“Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu!
Nakon tih riječi Slobodan Praljak je popio otrov i ubrzo se srušio na pod sudnice u Haagu. To je bio jedini trenutak u više od dva desetljeća haškoga sudovanja kada je osuđeni bio nadmoćan sucima i tužiteljima. Zbunjenost i strah zamijenili su oholost na njihovim licima. S čuđenjem i nevjericom pokušavali su shvatiti što se to pred njihovim očima dogodilo. U vremenu kada su pojmovi istina, čast, dostojanstvo, ponos i pravda potisnuti i prestali biti osobine koje društvo cijeni teško je razumjeti svu dramatiku i smisao opisanog čina.
Generacije odgojene na zgodama Harrya Pottera i „nijansama sive“ uglavnom ne mogu shvatiti Sokrata. Slobodan Praljak sokratovski je vjerovao kako je smisao zakona u ispunjenu pravde te da je vrlina iznad zakona. Otrpio je 13 i pol godina nepravednog, nelogičnog, nesuvislog i ponižavajućeg optuživanja i suđenja. Branio je politiku koju je slijedio, vojsku kojoj je pripadao i kojom je zapovijedao, svoja djela, svoja uvjerenja, dostojanstvo i ljudski integritet tvrdeći da će ukoliko mu se dokaže krivnja mirno prihvatiti presudu ne tražeći nikakvih olakotnih okolnosti.
Suočen s posljednjom i konačnom nepravdom suda kojem će se jednoga dana također suditi, odlučio je prekinuti farsu pretvorivši je u tragediju. Danas je Slobodan Praljak otišao u legendu a suci haškoga suda u tijesne podrumske prostorije gdje bez nazočnosti javnosti izriču svoje posljednje presude.”
