Njegovo ćete ime vidjeti na internetu, u izvještajima s najozbiljnijih šahovskih turnira diljem svijeta, kakvi su oni u Kazahstanu ili Danskoj, Španjolskoj i Italiji, gdje igra s najvećim majstorima i velemajstorima na svijetu. I ne samo da igra, nego ih i pobjeđuje!
A opet, kad ga upitate gdje mu je najljepše, odgovorit će vam kao iz topa, a crne će oči ispod čupa nemirne kose planuti kao ugarak: “U Drnišu. Kod babe Nade i dida Rade! I strica Roka! Tamo mi je najlipše. Uvik volim ić u Drniš, još otkako san mali bija! Svi me znaju, cili Drniš, i ja njih sve znam! Kad dođem, pozdravim se na ulici s cilim gradom! Svi me pitaju: Di si, kako si, bravo, Ivano!” – piše Slobodna Dalmacija.
Veli nam tako, sav ponosan, dječak Ivano Močić, kojeg već godinama, otkako je stao za šahovsku ploču, zovu čudom od djeteta. Koje je nedavno, s 13 godina i osam mjeseci, postalo šahovski majstorski kandidat (MC)! Prije toga Ivano je pobjeđivao FIDE majstore, intermajstore, remizirao s velemajstorima… Kao desetogodišnjak je čak dobio partiju protiv velikog Garija Kasparova na otvaranju Croatia Grand Chess Toura.
Ali otac Ivo, ekonomist koji radi u prodaji vina, i majka Ana, magistra farmacije, koja će uskoro i doktorirati, ne zanose se previše tim zvučnim titulama. Oni su najsretniji što je Ivano u šahu pronašao sebe, što ne samo da uživa u igri, nego je i doslovno živi, a oni su objema nogama čvrsto na zemlji. Osobito otac, koji je i sam bio sportaš, perspektivan nogometaš, koji je igrao i u Šibeniku, Dinamu i Lokomotivi, a onda se u 19. godini ostavio svega, i potajnih snova o Barceloni i velikoj karijeri. Dok je njegov mali Ivano, baš zbog fatalne ozljede, počeo igrati šah i time – sasvim slučajno – otkrio svoj veliki talent. Kako ono kažu, da su čudesni i nepredvidivi putevi Gospodnji – jedna ti se vrata zatvore, a druga otvore!
– Znam da to kod nas nije baš najbolje poznato, jer kod nas šah nije previše popularan sport, nijedan zapravo i nije osim nogometa, ali on – globalno – doživljava ogromnu svjetsku ekspanziju. Osobito u Indiji, koja je ne samo pradomovina ove drevne igre, nego i globalna sila broj 1 u igri na 64 crno-bijela polja. Drugi joj nisu ni blizu – govori nam tata Ivo, i podsjeća ne samo na svima poznatog svjetskog prvaka Viwanathana Ananda, nego i na aktualnog šahovskog genijalca Gukesha Dommarajaua. Indijci u šah ulažu ogroman novac, usporedivo s ulaganjima u razvoj vrhunskih nogometaša, pa će tako kazati da u odgoj jednog svjetskog šahovskog velemajstora treba uložiti najmanje 300 do 400 tisuća eura. Samo za rad s vrhunskim svjetskim trenerima, bez kojih nema napretka ni uspjeha, treba izdvojiti između 200 do 300 eura po satu, a s njima moraš raditi po stotine sati da bi napredovao kako treba. Moraš godišnje odigrati stotinu vrhunskih partija, a to znači da moraš sudjelovati na desetak velikih turnira. I sad, ako ti je taj vrhunski turnir u Indiji, računaj koliko ti treba samo za najnužnije troškove, za smještaj, avionske karte… A takvih turnira ima i po Europi, Americi… – govori tata Ivo, dok Ivano pokraj njega pažljivo sluša. I ispravlja ga po potrebi. Jer tata je u tome 100, a Ivano 110 posto. A mozak mu je kompjutorski procesor. Sve pamti i ništa ne zaboravlja!
U svakom slučaju, bio bi to težak životni i sportski put i za najzdravijeg tinejdžera, a Ivano je dijete kojemu je u 15. mjesecu života dijagnosticirana posttraumatska lumbosakralna pleksopatija, oštećenje živaca u donjem dijelu kralježnice. Od 2024. do 2026. godine prošao je tri teške operacije, samo jedna operacija značila je 110 dana bolnice, bolova, postoperativnog oporavka… Ovo je, dakle, priča koja nadilazi okvire sporta, i postaje priča o hrabrosti, upornosti i volji jednog dječaka i cijele njegove obitelji da pobijede sudbinu. Koja je Ivanu ukrala djetinjstvo, ali mu je istodobno otvorila vrata novog, šahovskog života…
Fatalna medicinska pogreška
Hod po mukama Ivana i cijele obitelji Močić počeo je u prvim mjesecima života, kad je Ivano počeo patiti od bronhoopstrukcija. Kašljao bi, imao problema s bronhitisom, sužavanjem dišnih puteva, kao i stotine druge djece, a kad bi situacija eskalirala, mama bi ga odvela liječniku, na inhalaciju ili na injekciju kortikosteroida. Tako je bilo sve dok jednom, kad je Ivano imao 15 mjeseci, medicinska sestra u ordinaciji njegove doktorice nije odlučila djetetu injekciju dati još dok je bio u majčinu naručju, pa je pogreškom, umjesto u muskulaturu, pogodila u ishijadični živac. To je izazvalo upalu, Ivanu se noga paralizirala i nije ju osjećao mjesecima.
I tu je i za njih i za Ivana počeo potpuno novi život, i nova borba. Nisu nikoga optuživali, Ivo će i danas reći da bi bilo suludo i pomisliti da bi itko normalan takvo što namjerno učinio. Jednostavno, moraš pokušati prihvatiti stvarnost takvu kakva jest i ići dalje, naprijed, boriti se s njom, zajedno sa svojim djetetom. Fascinatna je zrelost s kojom otac Ivo danas govori o tome, iako, da je bilo lako – nije. Ali kad danas čujete da Ivano trči, skače, hoda, pa čak i igra nogomet, uz neka ograničenja, ali ipak… Ili da vam u jednom momentu kaže: “Ako vam više ne trebam, odoh ja na Krapanj, biciklom!”, a tata mirno kaže: “Ajde, sine!”, kao da je u pitanju najnormalnija stvar na svijetu, onda se sve drugo zaboravlja.
Obitelj danas tako vodi bitku na dvije fronte – jedna je za napredovanje u svijetu šaha, a druga je za zdravlje noge i normalan život malog Ivana. Čuj mene, malog. Ne malog, nego velikog Ivana. Jer kako god je njemu, dok je bio još manji, tata satima pričao o upornosti i volji velikog Dražena Petrovića, koji je iz jednog malenog Šibenika isključivo svojim radom i trudom došao do vrha svijeta, a Ivano iz njegova primjera crpio snagu i nadahnuće, tako je i Ivano danas primjer mnogima. Naročito od prošlog Božića, otkako je o njemu snimljen dokumentarni film koji je prikazan na HTV-u, pa je njegova priča postala poznata “urbi et orbi”, širom Hrvatske.
Odlikaš s Brodarice
– A to sve skupa neće biti nimalo lako. Iako Ivana smatraju jednim od nekoliko najvećih talenata u generaciji, njegov daljnji napredak i ulazak u elitni dio svjetskog šaha znači da bi on već sada morao propustiti pola školske nastave. Recimo, Gukesha je njegov otac ispisao iz škole vrlo rano, da bi se mogao posvetiti šahu, a kod nas je školski program jako opširan i zahtjevan. Mi smo dosad vrlo uspješno “vozili” na dva kolosijeka, Ivano je odličan učenik, jedini u sedmom razredu koji je prošao s 5,0 na Brodarici, pa ćemo tako nastojati i dalje, u gimnaziji. Nadamo se da ćemo, kao i dosad, imati razumijevanje nastavnika i profesora, kao što je dosad imao razumijevanje profesorice Sandre Lacić, iz kemije i biologije, koja mu je od prvog dana rekla da se ne brine, da će se ona prilagoditi njemu i njegovim mogućnostima. To je nešto što i Ivanu i nama vrijedi više od bilo čega drugog. Naizgled male, ali zapravo ogromne ljudske i profesionalne geste.
Nadaju se da će Ivanu pomoći i status olimpijca da lakše uskladi školske i profesionalne obveze, jer, primjerice, već 9. rujna čeka ga odlazak i nastup na šahovskoj FIDE Olimpijadi za osobe s tjelesnom invalidnošću, koja se od 10. do 17. rujna održava u Samarkandu, drugom gradu Uzbekistana, po veličini odmah iza glavnoga grada Taškenta.
– Šah je, ma što tko mislio, definitivno sport, koji od igrača zahtijeva i vrijeme, i napor, i trening, i fizičku spremu. Partije traju četiri-pet sati, i iscrpljujuće su, ne samo mentalno, nego i tjelesno. Ne pobjeđuje uvijek samo onaj koji je trenutno bolji, nego onaj koji može više izdržati – kaže Ivo, a obojici nam na pamet pada kako je po sličnom obrascu naš Filip Hrgović baš ovih dana postao svjetski prvak u boksu u teškoj kategoriji. Trpio je i primao udarce svih osam rundi, da bi u devetoj dočekao svoju šansu, kad se protivnik iscrpio, a on preuzeo meč i titulu.
Kum Tomislav ‘kriv‘ za sve
Slično je, uvjerava nas, i u šahu, s kojim je Ivana – i na tome će mu cijela obitelj biti vječno zahvalna – upoznao Ivin vjenčani kum Tomislav Šimičević. On im je u ljeto 2019., vele nam složno i Ana i Ivo, koji sa šahom nije imao nikakve veze, skrenuo pažnju na to kako bi to za malog Ivana mogla biti izvrsna zanimacija. Odmah se pokazalo koliko je bio u pravu – ne samo da je to bila aktivnost koja je malog Ivana skroz obuzela… Skoro pa preko noći, kao u kakvoj modernoj bajci! Jer, pazite, od tog ljeta, kad je tata na mobitelu, na YouTubeu, ukucao malom Ivanu pravila šaha i otišao u Dalmare da mu u trgovini kupi prvi komplet crno-bijelih figurica, prošlo je samo – sedam godina! Još ni Ivano nije imao toliko.
Igrao je tog prvog ljeta s kumom Tomislavom, koji ima vikendicu na Brodarici, po cijele dane. Usput se upisao i u Šahovski klub “Šibenik”, gdje je počeo raditi s Mariom Malenicom, koji ga je također prihvatio kao najrođenijeg, i radio s njim petkom poslijepodne, poslije posla, u svoje slobodno vrijeme, satima. Već 2020. Ivano je krenuo na prvi turnir, a onda je došla korona, koja je – paradoksalno – umjesto da sve paralizira, za šah označila početak svjetske ekspanzije. Na Netflixu je krenula megapopularna serija “The Queen‘s Gambit”, koju je cijela “balota” gledala i poludjela za šahom; organizirali su se online turniri na sve strane, i kako su svi bili doma, nisu mogli igrati ništa drugo nego – chess. Danas je situacija takva da šah možda nikad u povijesti nije bio popularniji, izuzevši onaj kratki trenutak na vrhuncu hladnog rata, kad su se u Reykjaviku 1972. za titulu svjetskog prvaka “potukli” Bobby Fischer i Boris Spaski. Bio je to “meč stoljeća”, u kojem je šah bio u drugom planu – bio je to sukob Amerike i Sovjetskog Saveza, za globalnu prevlast i dominaciju.
Ivan Šarić kao uzor
– Bio sam nogometaš, sport pratim cijeli život, ali danas, nakon ovog iskustva, mogu reći da tek sad shvaćam da sve kolektivne sportove treba staviti na jednu, a individualne, poput šaha, tenisa, skijanja, na drugu stranu. Jer u kolektivnim, momčadskim sportovima tim može izvući pojedinca, može imati i loš dan, ali u individualnima toga nema. Prepušten si sam sebi, i eventualno obitelji, koja stoji iza tebe. Kad sad vidim Ivana, i ovo što smo mi prošli s njim, skidam kapu roditeljima tenisača, poput Gorana Ivaniševića, ili skijaša, kao što su Kostelići – veli nam Ivo, spominjući odmah kako su sretni što u svemu tome imaju podršku, i to veliku, Šahovskoga kluba “Šibenik”, predsjednika Mira Tesle, koji je uz njih od prvog dana, pa Zajednice športova grada Šibenika, Nacionalnog parka Krka, koji im je pomogao oko puta za Samarkand, na Olimpijadu.
– I sad bih, s ovim iskustvom, preporučio svima da se bave šahom, jer je nevjerojatno koliko on ljudima s problemima, osobito s tjelesnim oštećenjima, može pomoći. I otvoriti im vrata koja su se Ivanu, a i nama zajedno s njim, otvorila, a to su doslovno vrata cijelog svijeta. Ivano je danas, sa svojim šahom i uspjesima, jedna lijepa i pozitivna priča, velika priča koja inspirira i nadahnjuje.
A na pitanje tko mu je uzor, opet će kao iz topa reći – Ivan Šarić! Hrvatski velemajstor, bivši prvak Europe, čudo od momka kao i Ivano, koji se s dijabetesom tipa 1 popeo na svjetske razine, bio je prvak svijeta do 18 godina. U jednoj maloj zemlji u kojoj u sportu sve mimo nogometa prolazi ispod radara.
Zato su Močići danas zahvalni na svakoj podršci koju dobivaju, i Gradu Šibeniku, koji ih podupire, i svima onima koji njih, roditelje, razumiju i podržavaju u odluci da svaki svoj godišnji odmor i slobodan dan koriste da bi mogli pratiti Ivana na njegovu sportskom i, sve više, i životnom putu. Evo, samo ovo ljeto prošlo im je na putu – Barcelona, Kopenhagen, Italija, Zadar, pa nakon deset dana pauze – u koju smo upali i mi novinari – ide Uzbekistan, Olimpijada, pa će i škola, učenje, svakodnevni treninzi… Borba svakodnevna! Cilj do kojeg Ivano želi stići – postati velemajstor – ostvarilo je samo njih tridesetak u povijesti Hrvatske, što znači da nije nimalo lak, ali on mu je toliko posvećen da nema nikoga tko će posumnjati da ga neće i dostići. A istodobno je, sa svojim dječačkim licem i osmijehom, kojim je nadišao vlastiti tjelesni hendikep, postao najbolji veleposlanik šaha, ne samo u Hrvatskoj, nego sve više i u svijetu. On već danas ima svoje fanove, vršnjake, pa i starije od sebe, koji ga kontaktiraju i prate na društvenim mrežama, koje inspirira i kojima je uzor. Ivano nije introvert poput većine šahista, njemu prijatelji znače jako puno, otvoren je i komunikativan. Ne živi u svom svijetu…
– Jedan dečko iz Makedonije, koji ima cerebralnu paralizu, javio se iz Makedonije, da je gledao film o Ivanu, da i on igra šah, i da ga je Ivanova priča inspirirala. Pa su nam se javili i roditelji iz Zagreba čiji je sin napravio Ivanov poster, koji bi mu volio dati i upoznati ga, jer mali ima osam-devet godina i Ivano mu je idol… I na turniru sa svima zainteresiranima stane, analizira poteze, partije, ljudi to vole, voli i on… Može li ljepše od toga?
Stvarno dobro pitanje!
