Dok današnje generacije riječ „zakrpa“ najčešće povezuju sa softverskim ažuriranjem na mobitelu ili računalu, nekada je u Hercegovini ona imala sasvim drukčije značenje. Bila je dio svakodnevice, znak skromnijeg vremena u kojem se odjeća nije bacala nakon prvog oštećenja, nego se popravljala i nosila dok god je mogla trajati.
Upravo je na ta vremena u svojoj objavi naslovljenoj „Zakrpe“ podsjetio Drago Vukojević – Ćuro, vraćajući sjećanja pedesetak godina unatrag, na hercegovački kamen i život tadašnjih obitelji.
Zakrpa tada nije bila modni detalj. Bila je potreba.
Posebno se to odnosilo na mušku radnu odjeću. Svakodnevno se kopalo, „dikelalo“, kosilo i obavljalo niz drugih teških poslova. Hlače su stradavale na koljenima, košulje na laktovima, a poderana odjeća nije značila odlazak po novu.
Igla, konac i komad stare tkanine
Gotovo u svakoj kući bila je majka, baka, supruga ili sestra koja je znala uzeti iglu i konac te od komada stare tkanine napraviti zakrpu.
Nastojalo se pronaći platno što sličnije boji odjeće koja se popravljala, ali ako ga nije bilo – nosilo se ono što se imalo. Važnije je bilo da hlače ili košulja ponovno mogu poslužiti nego kako će zakrpa izgledati.
A takve su situacije znale biti i povod za šalu.
Vukojević se prisjetio zgode kada je Mate Miško, gledajući stare i već mnogo puta pokrpane hlače pokojnog Lole, dobacio:
„Lolo, sve se ne more, a svaki dan nova zakrpa!“
Za nedjeljno odijelo vrijedila su druga pravila
Sasvim druga priča bila je sa svečanom odjećom.
Nedjeljno odijelo, hlače i košulja koji su se čuvali za odlazak u crkvu, dernek ili neku drugu posebnu prigodu morali su izgledati uredno. Ako bi se takav komad odjeće oštetio, obična kućna zakrpa nije dolazila u obzir.
Tada se tražila seoska krojačica.
Kako se prisjeća Vukojević, gotovo svako hercegovačko selo imalo je ženu koja je posjedovala šivaći stroj, poznavala različite materijale i imala dovoljno vještine da oštećenje popravi tako da se zakrpa gotovo i ne primijeti.
Uz preciznu ruku i raznobojne konce, stara bi odjeća ponovno izgledala uredno i mogla trajati još godinama.
Vrijeme kada se ništa nije olako bacalo
Priča o zakrpama zato je mnogo više od prisjećanja na stare hlače i košulje.
Ona govori o vremenu u kojem se živjelo skromnije, u kojem su se stvari popravljale umjesto bacale, a znanje i vještina vrijednih ruku prenosili s generacije na generaciju.
Današnje zakrpe uglavnom popravljaju programe i uređaje. One nekadašnje, hercegovačke, popravljale su ono što se imalo i omogućavale da traje još koju godinu.
A iza svake od njih ostala je i poneka priča – o radu, skromnosti, snalažljivosti i životu jedne Hercegovine kakve se danas mnogi s nostalgijom prisjećaju.
