Recikliranje Haške Propagande: Uporno pokušavaju ponovno suditi Dariju Kordiću jer se panično boje istine o egzodusu 15.000 Hrvata.
Uporno medijsko recikliranje teza iz sudnica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu često razotkriva duboki jaz između sudske politike i povijesne stvarnosti na terenu.
Najbolji primjer za to su sustavni pokušaji pojedinih lokalnih platformi, poput Facebook stranice „Kakanj u ratu“, koje kroz vizualne manipulacije i suhoparne citate haškog tužiteljstva nastoje nametnuti jednostran politički narativ o sukobima u Središnjoj Bosni.
Ove stranice u javni prostor namjerno plasiraju screenshotove s videosnimkama iz haške sudnice, opremajući ih isključivo tvrdnjama tužiteljice Susan Somers iz predmeta protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza.
Namjera je jasna: prikazati optužne teze o navodnom „planskom preseljenju“ i dogovornom odlasku hrvatskog stanovništva kao neupitne povijesne činjenice.
Međutim, ovakva medijska strategija razotkriva paničan strah od cjelovite istine i pokušaj da se iz kolektivnog sjećanja izbriše stvarna sudbina kakanjskih Hrvata.
Tijekom tog dokaznog postupka, haško je tužiteljstvo prezentiralo različite dokumente iz 1992. i 1993. godine u vezi s ustrojem i djelovanjem HVO-a u općinama Kakanj i Vareš, nastojeći dokazati izravnu političku i vojnu subordinaciju pod vodstvom Darija Kordića.
Između ostalog, u sudnici su predočene odluke o imenovanju lokalnog vodstva, uključujući i dokument iz svibnja 1992. o formiranju HVO-a u Kaknju, napisan u ime HVO-a Središnje Bosne, te odluku o postavljanju Pave Šljivića na mjesto predsjednika HVO-a u toj općini.
Svjedok obrane Pavo Šljivić potvrdio je na suđenju da je njegovo mjesto krajem travnja 1993. godine preuzeo Blaško Pavlović, nakon čega je imenovan za savjetnika za politička pitanja u brigadi „Kotromanić“, dok je tužiteljica Somers neuspješno pokušala diskreditirati svjedoka navodima o smjeni.
No, ključni trenutak leži u tome što je Šljivić pred sudom jasno istaknuo povijesnu činjenicu: uslijed napada Armije BiH, iz općine Kakanj protjerano je između 13 i 15 tisuća Hrvata.
Povijest
Hrvati Kaknja su doista veliki patnici zadobivši nebrojene rane u surovom napadu mudžahedinsko-muslimanskih snaga koje etnički očistiše središte postojbine hrvatskih kraljeva naše Bosne i Hercegovine.
Propagandni mehanizam stranice „Kakanj u ratu“ zapravo prepisuje samo ono što je haško tužiteljstvo pokušavalo dokazati, a namjerno prešućuje surovu istinu: da su u istoj toj sudnici svjedoci pod zakletvom potvrdili kako su Hrvati bježali pred ofenzivom Armije BiH, a ne zbog političkih dogovora.
Analiza jasno ukazuje da ove lokalne stranice svjesno manipuliraju siječanjskim transkripcijama iz 1993. godine.
Oni legitimne obrambene mjere opreza i ustroja HVO-a pokušavaju montirati kao nekakav “napadni plan”, dok istovremeno panično šute i skrivaju stvarni lipanjski pogrom i masovni egzodus hrvatskog naroda iz Kaknja i Vareša.
Ti medijski pokušaji da se Kordiću ponovno javno sudi zapravo pokazuju potpuno nepoznavanje pravne i povijesne materije.
Prepisujući stare optužne teze kao gotove istine, ti portali svjesno prešućuju tragediju vlastitih sugrađana hrvatske nacionalnosti i brutalnost ofenzive koja ih je protjerala. Pokušaj da se povijest falsificira izostavljanjem ključnih uzroka rata propada pred neoborivom činjenicom o sudbini tisuće prognanih obitelji.
Ovakva upornost u ponovnom „pokušaju pokapanja“ i stalnom javnom suđenju Dariju Kordiću jasno svjedoči o dubokom strahu od njegovog povijesnog i društvenog značaja među hrvatskim narodom Središnje Bosne.
Dok hrvatska strana drži distancu, druga strana panično “kuha” stare montirane transkripte.
Pravni procesi u Hagu odavno su završeni, no u narodu Središnje Bosne ostaje živo sjećanje na ljude koji su u najtežim trenucima stali u obranu naroda.
Dario Kordić je kroz dugogodišnji proces i izrečenu kaznu, u očima preživjelih stanovnika Lašvanske, Lepeničke i Kakanjske doline, kršćanski ponio teški povijesni križ, zadržavši dostojanstvo koje sudske i medijske konstrukcije ne mogu izbrisati.
Zadaća dostojanstvenog novinarstva jest kontinuirano razbijanje ovakvih propagandnih mitova.
Surove činjenice o egzodusu i obrambenom Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini ne smiju biti podređene jeftinim lokalnim interpretacijama, a institucionalno pravo hrvatskog naroda na očuvanje vlastite povijesne istine ostaje neupitno.
