Jeste li čuli za Lucinu picu, zečje mudance, ili Venerinu zrcalicu, pa mačje mudo, volinsko uvo, radić, balučku, kukurik, divlju mrkvu ljukelj, koziorog, divlji bob, šćavelj, bokvicu, žutinicu, crljenak, mišakinju, bilu mličiku, koromač, ljubicu, škripavac, razgon, podlanicu, vraninu nogu, kostriš, lepušinu, žutu žilu, dimnjaču, iglicu, kozju bradu, salatušu, lukovac, zvončić, ivicu, crni sljez, obodu, tušć, šćir, ljutu travu, žbun, šurlin, kokošju volju? E, sada smo vas već i navukli da biste mogli nešto i znati.
Eto, radi se o imenima divljega zelja, divljih trava koje su nekada napamet znali svi stari Imoćani, posebno stare babe i majke po brdskim selima Imotske krajine, gdje je nekada i živio najveći broj ljudi. U polje se išlo samo kako bi se obradilo zemlju, neki za donijeti vodu s rijeke Vrljike i konačno brati ljetinu. Upravo su te stare babe i majke ponajviše i brale to zelje i njime su se othranile generacije i generacije.
Zanimljivo je to da većinu naziva divljega zelja iz Imotske krajine ne možete naći ni u nijednoj botaničkoj literaturi, jer su se imena zelja zapravo usmenom predajom širila samo Imotskom krajinom. I još nešto, većina toga divljeg zelja rasla je kao samoniklo bilje upravo u brdskim dijelovima Imotske krajine.
Težak nekadašnji život, posebno u ruralnim brdskim područjima, jednostavno je tjerao ljude da u prirodi pronalaze hranu. A priroda je uistinu bila izdašnija, pa im je podarila zdrave i ljekovite biljke. Neke od njih koje su bile jestive rasle su tijekom cijele godine. No bilo je i onih otrovnih, bilo je i samo onih koje su se uzimale kao lijek…
Jeste li, primjerice, znali da je divlja mrkva, koja raste i u Imotskom polju, afrodizijak, te ujedno i kontraceptiv i aboritiv, da divlja salata ima antidepresivno djelovanje i utječe na povećanje libida. Da ne govorimo o nizu navedenih divljih trava koje su se upotrebljavale praktički u svakodnevnom životu tih ljudi. O ljekovitostima tih trava nešto poslije.
E, sada kada smo vam ispričali o divljem zelju u Imotskoj krajini, red je i kazati zašto sve ovo. Zato što se već nekoliko godina upornošću jedne žene sve te biljke, sve to divlje zelje, trga od zaborava, njemu se vraćaju mlađe generacije, u njegovu iskonu, tamo po brdskom području Imotske krajine. Istina, polako iz godine u godinu, ali vraćaju se.
Tako bijaše i ove sunčane nedjelje u Umljanima iznad samoga Runovića, gdje je nekada davno bujao život. Predaja kaže, a primjeri su na svakom koraku, da su tu živjeli najsnažniji ljudi Imotske krajine. Primjeri u kućama obzidani velikim stijenama koje bi danas samo poveći bager mogao prenositi. Tko ih je nosio i dizao tamo davno nego ljudske ruke.
NEMA TOGA U KNJIGAMA
Upravo smo bili u tom pohodu na upoznavanju i branju divljega zelja zajedno s grupom planinara vrlo aktivnog Planinarskog društva “Imotski” i njihovim gostima iz Planinarskog društva “Gojzerica” iz Splita. Pohodu koji je za cilj imao upoznati se s raznim vrstama hranjivog divljeg zelja, ubrati ga i konačno pripremiti ga za jelo.
A Mladenka Puljiz iz Runovića, članica HPD-a “Imotski”, ali i splitskih “Gojzerica”, upravo je ta osoba koja iz godine u godinu na otvorenoj tribini tih napuštenih predjela drži satove predavanja o korisnosti divljeg zelja. Zapravo, prema podacima koje je crpila od svojih predaka, starijih žena iz svog okružja, ta je žena stekla toliku naobrazbu o imotskom divljem zelju da bi joj mogao pozavidjeti bilo koji vrsni botaničar.
– Danas smo našim dragim gostima, ali i članovima HPD-a “Imotski”, predstavili pravu raskoš samoniklih jestivih vrsta biljaka ovdje u Umljanima, koje su se ovdje brale stoljećima unatrag. Ja sam članica botaničke sekcije u splitskim “Gojzericama” te aktivan član moga imotskog planinarskog društva. I lani su nam bile gošće, a sada smo ih upravo na ovoj temi divljega hranjivog i ljekovitog bilja spojili s našim planinarima iz Imotske krajine.
Vidite koliko ima mladih ljudi i moja nakana je i bila pokrenuti ove otvorene radionice kako bi upravo mladi ljudi spoznali vrijednosti onoga što susreću u prirodi te da steknu nekakva znanja o tim samoniklim biljkama, koje napuštanjem, urušavanjem ili neznanjem današnjih ljudi iz tih prostora nestaju.
Znam da su neke biljke koje su bile dominantne na nekim područjima Imotske krajine upravo nepažnjom i nepoznavanjem ljudi izgubljene, iskorijenjene. Htjela sam im prenijeti iskustva koje mi je usadila moja baka, a koje sam i sama hodajući po ovim terenima spoznala. Ljudi žele znati, žele naučiti i žele konačno mlađima to objašnjavati. Mogu kazati da u Imotskoj krajini imamo specifične vrste tih biljaka, koje se ne mogu naći ni u kakvim botaničkim literaturama.
Recimo, upravo Lucina pica naziv je za biljku divlji matovilac, ili paločka za vrstu divljega luka, pa zečje mudance za Venerinu zrcalicu. Recimo, naši nazivi za volinsko uvo, crljenac i još neke biljke nigdje se ne mogu naći u literaturi. Mislim da je to stoga što Imotsku krajinu i ove prostore nikada nije obišao neki ozbiljni botaničar ili neka takva stručna ekipa. Mislim da će nam nekada u budućnosti trebati takva saznanja o našim samoniklim biljkama. Recimo, biljka šurlin služila je stoljećima našim ljudima za zaustavljanje krvarenja, grzduljin čaj liječio je stanice raka prostate, Lucina pica najzdravija zaštita na svijetu za anemiju, puna je folina, C vitamina, esencijalne kiseline. Biljka iglica isto je lijek za krvarenje.
’NADIJ JOJ IME’
A objasnila sam i kako je narod davao imena biljkama, pa mi je moja 94-godišnja ujna objasnila ovako: Moja Mladenka, “otkini joj žile i nadij joj ime”. Pazite, još nešto. Danas imamo stručnjake koji nas podučavaju da prilikom odlaska u prirodu imamo i mogućnost susresti se s otrovnim biljkama koje moramo izbjegavati. No i stari naši su se susretali, bilo je i trovanja, ali i stare izreke koju su svi poštovali, a to je da u ovoj našoj prirodi koja nas okružuje možeš sve uzeti i konzumirati, ali pomalo – veli nam gospođa Mladenka Puljiz, koja najavljuje i daljnje radionice na otvorenom, jer naglašava kako je ona jedna od posljednjih koja je itekako educirana po pitanju vrednovanja divljega zelja, odnosno samoniklih biljaka u Imotskoj krajini.
– Vodim botaničku sekciju u Planinarskom društvu “Gojzerice” i cilj nam je upoznati što više detalja o ovom bilju, koje je i našim starima uz more itekako spašavalo živote za vrijeme mnogih ratova koji su prohujali našim prostorima. Upoznali smo Mladenku i s njom se upoznali i s mnogim detaljima o divljem zelju. Mi znamo za grzdulju, koromač, motovilac, ali trebalo je i upoznati se i s onima koje su otrovne. Svaki detalj smo upijali u ovom divnom otvorenom predavanju u Imotskoj krajini i sigurno ćemo doći opet – riječi su Marije Paro iz PD-a “Gojzerice” iz Splita.
A Splićani i Imoćani – ipak valja istaknuti da je bilo više Splićanki i Imoćanki nego njihovih muških kolega – razmiljeli se ledinama Umljana. Prvo su s pažnjom slušali Mladenkino predavanje, onda su se upoznali sa svakom biljkom koja tu raste. Snimali su mobiteli, bilo je i zapisivanja detalja Mladenkina izlaganja u posebne notese, a na kraju su izvadili male nožiće i počeli s branjem toga ljekovitog bilja. Sunčan i topao dan, čisti zrak koji je također, kako reče jedna članica “Gojzerica”, pravi lijek za pluća, posebno pušača, konačno i druženje, bili su izvrsna pokretna scena planinarima.
Na kraju, pogađate, Imoćani su pripremili ukusnu spizu, i to onu sa začinom zdrave prirode. Ponajviše divljega zelja. Pa su tako na meniju bili pita od domaćeg sira s divljim zeljem, košarice također s divljim zeljem, sir za namaz s divljim zeljem, konačno i salata od divljeg zelja i hranjivog bilja. Ono što je sigurno, nikakvih dodataka izvan prirode nije se ponudilo za stolom. I svi su bili zadovoljni, raspoloženi. I doći će Splićani, kažu, prvom prilikom ponovno do Imotske krajine i Mladenkinih Umljana.
