Tko si ti zapravo i što si? Koja je čovječe tvoja originalnost? Hajde probaj ne biti mama i tata, sestra i brat, profesor, prijatelj, kolega, onaj ili ona koja nešto prosvjeduje – probaj biti Ti.
Moram priznati, a zaista je tako, da je jedna od mojih najvećih trauma, a kad kažem trauma, onda mislim na paket doživljaja koji su u meni izazvali neobjašnjive strahove, paralize, opću pogubljenost i tjeskobu koja me je gušila, priče i „filovanje“ pričama o grijesima, grešnosti, paklu, sotoni, muci, trpljenju, stalnom preispitivanju, spasenju, ne spasenju, tko smo i što smo, jesmo li za ovoga ili onoga…
Ja kao dijete, a poslije kao vrlo mlada osoba toliko sam bio otvoren, bez mogućnosti vlastitog filter ocijeniti što ću propustiti u svoje biće, a čemu ću postaviti granicu i sa sigurnošću, iznutra, znati što nije za mene.
Mene, ne da je glava boljela, nego su me ove stvari direktno ubijale ‘na živo’.
Vodile me u ponor tjeskobe i ludila, gdje nikom ne bih želio da se nađe. Žestoki vapaji upomoć, a nigdje nikoga (zapravo imamo sebe, odnosno tada nemamo, još smo jako daleko od samih nas). Samo puke informacije koje na veliku žalost nitko nije znao do korijena, metodički prenijeti.
Ako je itko tražio svim srcem rješavanje sebe i smisao sebe i života (prirodno nas sviju ‘goni’ iznutra, a i mene je nevjerojatno ‘gonilo’), onda sam definitivno opet to bio ja, jer sam uvidio da nešto ne štima, muka me natjerala, unutarnji neki pogon se kopao do mene, borio da me obuzme i uputi me.
Dugo nisam uspio doći do pravog rješenja (iako sam na mnoga vrata kucao). Ponovno bih dobio samo još jednu porciju teorije koja je opet, iznova, stvarala još veći rascjep u meni.
Neću praviti nikakve usporedbe, analize i istraživanja, te uključivati u ta istraživanja sve živo i neživo jer svi smo različiti i svi na skoro sve različito reagiramo – ja ovdje iznosim svoje životno iskustvo.
Tako su mnogi od nas tražili Boga, ili možda bolje rečeno onoga Božjeg u nama ali taj dio je patio i plakao jer se nažalost nismo uspjeli nažalost povezati sa sobom pa tako i s njim jer smo bili van sebe, tamo negdje, jedni u drugima, rastreseni, u obranama, s maskama, a nitko zapravo u sebi, u svojoj naravi, svojoj originalnoj bĭti, gdje nam i jest mjesto.
Muka me natjerala i u silnu teološku literaturu, ali se duhovna stanja ne mogu potpuno staviti u jedan ljudski kalup, a i zašto bi?
Nije Bog papir, niti naputak, nego je sastavni dio nas, izvor koji teče i napaja, u svemu je oko nas, samo do njega treba na pravi i zdrav način doći i onda će sve biti dobro.
Pa svaka stvorena subatomska čestica titra iz sile Božje.
Međutim, kroz rad na sebi sam uvidio da sam cijelo vrijeme živio po nametnutom programu, matrici koja se širi i prenosi iz generacije u generaciju, radnje bez utemeljene i svjesne osnove, iluzije koje postanu jače od nas i koje prate izjave “ne znam ti ja ništa, ja sam tako naučen, mene su ti tako odgojili, šta ja znam, mora se trpjeti, patiti”… i u beskraj tako.
Ali tko si ti zapravo i što si?
Koja je čovječe tvoja originalnost?
Hajde probaj ne biti mama i tata, sestra i brat, profesor, prijatelj, kolega, onaj ili ona koja nešto prosvjeduje – probaj biti Ti.
Ti!
Onda će prestati mučenje i borba sa samim sobom pa tako i s drugima.
P.S. Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi.
Nastavlja se…
