Zbog manjka vjernika i posvećenosti vjeri sve više kršćanskih crkava u Europi i zapadnom svijetu zatvara se ili se prenamjenjuje u druge svrhe. Nakon vala zatvaranja koji je najprije zahvatio evangelističke crkve koje su pretvorene u nešto sasvim drugo, posljednjih je godina ta pojava sve češća i u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj čije se pojedine biskupije odlučuju na taj korak zbog, kako se navodi, “nedostatka novca za održavanje ili popravak sakralnih objekata”. Prema pisanju njemačkih medija, kršćanske crkve u Njemačkoj godišnje gube na stotine tisuća članova.
Prošle godine tek skoro svaki drugi Nijemac bio je član neke od velikih crkvenih zajednica, prenosi Deutsche Welle (DW) navodeći da se “opustjele crkve ponekad ruše, a katkad se pronađu novi korisnici”.
Crkve na prodaju
Kako bi spriječio da se “prekobrojne” crkve, kapele i sakralni prostori iz “mjesta slavljenja Boga pretvore u grozote pustoši”, Vatikan je prije gotovo šest godina donio smjernice o desakralizaciji, kojima se preporučuje da se takvi prostori ustupe za “knjižnice i kulturne centre”, a ne za “noćne klubove i skate parkove”. Time je Sveta Stolica željela osigurati da napuštene crkve zadrže nešto od svoje duhovne, kulturne i društvene vrijednosti.
No na Zapadu, kako u Njemačkoj tako i drugdje, nisu se svi držali tih smjernica pa su brojni uznemirujući primjeri desakralizacije kršćanskih svetinja. U Češkoj prijestolnici Pragu jedna je crkva pretvorena u noćni klub. Katolička crkva svete Barbare u španjolskoj Llaneri postala je skate park, katolička crkva svetog Ivana Krstitelja u Pittsburghu postala je pivnica, a kapela vojne bolnice u Antwerpenu prenamijenjena je u restoran. Crkva svetog Antuna Padovanskog u Bruxellesu pretvorena je u penjački klub u kojem se zid namijenjen penjanju sad natječe s vitrajima.
No ima slučajeva da se njemačke crkve pretvaraju i u džamije. Tako su Bošnjaci prije četiri godine u Aachenu kupili sakralni objekt Nove apostolske crkve, preuredili ga i za svoje vjernike otvorili kao džamiju. U džamiju je prije nekoliko godina u Hamburgu, u četvrti Horn, pretvorena i protestantska crkva. Vrh zvonika te crkve ubrzo je pretvoren u minaret, a umjesto križa na vrhu je postavljen natpis “Allah” na arapskom jeziku. Zanimljivo je da prenamjenu crkava u džamije, prema pisanju njemačkih medija, većinom financiraju Kuvajt i Saudijska Arabija.
U samoj Njemačkoj, u kojoj se ispis vjernika iz kršćanskih crkava već iskazuje u stotinama tisuća, od 2005., prema crkvenim podacima koje prenose njemački mediji, zatvoreno je 650 katoličkih crkava i sakralnih prostora. Od 2019. do 2023. zabilježeno je prosječno 28 zatvaranja godišnje. Tim trendom najviše su pogođene sjeverne njemačke biskupije, a s istim fenomenom, doduše u znatno manjoj mjeri, suočene su i biskupije iz središnje i južne njemačke poput biskupija Limburg i Augsburg. Kad je riječ o katoličkim crkvama, slučajno ili ne, prenamjena tih vjerskih objekata uglavnom se događa u njemačkim biskupijama čiji su biskupi zagovornici Sinodalnog puta koji uz ostalo zalaže za “promjene crkvenog učenja o pitanjima homoseksualnost i ređenju žena”.
Hrvatski katolički vjernici suprotstavili su se i spriječili prodaju Hrvatske kapelice u Essenu i crkve u Bad Homburgu. Zasad
U Njemačkoj živi oko pet i pol milijuna muslimana, što čini oko 6,6 posto populacije. Broj muslimana u Njemačkoj od 2015. godine povećao se za više od milijun. Gotovo polovica njemačkih muslimana su Turci
Posljednjih dana njemački mediji prenijeli su odluku o konačnom zatvaranju crkve Svetog križa, jedine katoličke crkve u četvrti Elmschenhagen u Kielu. Katolički vjernici koji žive u tom dijelu grada uzalud su prosvjedovali protiv zatvaranja crkve koja je izgrađena 1956. u većinski protestantskom Kielu za potrebe izbjegličkih katoličkih obitelji. Pisali su i biskupiji, ali nije bilo razumijevanja i crkva je zatvorena.
Smanjenje broja crkava njemačke biskupije opravdavaju podatkom kako održavanje crkvene građevine godišnje stoji oko 100.000 eura. Zbog toga iz Essenske biskupije procjenjuju da će od nekadašnjih 270 crkava u toj biskupiji do 2030. ostati samo 84 crkve koje neće biti prenamijenjene ili prodane. Među sakralnim objektima koje je ta biskupija odlučila prodati bila je i Hrvatska kapelica u Essenu. No hrvatski katolički vjernici suprotstavili su se takvoj odluci Essenske biskupije jer spomenutu kapelicu krase djela Ive Dulčića, najvećeg hrvatskog slikara sakralnih tema. Dulčić je 1966. godine u Hrvatskoj kapelici u Essenu izradio fresku Uznesenje Bl. Djevice Marije, mozaik “Znakovi euharistije” i vitraje križnog puta. Sva ta tri Dulčićeva djela u Hrvatskoj kapelici u Essenu imaju, prema navodima povjesničara umjetnosti Igora Zidića, neprocjenjivu vrijednost ne samo za hrvatsku zajednicu u Njemačkoj već i za hrvatsku likovnu umjetnost u cjelini. Uz to, ta Dulčićeva djela svjedoče i o jednom vremenu u kojem je Dulčić, prema pisanju likovnog kritičara Igora Zidića, zbog freske Uznesenja Bl. Marije u Essenu imao problema s jugokomunističkim vlastima jer je izjavio kako je na toj freski u Essenu naslikao “crvenu zmiju (komunizam) kojoj treba zgaziti glavu”. Hrvatski vjernici iz Essena, koji su zbog toga osnovali i Hrvatsko kulturno društvo Mala kapela Essen, pisali su biskupiji kako je Hrvatska kapelica, uz umjetničku vrijednost, i važan nositelj hrvatskog identiteta u Njemačkoj, ali i lice opstanka tog identiteta u zemlji u kojoj živi oko pola milijuna Hrvata. Uz sve navedeno istaknuto je i da je Hrvatska kapelica u Essenu uređivana novcem hrvatskih iseljenika. Nakon potpisivanja peticije s kojom je upoznat i Vatikan, Essenska biskupija, koja je kapelicu namjeravala prodati, odustala je od svoje namjere. No još nije poznato je li to konačna odluka.
Slično kao u Essenu, i katolički vjernici iz Bad Homburga pobunili su se protiv odluke Limburške biskupije o prodaji crkve Svetog križa u homburškoj gradskoj četvrti Gonzenheim. Biskupija je spomenutu crkvu stavila na listu za prodaju kako bi “smanjenjem crkvenog portfelja nekretnina uštedjela na troškovima održavanja”. Osim njemačkih vjernika iz Bad Homburga i okolice, peticiju pod nazivom “Spasite našu crkvu Svetog križa u Bad Homburgu od prodaje” potpisali su i mnogi hrvatski katolički vjernici koji nedjeljnu svetu misu i misu za blagdane u toj crkvi imaju na hrvatskom jeziku. U pismu Limburškoj biskupiji njemački i hrvatski potpisnici peticije napisali su: “Našu crkvu gotovo 15 godina ne financira Limburška biskupija. Od 2006. godine djeluje naša udruga Heilig Kreuz Bad Homburg e.V., koja sa svojih više od 150 članova uspješno snosi sve troškove održavanja i popravaka crkve te to želi i može činiti i ubuduće. Dakle, zatvaranje naše crkve ne bi značilo nikakvu uštedu Limburškoj biskupiji. Crkve, kao srce vjerskog života, treba napustiti tek kada se iscrpe sve druge mogućnosti iskorištavanja nesakralnih nekretnina. Stoga smatramo da crkvu Svetog križa treba sačuvati kao otvoreno mjesto tihe kontemplacije za sve ljude.”
Slabi osjećaj sakralnog
Sličnu, zasad još uvijek samo privremenu pobjedu protiv odluke Limburške biskupije izborili su i frankfurtski katolici okupljeni u Inicijativu za očuvanje Božje kuće koji su se usprotivili najavi rušenja katoličke crkve sv. Kristofora (St. Christophorus) zajedno sa zgradom pokraj crkve u frankfurtskoj četvrti Preungesheim. Zanimanje hrvatskih vjernika iz Frankfurta za sudbinu tog zdanja tim je veće jer se u zgradi do crkve od 1984. nalaze prostorije Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Njemačkoj. Iz Limburške biskupije svoju su odluku pravdali riječima da je održavanje crkve postalo preskupo te da “od crkve i zgrade pored nje imaju veći trošak nego korist”. No Peter Hofer, prvi predsjednik inicijative koja se usprotivila rušenju crkve u Preungesheimu, kaže da razlozi Limburške biskupije za rušenje crkve nisu opravdani. Njegova je inicijativa sastavila argumente protiv rušenja crkve, a jedan od njih je i taj kako statistički podaci grada Frankfurta pokazuju da se stanovništvo u frankfurtskoj gradskoj četvrti Preungesheimu stalno povećava, time se povećava i broj katolika i potencijalnih župljana. Njegovu inicijativu podržali su i brojni hrvatski vjernici iz Preungesheima koji još uvijek pokazuju poštovanje prema svemu sakralnom. A osjećaj sakralnog sve je manje prisutan u njemačkom društvu.
