turisti.
Kad se dogodio potres, Tonći Despot imao je 12 godina i pohađao je šesti razred Osnovne škole u Pločama, kamo je putovao brodom koji je kretao iz Igrana. U tadašnjoj Općini Ploče radio mu je otac.
– Prvi potres dogodio se u nedjelju prije podne. Sjećam se da je bio lijep sunčan dan. Stariji su igrali na boće, a mi djeca sjedili smo na ogradi. Nitko nije znao što je potres. Došlo je iznenada, kratko je trajalo i bilo je strašno. No tada nije nastala veća šteta. No drugi, jači potres, u četvrtak, bio je zastrašujuć. Bila je još noć, rominjala je kiša. Odlomio se veliki komad brda, pokrenuli su se milijuni tona kamena.
Stoka, koju je tada imalo svako domaćinstvo, uspanično se glasala, i to se miješalo s kricima uplašenih ljudi. Zaostrog se nalazi u kotlini, prostor je akustičan i sve je djelovalo sablasno. Prave razmjere potresa vidjeli smo tek kad se razdanilo. Nakon toga došla je vojska iz Ploča, donijela šatore i postavila improviziranu pekaru. Stanje je bilo jako teško, ljudi su svašta pričali, da će se dignuti more, da će eksplodirati vulkan… –prisjeća se Tonći.
U sklopu evakuacije stanovništva, ljudi su torpednim brodovima prebacivani u Ploče, a odatle u druga odredišta. One koji nisu imali rodbine koja će ih primiti u drugim krajevima odveli su u Srebreno ili u Biograd. Većina ljudi, među kojima je bio i Tonći, prevezeni su brodom “Partizanka” u Rijeku i Opatiju.
– Ja sam završio šesti razred u Austriji, jer je tamošnji Crveni križ organizirao prijevoz 120 učenika, s nastavnicima, u Austriju, gdje smo pohađali nastavu. Davali su nam novac da kupimo suvenire roditeljima, a tamo sam prvi put u životu vidio mlijeko u tetrapaku. Bojali smo se uzeti ga. Bio je to pravi kulturološki šok za nas – prisjeća se Tonći i ističe kako se nakon toga sve promijenilo, posebice u ekonomskom smislu, jer se nakon godinu dana počela graditi Jadranska magistrala i stvarali su se uvjeti za razvoj turizma, koji je nedugo nakon toga gospodarski podignuo cijeli ovaj kraj.
‘Naše staro selo‘
Danas je Tonći vlasnik prekrasne obnovljene kuće s bazenom, jedne od dvadesetak obnovljenih kuća. Životni put vodio ga je po cijelome svijetu, a danas se, kao jedan od prvih koji je obnovio kuću, s ostalim članovima udruge “Naše staro selo” brine da obnovljene kuće zadrže autentičan oblik, da se pri njihovoj obnovi vodi računa o tome kako su nekada izgledale. Nije mu bilo jednostavno, imovinskopravne odnose rješavao je nekoliko godina i upravo to smatra najvećim problemom.
– Po mojoj procjeni, obnovit će se između 40 i 50 kuća, na drugima su imovinskopravni odnosi toliko komplicirani da nisam optimist. Veseli me činjenica da se kuće uglavnom ne prodaju nekome drugome, nego ih, unatoč velikom interesu kupaca, obnavljaju njihovi vlasnici, koji ih osjećaju kao svoju djedovinu. Bilo je nekih pokušaja divljanja, ali to je zaustavljeno. Svaka kuća ima bazen i ovo je danas jedno zaista lijepo mjesto, nedostaje samo jedan dobar restoran – smatra Tonći.
Marija Jurčević od djetinjstva je vezana za Zaostrog jer je s obitelji ljetovala u mjestu.
– Još kao djevojčica sanjala sam da ću jednom imati kuću u selu! – kaže nam.
I san se ostvario, kupila je kuću, župni dvor u starom selu, tik do crkve svete Barbare, i obnovila ga, pomno vodeći računa o svim detaljima. Kuća odražava duh žene sa stilom, koja je vješto uklopila stari kamen sa stilskim namještajem, restauriranim alatima, predmetima, uspomenama, uz prekrasnu okućnicu i divan pogled na Biokovo i more. I dalje obnavlja, uz svoju akademsku karijeru, ulaže znanje i ideje u projektu “Concept blue Zaostrog”, vodeći se plavom kao lajtmotivom, s ciljem stvaranja turističke ponude obnovljenih starih samoodrživih kuća.
A pioniri obnove kuća su Renato i Božena Delaš, za koje obnova kuća nije samo graditeljski pothvat, to je priča. Priča o kamenu koji je teško donesen, priča o ljudima koji su utkali svoj duh u kaldrme, vrtove, maslinike…
– Priča o Renatovoj obitelji zanimljiva je jer se njegova majka kao djevojčica preselila u Split, ali nikada nije prestala dolaziti u staro selo, pa je ljubav prenijela i na njega. Uvijek su dolazili na praznike, Renato je naučio plivati, raditi i, ono što je mnoge iznenadilo, kao tinejdžer je dolazio iz Splita i počeo čistiti vrtove, obnavljati maslinike, saditi povrće, uz komentar starijih ljudi: “Stil mu je kao babin: čist i uredan težak.” Rekli bi: “Kroz masline tvoje babe moglo se proći u svilenoj košulji, ne bi zapeo za suhu grančicu!”
Inicijacija – uspjela!
Nije to bio jednostavan pothvat, kultivirati maslinik koji se nije obrađivao 50 godina, ručno, sam, podno planine, ali uspio je. Kad sam ja ušla u njegov život, kasnije sam to saznala, bilo je jako važno kako ću reagirati na Zaostrog… Godine 1998. prvi put sam jednog zimskog kišnog dana bila u hladnoj, staroj obiteljskoj kući, nimalo povoljni uvjeti, ali Zaostrog me je osvojio. Ljepota mjesta, mir, Biokovo koje natkriljuje kuće s čarobnim pogledom na more, zadivilo me. Dakle, inicijacija je uspjela! – govori nam Riječanka Božena i nastavlja:
– Pružila se prilika da kupimo jednu starinu. Da bismo vidjeli kuću, Renato je morao ispiliti grmove i drveće koje je raslo ispred kuće. Gospođi koja je prodavala bilo je jako važno da novi vlasnik bude netko tko voli i poštuje ovaj stil, tko će ga čuvati i čak nam je ponudila plaćanje u obrocima jer smo joj se svidjeli. To su detalji koji se ne mogu zaboraviti. Za nas je to bila ruševina s potencijalom, no mnogi mještani smatrali su nas čudacima koji, eto, uzalud ulažu u obnovu.
Jedini, sami i uporni, unatoč čudnim pogledima i komentarima, malo-pomalo prvi smo obnovili kuću, u vremenu bez struje. Majstori su radili s agregatom, kamen po kamen. A onda se promijenila paradigma, počeli su obilasci, fotografije, prvo vjenčanje nakon 60 godina u starom selu, otkrivanje ljepota, i pokrenuo se proces koji traje, koji mijenja sliku napuštenog sela u poželjno mjesto za život.
Sada je tu puno obnovljenih kuća, bazena, prekrasnih vrtova i maslinika, putova za šetnju, trčanje, uživanje u svim godišnjim dobima, s brojnim turistima koji se rado vraćaju. U selu je i naša Đika, krava buša, koja je prava atrakcija, posebno za turiste, koji je smatraju “dodanom vrijednošću”. Renato uzgaja ekološko povrće, Đika “pomaže” u tome, zemlja se prirodno gnoji, a okusi su fantastični – turisti su oduševljeni kad mogu u vrtu sami ubrati sezonsko povrće! – zaključuje Božena.
