Doći će dan kad će biti kasno.
Doći će dan kad će nas zaboljeti svako naše odgađanje,
svako “sutra ću” il’ “kasnije”.
Doći će dan kad će sjećanja pritisnuti kao najteže breme,
kad ti zapne u grlu ona “mogao sam puno više”,
kad te grizu vlastite misli i kad na naplatu dođe sve ono što nisi učinio.
A najskuplje očito ispadnu stvari koje se nisu dogodile.
Nemoj sebi to dopustiti, ne treba ti to.
Najglasnije viče šutnja, najviše boli pogled,
ono razočarenje što te zaledi i stegne,
ono “trebao si, ali nisi” reže najdublje,
nisi stigao na vrijeme, po svoje došlo ono “kasnije”.
Zagrli, posjeti, javi se, navrati.
Nasmij se, pomozi, dođi, iznenadi.
Budi tu, izgori, daruj, ne naplati.
Bez razloga. Kad god. Sad. Uvijek.
Nek ti barem srce bude mirno,
jer si dao sve, jer si dao što ti je u moći,
jer si otkinuo od sebe i darovao najviše.
Doći će dan ili je već bio ili će tek biti.
Ne daj sjećanjima da se pretvore u suze.
Ili neka barem budu radosnice.
