Svećenik Ezekiel (hebr. jehezqe’l: Bog je jak ili Bog jača), sin Buzijin, pozvan je u proročku službu u petoj godini babilonskog sužanjstva, dok je bio na rijeci Kebaru, 593. g. pr. Krista. On je jedan od četvorce velikih starozavjetnih proroka.

Bog šalje Ezekiela k sinovima izraelskim koje naziva “narod odmetnički”. Bog zna da su “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Zato hrabri Ezekiela: “A ti, sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih”, (Ez 2,6). Da bi predočio proroku s kakvim će ljudima raditi, uspoređuje ih s “trnjem i škorpionima”. Da ne bi odustao od svog poslanja, po drugi put hrabri svoga izabranika: “Ne plaši se riječi njihovih i ne boj se nimalo njihova pogleda”, (Ez 2,6).

Bog misli kako bi proroka Ezekiela bili spremni više poslušati drugi narodi nego izraelski, jer je to narod “tvrde glave i okorjela srca”. Međutim, Bog ne odustaje slati proroka, po treći put ga hrabri: “I ne boj ih se i ne plaši, jer oni su rod odmetnički”, (Ez 3,9).

Ezekielova misija je biti čuvar doma Izraela, koji je u progonstvu. Ezekiel postaje odgovoran za sinove Izraelove. Svoju misiju izvršavat će tako što će slušati Božje poruke i onda ih kao opomenu prenositi sinovima Izraelovim. Prorok je podizao klonuli duh narodu u ropstvu i budio nadu u svagdašnji život te posebno u povratak.

Bogu je stalo da Izraelci prihvate i žive njegove riječi i vrate se u svoju domovinu. Međutim, traži prije svega da nestane “grozota i gadosti”, tj. idolatrijskog kulta. Želi, umjesto “kamenog srca”, da imaju “srce od mesa” i hode po Božjim odredbama, (Ez 11, 15-22).

Temeljna Ezekielova poruka jest: Bog s nama. Zato prihvatimo njegovu blizinu te surađujemo s njime tako što ćemo iskreno živjeti po njegovim uputama, ma gdje se nalazili. Posebno su kneževi odbacivali Boga i često sebe smatrali božanstvom. Jedanput, Ezekiel se posebno obratio tirskom knezu koji je sam sebe izjednačio s Bogom i govorio sebi: “Ja sam bog”. Uzoholio se zbog bogatstva koje je stekao, a sebe je smatrao najmudrijim čovjekom. Ezekiel ga opominje: “Čovjek si, a ne Bog!”, te mu najavljuje da će ubrzo upasti u ruke neprijatelja i biti pogubljen. Ezekiel ga pita hoće li i u tada sebi govoriti: “Ja sam bog?”.

Dobro je da i mi sebi često posvijestimo prorokove riječi: “Čovjek si, a ne Bog”. Zacijelo bi bilo manje oholosti, sebičnosti i “kamenih srca”, a više razumijevanja, solidarnosti, poštenja, praštanja, ljubavi…