Dragi ljudi, braćo i sestre, duboko me i do suza ganula priča svećenika Ivice Sinanovića. Srce puca i knedla u grlu nastaje kad čujemo ovakve priče. Tužno je i pretužno da se dignu ruke od PATNJE SVEĆENIKA u ime straha ŠTO ĆE MEDIJI REĆI. Bio sam, kaže ovaj svećenik, od onih koji su moji nadređeni odbačen bez dokaza, bez slušanja istine, bez empatije i ljudskosti – piše fra Marijo Knezović u objavi na svojoj Facebook stranici.
🔸️Kad se sjetimo da je VAKCINA bila „ČIN LJUBAVI“, a da je taj čin ljubavi izostao i nema ga kad se radi o kušnji svećenika onda je to ogavno licemjerje.
🔸️U miru poslušajte i pogledajte. Hvala HKR-u i Tanja Maleš na ovom razgovoru. Puna joj podrška za ovo!
🔸️Nemojte sada, braneći ovoga svećnika, druge vrijeđati jer smo onda isti kao oni koji nisu ovoga svećenika prigrlili.
📌Naravno, takav sam, dijelim ovo, ne želim da se zataška, jer se treba čuti da imamo više razumijevanja za ljudske (svećeničke) nevolje. Ako su mediji ovoga svećenika osudili, danima i godinama etiketirali, evo neka ovaj medij bude malo pravde i zadovoljštine!
Nakon što je u župni ured provalio i fizički ga napao vidno alkoholiziran predsjednik Mjesnog odbora, don Ivica Sinanović mu je u samoobrani zadao ozljede od kojih je preminuo. Dvanaest godina nakon toga tragičnog događaja don Ivica svjedoči kako je u nekim trenutcima i sam htio odustati od sebe, ali mu Bog to nije dopustio.
Zbog toga se protiv njega vodio postupak za ubojstvo na mah. Nakon prvotne osude na služenje zatvorske kazne u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, na drugom suđenju oslobođen je svih optužbi.
Od 2012. godine bio je suspendiran kao svećenik. Suočio se s presudom krivnje, zatim oslobađanjem, cijelo vrijeme nosivši na savjesti čovjeka kojega nije želio ubiti.
Dvanaest godina nakon toga tragičnog događaja don Ivica Sinanović je u emisiji S druge strane ogledala Hrvatskoga katoličkog radija posvjedočio kako je u nekim trenutcima i sam htio odustati od sebe, ali Bog mu to nije dopustio jer i sada ima plan s njime.
Trnovit put do svećeništva
Govoreći o svom svećeničkom pozivu, don Ivica se prisjetio kako je kao dječak uvijek maštao o tome da bude jedan od Isusovih učenika potaknut primjerom fratara koji su djelovali u njegovoj rodnoj Osovi. Njegovoj želji da postane fratar suprotstavila se najprije njegova majka, a uz to su njegova govorna mana i siromaštvo mnogima izgledali kao velika prepreka u ostvarenju njegove želje.
Uvijek sam želio biti Isusov i nisam odustajao.
Usprkos svemu, don Ivica je 1984. godine krenuo u sjemenište u Bosni. Otpušten je nakon dvije godine zbog bolesti te se preselio na zagrebački Ksaver kod trećoredaca. Još nekoliko puta bio je odbijen od različitih redovničkih zajednica, no nije posustao. “Uvijek sam želio biti Isusov i nisam odustajao. Jedini sam od kolega s kojima sam išao u školu da su ga toliko tjerali, a da sam se ja toliko vraćao”, rekao je.
Noć koja mu je preokrenula život
Don Ivica je rekao kako je njegov put do svećeništva bio trnovit, a takav je bio i nastavak nakon ređenja. To se posebno pokazalo kada je došao u mjesto Baniće. Prisjetio se riječi pokojnog Marka Kraljevića, predsjednika Mjesnog odbora Općine Banići, koji mu je pri njihovom prvom susretu rekao: “Pope, ovdje je onako kako ja kažem.”
U to je vrijeme don Ivica obnašao službu župnika u dvije male župe na čijem je području vlast željela napraviti odlagalište smeća čemu se don Ivica usprotivio i stao uz narod. Tada je počeo doživljavati napade i prijetnje različitih vrsta što mu je teško padalo s obzirom na to da se na razne načine trudio pomoći ljudima kojima je bio poslan.
Nisam se osjećao sigurno.
“Nisam se osjećao sigurno”, rekao je don Ivica i dodao da je u prvim godinama svećeništva obolio od PTSP-a.
Prisjećajući se svih tih događaja, don Ivica izražava veliko žaljenje i kaže da se svakodnevno pita je li mogao sve to izbjeći.
U noći kada se zbila ta strašna tragedija don Ivicu je probudila glasna glazba ispred župnog dvora i dovikivanje predsjednika Mjesnog odbora praćeno psovkama. “To je stvarno na mene psihički djelovalo”, rekao je.
Kraljević je ušao u župni ured razvalivši dvoja vrata i fizički napao don Ivicu prijetivši mu da će ga ubiti. “Kod mene se nešto dogodilo što je obilježilo mene kao bratoubojicu”, prisjetio se svećenik. Dodao je da je u tom trenutku “eksplodirao” i u samoobrani napadaču, krupnom čovjeku većem od njega, zadao nekoliko udaraca koji su se na koncu pokazali smrtonosnima.
Kod mene se nešto dogodilo što je obilježilo mene kao bratoubojicu.
Osim nošenja na savjesti života jednoga čovjeka, za don Ivicu je uslijedio policijski i sudski postupak.
Crkvena suspenzija
Za don Ivicu najteži udarac bila je crkvena suspenzija jer je od mladosti u njemu bila prisutna ona želja da bude Isusov. Stoga ga je izostanak podrške teško pogodio.
Don Ivica kaže da ga često pitaju je li oprostio tadašnjem dubrovačkom biskupu Mati Uziniću. “Ja sam rekao da ću mu oprostiti samo kad iznese javno istinu, a on ju zna. I on ju nije iznio”, poručio je don Ivica. Pritom se je prisjetio kako ga se odmah nakon tragičnog događaja, u ranim satima idućega dana, mons. Uzinić odrekao preko medija. To je bio šok za don Ivičinu obitelj, ali i sve vjernike i one koji ga poznaju. Tada je smješten u zatvor gdje je proveo 58 dana.
Ja sam rekao da ću mu oprostiti samo kad iznese javno istinu, a on ju zna.
Kada je prvi put osuđen, don Ivica je čestitao svome odvjetniku koji se za njega pošteno borio, no zamolio ga je da ne koristi izraze koji bi mu mogli pomoći, nego samo istinu. Tako je na ponovljenom suđenju bio oslobođen, a biskup Uzinić mu je vratio ovlasti pod uvjetom da se ne vraća u Dubrovnik jer nije poželjna osoba, i da ne bi bio izvor javne sablazni. Don Ivica kaže kako je tada prisiljen da se umirovi te je u mirovini od 2017. godine.
Jedna mogućnost bila je da djeluje na području druge biskupije, no nakon što ga jedan biskup nije htio inkardinirati, odustao je i u jednom mjestu u Podravini pronašao si je kućicu sa štalom u kojoj drži životinje. Ondje živi i radi pomažući svećenicima prema potrebi. Svjedoči da je bilo i prijedloga da radi kao pomoćnik u jednoj župi ali da ondje ne stanuje, ali i da napusti svećenički stalež, što nije prihvatio.
Borba sa suicidalnim mislima
Iako je vrijeme zaliječilo ovu ranu, don Ivica kaže kako su mu se često javljale suicidalne misli, pogotovo ujutro koje mu je bilo najteže doba dana, jer mu se činilo da takav život nema smisla. “Mogu raditi, trebaju me ljudi, a ja sam u kući sam…”, vrzmalo mu se po glavi.
Razmišljajući o načinima na koje bi okončati život uvijek je došao do istog zaključka: “Svako moje razmišljanje da si oduzmem život je išlo u smjeru da ću biti kukavica.”
U tim se trenutcima don Ivica pitao: “Gdje je tu moj Bog? Pa Bog sa mnom trpi. Dok ja o tome razmišljam, moj Bog plače…” Danas se na takve misli nasmije i odmahne rukom: “Živjet ću kao čovjek i umrijet ću kao čovjek. Ja nosim svoj križ.”
Dok ja o tome razmišljam, moj Bog plače…
Presudno za prekidanje lanca misli koje su don Ivicu usmjeravale k samoubojstvu bilo je upravo pronalaženje smisla u davanju narodu kroz svećeništvo; u slavljenju euharistije, ispovijedanju, razgovoru, tješenju upravo starih i odbačenih. “Ako jednog spasim, dobro je. Jednog sam uništio, jednog ću i spasiti”, kazao je don Ivica.
“Kukavički bi bio takav način smrti. Kukavički je odustati od života. Mislim da smo stvoreni za pobjede, da smo stvoreni da živimo”, istaknuo je. Spreman stati pred sudište Božje vjernike, potiče: “Još imamo vremena promijeniti se, još imamo vremena popraviti se, još imamo vremena činiti pokoru i dobra djela.”
Na kraju je zaključio da njegov život unatoč svemu ima smisla. “Ne mogu ostaviti svoje svećeništvo. Ne mogu ostaviti svoj narod. Ja svoj narod volim. Ja dajem svoje srce – iako je bolesno – ali dajem ga za svoj narod”, poručio je.
Emisiju u cijelosti pogledajte na Youtube kanalu HKM-a:
