Papa Franjo je svojom autentičnošću, skromnosti i jednostavnosti, osjećajem za najsiromašnije i najpotrebitije u društvu te spremnosti da se ozbiljno suoči s pogreškama i slabostima u vlastitim redovima pokazao potpuno novo lice Katoličke crkve. A zahvaljujući otvorenosti prema drugima i drukčijima, pokazivanjem ljudskog lica te otvaranjem nekih tabu tema i približavanjem Isusa kao milosrdnog oca privukao je čak i nevjernike… Vještinom komunikacije podsjećao je na papu Ivana Pavla II., britkošću je pokazivao inteligenciju pape Benedikta XVI., skromnošću i duhovitošću nalikovao je na dobrog papu Ivana XXIII., a pontifikatu je dao vlastiti pečat neposrednosti, neformalnosti, kršenja protokola, pa čak i slobodnijeg tumačenja vjerskih istina, što je često zadavalo glavobolje teolozima i Kuriji.
Papa Franjo bio je odlučan u namjeri mijenjanja ustaljene prakse i tradicije papinstva – od mjesta stanovanja i izbjegavanja luksuznih limuzina do odlaska u krajeve, koje su drugi godinama izbjegavali. Naime, za razliku od svojih prethodnika, koji su putovali u značajna središta katoličanstva, na svojim putovanjima se fokusirao na male, često ugrožene i zapostavljene katoličke zajednice. Među ostalima, prednost je dao Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini, pred Hrvatskom. Uspio je jednostavnošću šarmirati svijet. Tisućama razočaranih ponovno je otkrio i približio Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Vratio je nadu i širom otvorio vrata grešnicima, zagovarajući Božje milosrđe i otvoreno priznajući kako ni Crkva nije savršena.
Njemu su bili važniji ljudi od ceremonijala i njegove sigurnosti, a neposrednost i skromnost od uštogljene tradicije i strogih pravila. Bio je papa pred kojim se nije trebalo klanjati i kojeg nije trebalo ljubiti u ruku. On je bio prijateljski papa kojeg se moglo poljubiti u lice. Tko je to mogao i zamisliti prije nekoliko desetljeća?
Bio je papa koji nas je stalno vraćao izvornoj Božjoj riječi bez suvišne filozofije, dociranja i mudrovanja.
Zahvaljujući otvorenosti prema drugima i drukčijima, pokazivanjem ljudskog lica te otvaranjem nekih tabu tema i približavanjem Isusa kao milosrdnog oca privukao je čak i nevjernike… Uspio je jednostavnošću šarmirati svijet
Bio je papa jednostavnosti! Tako izgledaju i njegove knjige. One su lišene dubokih teoloških promišljanja i pisane su iz srca. Njegove su riječi upućene prijateljima, primjeri koje spominje životni, a Bog kojeg nam želi približiti je milosrdni otac i prijatelj, a nipošto strogi sudac. Uostalom, proglasio je Godinu milosrđa i za njezina zaštitnika odabrao našeg hrvatskog sveca Leopolda Mandića. Često je išao protiv većinske struje, a mnogi nisu uspijevali iščitati njegove namjere. Tako mu je dobar dio Hrvata zamjerio što je odugovlačio s proglašenjem svetim blaženog kardinala Stepinca, nastojeći preko njegove kanonizacije izgraditi mostove sa Srpskom pravoslavnom crkvom, očito ne znajući s kime ima posla. Ali upravo tim činom nam je napravio uslugu – vratio je u fokus vjerničke pobožnosti Stepinca, a kritičarima iz Beograda trajno zatvorio usta, nakon što je svima postalo jasno da nemaju baš nikakav novi argument protiv njegove svetosti. No, isto tako mnoge je oduševio “priznanjem” Međugorja, odnosno otklanjanjem zapreka za nesmetano funkcioniranje tog Gospina svetišta. Na koncu, baš u njegovu pontifikatu došlo je do potpune smjene generacija hrvatskih biskupa i nadbiskupa, pa je vlastitim izborom ključnih ljudi Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dao i svojevrsni pečat budućnosti Crkve u Hrvata.
