Ovaj blagdan prilika je za prepoznavanje Boga u onima koji su najranjiviji, koji su najpotrebitiji naše pažnje i ljubavi
Dvije tisuće godina kršćanske socijalizacije učinile su onu famoznu biblijsku rečenicu “Bog je postao čovjekom” dijelom našeg kolektivnog vokabulara. Izgovaramo je lako, gotovo refleksno, kao da je tek obična fraza. Ali kad zastanemo, shvatimo da je ona sve samo ne obična. Što ta rečenica uopće znači? I zašto je tako rijetko uzimamo ozbiljno, u njenoj punoj težini i zahtjevnosti?Bog je postao čovjekom – ali ne kako bismo mi to zamislili. Ne u sjaju palača, s povorkama dostojanstvenika, nego u prašini, među siromašnima i marginaliziranima. Nije došao da zauzme prijestolje, već je rođen u nesigurnosti i ranjivosti. I upravo tamo gdje ga najmanje očekujemo, Bog ostaje prisutan i danas. Ali koliko ga često previdimo? Koliko puta prođemo kraj njega u svakodnevici, a da ga ne prepoznamo? Koliko ga puta ne vidimo u očima onoga tko traži pomoć, u rukama koje se pružaju za koru kruha, u licu onoga tko pati, tko je odbačen, tko traži novu priliku?
Lako je pogledati, teško je vidjeti.Božić me svake godine iznova podsjeti na tu jednostavnu, ali duboko izazovnu istinu: Bog nije daleki koncept, nije uklesan u kamen, nije skriven u oblacima mitova. On je ovdje, među nama – u svakom licu koje zrači ranjivošću, u svakom čovjeku kojemu je potrebna blizina, pomoć, ljubav. Bog se skriva u svakodnevnim susretima, u tihim gestama solidarnosti, u odlukama da pomognemo, čak i kada je to teško.Biblija nam svjedoči o Bogu koji dolazi kroz slabost i siromaštvo, o djetetu koje nije našlo mjesta u gostinjcu, o obitelji prisiljenoj skloniti se među životinje. Njegovo rođenje nije samo povijesni događaj, nego poziv – ne na sentimentalnu priču o bezazlenom djetetu u jaslicama, nego na djelovanje. Božić traži prepoznavanje: onoga tko je pred nama i onoga što je u nama.
Jer ako vjerujem da je Božić radost, onda sam svjestan da ta radost pretpostavlja odgovornost. Radost nije tek osjećaj, ona je čin. Kada gladnoga nahranim, kada neznanca prihvatim kao brata ili sestru, kada poslušam bez osude – tada pronalazim Boga. Tek tada probijam onaj famozni kod i Božić postaje stvarnost. Lišen blještavila lampica, površnih pjesmica i šarenih ukrasa.U svakom licu priča, dostojanstvo, prisutnost. U svakom licu – Bog.Ovoga Božića želim otvoriti oči. Želim vidjeti ono što prečesto propuštam. Jer Božić nije samo trenutak povijesti; to je trenutak sadašnjosti. To je prilika za prepoznavanje Boga među nama u onima koji su najranjiviji, najpotrebitiji naše pažnje i ljubavi. Bog nije tamo negdje daleko. On nije skriven u visinama, nepristupačan i nedokučiv.
On je u svakodnevnim situacijama koje nas testiraju, u licima koja nas izazivaju. I ako se u tim licima ne uspijem zaustaviti, ne uspijem vidjeti ono bitno, onda propuštam najvažnije – propuštam biti čovjek. Zato ovaj Božić želim biti prisutan. Želim vidjeti, osjetiti, djelovati. Jer Božić nije puki ritual, nije trenutak nostalgije – to je poziv na život ispunjen suosjećanjem.U svakom licu priča. U svakoj priči – Bog. U svemu tome – mi.
