Jazovka je jama koja je primila žrtve dvaju jugoslavenskih zločina. Prvo su siječnja 1943. partizani osvojili Krašić, i na navedenoj jami koja se inače nalazi u okolici tog mjesta, vatrenim i hladnimoružjem usmrtili najmanje 226 zarobljenih ustaša i domobrana, donosi Braniteljski.info
Potom su svibnja 1945. tamo ponovno bačeni pripadnici vojske NDH, ovaj put ranjenici koji se zbog težine ozljeda nisu s ostatkom hrvatskih oružanih snaga mogli povlačiti prema Austriji. Ostavši u zagrebačkim bolnicama iznova su izručeni na nemilost istim protivnicima koji su ih od tamo, često pod izgovorom da “idu u drugu bolnicu”, bez iznimaka vodili na gubilište.
S vojnicima NDH, u jamu su tada bačene i još poneke, novom režimu politički nepodobne osobe, npr. neke od časnih sestara koje su ih njegovale. Neki od sudionika spomenutih pokolja su, nakon što su svjedočili jednom ciklusu ubijanja odbili sudjelovati u daljnjim zločinima, drugi su pod teretom vlastite savjesti počinili samoubojstva.
O poremećenosti jugoslavenskog mentalnog sklopa najjasnije svjedoči činjenica da se sadističke počinitelje ovih (ali i drugih jugoslavenskih) zločina koji nisu pokazali ni trunku savjesti i ni najmanje žaljenje zbog sudjelovanja u masovnim ubojstvima, nakon rata promoviralo u uglednike, humaniste i tumače multietničke tolerancije u pokojnoj državi.
Prvi pokolj na Jazovki opširno je opisan u komunističkim dokumentima u kojima se partizanski počinitelji kroz izvješća nadređenima doslovno hvale time da su nakon borbe pogubili 198 ustaša i 28 domobrana (vidjeti Sjeverozapadna Hrvatska u NOB i revoluciji, građa, knjiga 4). Poimenično, u tim se povijesnim izvorima kao najzanimljivija imena spominju: Rade Bulat, zapovjednik 13. proleterske brigade, njegov zamjenik, kasnije promaknut u zapovjednika brigade Milan Žeželj (prema partizanskim dokumentima počinio “propust klanjem desetorice ustaša na trgu u Sošicama”), Milka Kufrin (žena Rade Bulata), Marko Belinić, svi od reda “narodni heroji” i istaknute figure poratnog života.
U poratnom pak masakru na Jazovki sudjelovao je, prema do sada poznatom, samo jedan “narodni heroj”, Marijan Cvetković. Njega kao osobu koja je pred bolnicom Sv. Duh nadgledala prebacivanje ranjenika “u drugu bolnicu”, u svom svjedočenju spominje Branko Mulić, partizanski pokajnik i kao jedan od vozača kamiona koji je prevozio ranjenike na gubilište, neposredni svjedok ubojstava.
Osim “heroja” Cvetkovića na Jazovki su se “istaknuli” još neki “antifašisti” nižeg ranga. Prije svih Dragutin Rafaj, jedan od organizatora ubojstava koji je – kako navodi Mulić – skupa s još nekim drugim izvršiteljima, neposredno sudjelovao i u ubijanjima.
Nakon rata, Rafaj je kao i ostali imalo ambiciozniji ubojice s pobjedničke strane, ostvario karijerni uspjeh. Ovaj koljač s Jazovke postao je ni manje ni više nego sudcem Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske, što nas ne treba čuditi jer u marksističkoj je teoriji sudstvo “organ” prisile kojim vladajuća klasa (čitaj Partija) štiti svoj dominantni položaj. A tko je za taj posao bio kvalificiraniji od krvavog i uvijek budnog Dragutina? Kasnije je bio i predsjednikom Društveno političkog vijeća Sabora SR Hrvatske, čime je zatvorio svoj karijerni krug koji je započeo kao šef oblasne OZNE za Varaždin. Njegovo izvorno oznaško zanimanje dovelo ga je do sudjelovanja u još jednom pokolju, onom maceljskom, kojem je pridonio kao glavni komunistički istražitelj, tj. kao osoba koja je određivala o tomu tko će, od mase pristiglih zarobljenika tamo biti ubijen.
S obzirom da je broj uhićenih bio ogroman, oblasna OZNA nije bila dovoljna za izvršenje svih ubojstava, pa se istim poslom, bavio i zloglasni Stjepan Hršak, u to vrijeme šef niže, lokalne OZNE za grad Krapinu. Slično Rafaju na Jazovki, Hršak nije bio samo osoba koja je odlučivala koga će se pogubiti a koji će sretnik eventualno izvući živu glavu, nego je bio i neposredni izvršitelj ubojstava. Za to ga je u svojim svjedočenjima izrečenima Franu Živičnjaku – jednom od zarobljenika koji je trebao biti pogubljen na Maclju – teretio još jedan komunistički pokajnik i svjedok ubojstava Mladen Šafranko. Šafranko je Živičnjaka spasio odvezavši ga i omogućivši mu bijeg.
Hršak ipak nije bio ambiciozan poput Rafaja pa se zadovoljio nekakvim voditeljskim mjestom u zagrebačkom “Sekretarijatu unutrašnjih poslova”. Usput se i materijalno okoristio: dobio je vilu na Tuškancu koja se nalazi kod još jednog stratišta gdje su komunisti ubijali svoje protivnike. Zauzvrat, vodio je računa da na tom mjestu ne bude nikakvih okupljanja i odavanja počasti s krajnjom namjerom da kako tuškanačko gubilište tako i tamošnji zločin, padnu u zaborav.
Umro je u dubokoj starosti, brižno štićen od tadašnjeg predsjednika Mesića, odnosno moćnih jugoslavenskih struktura koje su stajale iza ovoga stajale. Hršak je imao i otvoren pristup glavnim medijima u kojima je naravno izjavljivao da nije kriv, a da su pobijeni ionako fašisti.
Sva opisana nedjela izvršena su u ime visokih komunističkih ideala i “slobode radnog naroda”, pa su i opisani krvnici – bilo da je riječ o “narodnim herojima” ili (ne)ambicioznim oznašima – paradoksalno bili smatrani humanistima i narodnim dobrotvorima. Ideologija dobrih komunističko-jugoslavenskih ubojstava nažalost i danas snažno oblikuje javno mnijenje u pravcu omalovažavanja bleiburških žrtava i moralnog uzdizanja njihovih krvnika.
Zato nikakvog “suočavanja” s prošlošću na toj strani ne će biti. Bit će samo manipulativnog kontekstualiziranja povijesnih događaja u svrhu bestidnog opravdavanja titoističkih zločina, što će samozvani tumači ljudskih prava i demokracije popratiti glasnim laudama. A nosit će se i vijenci na grobnice narodnih heroja i zaslužnih “antifašista”.
Egon Kraljević
