– Ma nu, di će ovo dite? Dušo, to ti je sic za šofera, ne moreš tute sisti, imaš mista ozada…
Ne jednom s takvom se i sličnim rečenicama srela junakinja naše priče Katarina Pražen. Mlada, 22-godišnja vozačica autobusa, koja još jedino nije doživjela da netko od onih koji je razrogačenih očiju gledaju dok se mimoilaze s njezinim vozilom na cesti, zovne policiju da im kaže da je neko dite, curica neka, otela bus pa se njime vozika okolo.
Sve drugo već je čula i vidjela – počevši od toga da joj je čak i policija provjeravala ne samo vozačku i prometnu, knjižicu vozila, nego i osobnu iskaznicu: “Imaš li ti uopće 18 godina?”
Istina je. Katarina, kad je prvi put vidite, zaista izgleda tako da bi joj prodavačica na kiosku Tiska teško prodala cigarete, ali da vozi bus kao velika – to je izvan svake sumnje.
Pričao nam je o tome kolega Marko Podrug, kojega je, zajedno s ostalim novinarima i gradskim vijećnicima, vozila u Bolzano, da vidi energanu.
– Najprije smo svi gledali u nju, držeći se čvrsto za sic. Atmosfera među nama bila je otprilike kao u onoj sceni iz filma “Ko to tamo peva” kad Miško vozi zatvorenih očiju. A pokraj nje ćaća, Mario, ima njega, ne baš kao Pavle Vuisić, ali onako, komad čovika, pravi šofer.
– Ne bojte se, vidit ćete vi kako vozi moja Kata, bolje nego ja!
I stvarno je tako i bilo. Na kraju smo svi bili oduševljeni njom. I njezinom vožnjom! Ako di drugo budemo išli, opet bi da nas ona vozi – prepričavao je Marko redakciji dogodovštine s putovanja i iskustva s mlađahnom vozačicom busa Katarinom Pražen, njezinim ocem Mariom, koji im je bio suvozač, i njihovom firmom “Pražen Putovanja”.
Rade cijelu godinu
Priča s “Pražen Putovanjima” počela je – slučajno. Mario Pražen završio je elektrotehniku, ali dogodilo se da je stariji brat radio u “Pepi Toursu” pa je ostao bez posla i – ajmo, ajmo! – nagovorio mlađeg brata da krenu u tu autobusno-prijevozničko-turističku priču.
Nakon 3,5 godine brat je otišao u Istru, u kojoj i danas živi i radi, u Umagu, bavi se istom ovom djelatnošću. Najprije je to bilo skromno, krenulo se samo s prijevozom putnika od točke A do točke B i nazad. Danas je to već respektabilna firma, zapravo turističko-putnička agencija, koja ne samo da prevozi, nego i organizira čitav posao oko smještaja, dolaska i odlaska putnika, izleta, evenata. Zadnjih godina rade jako pune kongrese, u suradnji s bivšim “Solarisom”, danas “Amadria Parkom”, koji je taman prije pandemije otvorio veliki konvencijski centar, najveći i najmoderniji u Hrvatskoj, snažno utječući na razvoj ove grane turizma. Koja – što je ne manje bitno – puni kapacitete u vrijeme kad su hoteli obično prazni, izvan sezone. Ali i utječe na rast uslužnih i popratnih djelatnosti i privatnih inicijativa, kao što je ova Praženovih.
– Mi tu s njima odradimo poprilično velike poslove, evo sad smo odradili “Siemens” s petstotinjak ljudi. Konkretno, u pitanju je prijevoz od zračne luke do “Solarisa” i nazad, i dok su tu, ako imaju nekakve izlete, poput Slapova Krke, ili posjet vinarijama, degustacije, tu smo im isto na usluzi. Mislim da će ovu godinu hoteli “Jure”, “Ivan” i “Jakov” raditi cijelu godinu, ne samo zbog konvencijskog centra, nego i zbog investicije u veliki zatvoreni Aquapark, što nas također raduje. Jer zahvaljujući tim kapacitetima i mi imamo velike poslove, koji se dugoročno pripremaju i pružaju nam sigurnost u poslovanju tijekom cijele godine. Krenemo u ožujku, a poslovi traju, evo, sad već i do prosinca – govori nam Mario Pražen, direktor i vlasnik tvrtke, ali, kad zatreba, i Katica za sve, kao i svaki privatnik, osobito u obiteljskom biznisu.
– I prije tih kongresa mi smo radili od Uskrsa pa do kraja desetog mjeseca. To je i dalje vrijeme najveće gužve, pune sezone, ima nas u firmi 13 ili 14, ne znam ni ja točno. I ja sam vam, iskreno, javno najnevidljiviji. Uvijek sam negdje okolo, u poslu, ali da nije toga i naše kolegice Branke, koja vodi agenciju, teško da bi i ovi vidljivi, poput naše Kate, imali što raditi – smije se.
I vozni park Praženovih je impresivan: imaju osam turističkih autobusa, pa tri školska autobusa, imaju segment malih, kombi-vozila, njih petnaestak. I ne planiraju se više širiti!
– Već od 2016. godine počeli smo kvalitativno obnavljati vozni park. Znači, ne kupujemo više polovne autobuse, stare par godina, nego isključivo nove. Jedino tako možete imati kvalitetan proizvod, s kojim možete konkurirati na tržištu. Može se i novi autobus pokvariti, ali to je ipak iznimka, a ne pravilo. I kad dođete u razgovor s klijentima, stranim partnerima, pa kad vide da je vozni park kojim raspolažete reprezentativan, lakše je i pregovarati i dogovarati uvjete. Uvijek vam je najbolja reklama dobro odrađen posao! – ističe Pražen.
Imaju li problema s radnom snagom, vozačima, pitamo.
– To je, generalno, sve veći problem svima, pa tako i prijevoznicima. Ali mislim da mi, što se plaća i primanja tiče, ne zaostajemo više puno za bilo kojom europskom državom.
Konkretno, koliko imaju vaši šoferi?
– Pa, za ovu godinu primanja su bila od 1400 do 1700, 1800 eura. To je prosjek, u sezoni je to nešto više, zima je nešto lošija, ali zato se malo više i odmorimo. Odemo već nekoliko godina zimi i na kolektivni godišnji, kad nam stane školski prijevoz, u školi u Brodarici. To je otprilike od Badnjaka ili koji dan prije pa do Sveta tri kralja, vrijeme kad se ne radi, kad su svi zaposleni posvećeni blagdanima i svojim obiteljima… – navodi nam Pražen.
Ko smi reć ćaći da je mala plaća?!
A Katarina, je li ona zadovoljna plaćom?
– Naravno! – smije se.
– A šta će drugo reć sad kad joj je ćaća – i gazda – u blizini! – smijemo se i mi zajedno s njom.
Ali dobro je. Ona je, za razliku od ćaće “elektrotehničara”, ovakav život sama izabrala. Upisala je i završila za tehničara cestovnog prometa. Pa s tom tehnikom motanja krivina odmah nakon osamnaeste krenula u vožnju, u “transfere” malim autima. Rekli bi Imoćani, “otraj – dotraj”. Ali nije to baš tako, jer ljudi nisu krumpiri, u tome i jest najveća razlika između putničkog i kamionskog prijevoza!
– Da biste mogli raditi u povremenom prijevozu putnika, morate imati i kvalifikaciju vozača, pa sam, kad sam napunila 19 godina, išla polagati i za kamion, C kategoriju, a nakon toga sam prešla i na bus. Iskreno da vam kažem, išla sam ja probati raditi i druge poslove, u Croatia Osiguranje, pa u Bipe, malo ženskastije poslove, jer su mi svi govorili: “Ajme, pa di ćeš za volan, kako možeš, po cile dane i noći, nije to za žensko…” Pa sam išla vidit, možda mi se svidi. Ali nisu mi se svidila ni stalna nuđenja osiguranja, akcija i popusta, a ni prodaja ovih parfemčića, poklončića, sapunčića. Vidila sam ja da to nije to, da nije za mene. Vozila sam u firmi kombi, a iskreno, tata me je odgovarao od busa, da ne ispadne da me je on nagovorio. Ali kad nešto želite, onda to ide samo od sebe i već nekoliko mjeseci vozim samo i isključivo bus.
Ima predrasuda i nevjerice glede toga i dalje. Ali ljudi se brzo naviknu. Eto, bila sam nekidan na tehničkom, s autobusom, i pita me čovik: “A di je vozač?” Ja mu velim: “Ja sam vozač!”, a on se smije, misli da se zezam s njime.
A kad sam sila za volan, e onda je već bila druga priča. Čovik mi je rekao: “Svaka čast!” – priča Kata o iskustvima. Kad je prvi put vozila za Zagreb, snimali su je mobitelima iz automobila. Dobro je nisu kojim novinama i portalima prodali kao vijest: “Dijete otelo autobus pun putnika!”
Ali naviknut će se svi, jer Katarina ne namjerava s vožnjom ni stati ni odustati, barem ne dok je to veseli i ispunjava zadovoljstvom. Misli da svaka mlada osoba nakon završene škole treba probati što više poslova da vidi koji joj više paše i da bi se pronašla u nečemu. Netko se nađe u frizeraju, a netko u vožnji (auto)busa!
Vozila je i katarskog princa
Ali, čekaj, nije to samo vožnja. Treba vozilo i pregledati, provjeriti vodu, ulje, tlak u gumama. Ili promijeniti gumu. Što onda?
– A ništa! I na to sam spremna!
A i policija pomogne. Eto, nedavno, kad je na pumpi tankala gorivo u školski autobus, došli su joj policajci kojima je bila sumnjiva. Pitali su je za osobnu iskaznicu, je li uopće punoljetna. Mislili su valjda, eto, dijete je otelo bus, pa se ide malo provozati. Kao u filmovima!
S druge strane, Katarina i inspirira. Više je ona napravila – i napravit će! – za ravnopravnost spolova nego svi pravobranitelji koliko ih ima, na hrpu skupa. Jer kad nju osnovci koje vozi svaki dan vide i kada joj curica – ma vraga curica, dite – kaže da je njezin idol i da će i ona, kad bude velika, voziti bus, onda nema ničeg ljepšeg od toga. Tko može platiti njihovo oduševljenje kad je vide za volanom: “To! Kata nas vozi!”
Ništa se ne da usporediti s tim, iako je ona ovog ljeta vozila čak i katarskog princa, koji je došao kruzerom pa je ona bila zadužena za transfer autobusom. I to je odradila besprijekorno, a tata je gleda, sav ponosan. Uostalom, tko ne bi bio?! Ima li bolje potvrde da si uspio, ne samo kao poslodavac, nego i kao roditelj!
– Znate, puno prije nego što je ona počela voziti, puno je više puta i očistila autobus. Uvijek je ona zaradila svoj džeparac, kroz cijelu srednju školu! – govori nam, a Kata potvrđuje:
– Jako mi je drago da sam kupila svoj auto i ponosna sam na to što sam ga zaradila sama. Sad znam te novce puno više cijeniti. I na tome sam zahvalna roditeljima, što su me naučili da se nešto može trošiti tek kad se zaradi!
