Anđelko Jurčić je imao dobru ideju, dobar plan i na kraju je napravio i dobar posao. Bankar, konkretnije upravni pravnik koji je radio u banci, prije nekoliko godina okrenuo je leđa tom svijetu i odlučio postati – automehaničar. Otvorio je automehaničarski servis Auto lager u Zagrebu, postao sam svoj gazda i, bude li sreće ili se jednog dana odluči vratiti u branšu, radnicima će dati suvlasništvo pa da i oni postanu – gazde. Zbog životnog i poslovnog zaokreta te planova koje ima za budućnost, lako bi se mogao svrstati pod rubriku ‘vjerovali ili ne’.
Promjena karijere, jedan potpuni zaokret, nije nešto neuobičajeno, ali je vrlo težak korak. Kao i iskorak u poduzetništvo, gdje su rizik, odgovornost i stres nemjerljivo veći od rada za nekog drugog. Put prema drugačijem ‘kuha’ se dugo, godinama. To dobro znaju oni koji su ga prošli. Nerijetko do nas dopiru priče o ljudima koji su se odlučili na velike promjene, kao Anđelko, pa i onima koji još samo sanjaju ili samo pričaju o njima, misleći da će pustim priželjkivanjem one doći same. No, treba biti hrabar. Zvuči floskularno, ali istina je.
Takvi ljudi, oni hrabri koji su pokrenuli neki vlastiti biznis, na kraju krajeva, dobra su motivacija za druge. Možda baš nekog tko je na rubu slične odluke – raditi za sebe ili raditi za drugoga – ova priča baš gurne u hrabrom smjeru promjena. Jer, kao što se vidi iz samih prvih redaka, ako netko želi i voli prčkati po automobilima, ne treba biti automehaničar da bi imao automehaničarski servis. Samo njima treba biti okružen, to jest, zaposliti ih u svojoj tvrtki. Anđelko se, recimo, nije prekvalificirao, već je zaposlio jednog djelatnika koji je u struci. No, uz hrabrost i pokoju drugu odliku te dobrog zaposlenog mehaničara (ako već to nismo sami), treba imati i novca.
Taj se biznis ne čini kao jedan od onih koji se mogu pokrenuti s malo kuna. Potrebno je nekoliko desetaka pa i stotina tisuća kuna. No, naravno, finalna računica ovisi o veličini prostora, opremi, troškovima koje imamo… Stoga, svjesni da svatko ima svoj poslovni model i računicu, želimo prvo testirati Anđelkov model. Pa pitamo vlasnika Auto lagera koliko je njemu trebalo i što mu je sve treba za pokretanje automehaničarskog biznisa? Koliko je potrebno izdvojiti za radna kolica s nužnim alatom, koliko za dizalicu…? Koje je usluge najbolje nuditi, tj. koji su popravci najčešći?
Kalkulacija radnih sati
Njegov je model bio ići u veći prostor i ostaviti si mogućnost najma drugim mehaničarima, električarima, limarima, koji možda nemaju neki stroj ili dizalicu, kao i mogućnost širenja posla.
– Ja sam uložio oko 70.000 eura, odnosno oko pola milijuna kuna, od čega je dio kredita, a dio vlastitih sredstva. No, to je za prostor od 400 kvadrata i šest radnih jedinica. Dio toga je otišlo u obrtna sredstva dok posao ne krene, dio sam iskoristio za najam, dio za opremu, plaće, tekuće troškove, PDV. Na ovu investiciju potrebna su dva djelatnika u stalnom radnom odnosu, koji prosječno rade sedam sati dnevno, da bi biznis bio održiv, odnosno da bih pokrio troškove – odgovara nam Anđelko, kojemu mjesečni troškovi najma plaće i izdataka za državu iznose oko 30.000 kuna, koje sada bez problema uspijeva pokriti.
Naime, kako pojašnjava računicu, najbolje je ići na kalkulaciju radnih sati. Radni sat se naplaćuje 150 kuna plus PDV, što je samo utrošeno vrijeme, odnosno njihova usluga. Na to se dodaje prodaja dijelova, nabavka, ugradnja dijelova koji se posebno plaćaju, itd.
– Znači, ako jedan mehaničar radi dnevno u prosjeku sedam sati, on je donio 1050 kuna prihoda dnevno. Dva mehaničara donesu oko 2100 kuna prihoda dnevno, odnosno gotovo 50.000 mjesečno, s čime se mogu pokriti mjesečni troškovi. Dobit je sve ostalo, odnosno sve druge usluge, primjerice, vulkanizacija, dijagnoza kvara, “remapiranje” i drugi neki zahvati koji se ne naplaćuju po satnici – objašnjava Anđelko.
Pritom naglašava da mjesečni prihod nekad bude 50.000 kuna, nekad 120.000 kuna i nije uvijek mjerilo profita jer udio dijelova varira u prihodu.
– Bitno je da radnici rade svoju normu i da imaju konstantno posla za raditi. To je dobro u ovakvom prostoru kad imaš više radnih mjesta. Ako neki auto ne možeš riješiti danas jer se čeka neki dio koji si naručio, onda radnik prelazi na drugu dizalicu. Dakle, i dalje radi, što znači da se ne gubi vrijeme – napominje mladi poduzetnik, koji je radi širenja posla uzeo veći prostor jer je uočio kako automehaničari imaju jednu ili dvije radne jedinice unutar garaže i stvara se problem kad zagusti.
Reinvesticija dobiti
Iznajmljivanje drugima je bilo u planu u početku jer ima komoru za lakiranje, mašine za vulkanizaciju, višak dizalica pa kad je koja slobodna, onda netko tko u svojim garažama nema mogućnost napraviti neke zahvate, dođe kod njega.
– U početku je bilo dosta upita od mehaničara i to su većinom bili oni koji već imaju posao ili neke paušalne obrte pa su htjeli poslije posla, u svoje slobodno vrijeme ili za vrijeme godišnjih odmora još raditi, kako bi stekli neku dodatnu zaradu. Sad imam sam kod sebe svoju gužvu tako da se ta opcija sve manje i manje koristi – priča Anđelko, koji dobit stalno reinvestira, pokriva s njome tekuće troškove, konstantno ulaže u neke alate jer sav jeftiniji alat puca brzo ili se kvari, što je i logično, pa zato on preferira kvalitetnije proizvođače.
Od opreme najosnovnija su radnička kolica koja se mogu kupiti od 3000 kuna pa na više, hidraulična dizalica koja je dostupna od 15-ak tisuća kuna, alati za odvijanje, razni ključevi, zračni pištolj, CO² aparat, kanistri za odlaganje ulja, pumpe za točenje i istakanje ulja i još puno toga da bi se svi poslovi, uključujući one zahtjevnije, mogli napraviti. Cijena te opreme varira i ovisi od proizvođača do proizvođača. Primjerice, jedan set kolica s osnovnim alatom može biti 3000 kuna, a može biti i puno više. Priručni alat se kreće od 500 pa do 3500 kuna, zavisno od veličine, namjene i sl. Najjeftiniji su ključevi i set specijalnih ključeva je od 500 do 1000 kuna, dok je najskuplja komora za lakiranje koja je visokih 150.000 kuna
Dakle, cijene variraju i, sve u svemu, biznis se može pokrenuti i s jeftinijom opremom, u manjem prostoru te s manjom investicijom.
No, to onda znači i manje mogućnosti pa, na kraju krajeva, i manju dobit. Stoga, nije nužno ulaganje od pola milijuna kuna, ali je nužno imati dobru računicu, kvalitetnu opremu i kvalitetne radnike.
– Najvažnije je u početku dobro isplanirati investiciju. Važno je imati i dobre izvođače i opremu, a ako nešto ne možete sami, treba osigurati nekoga tko to može, ali na vrijeme, kako se ne biste doveli u situaciju da se nešto ne može napraviti. To je nešto najgore što se može dogoditi u ovom poslu. Bitna je, naravno i lokacija, poznanstva… – savjetuje mladi poduzetnik, koji se uvijek kroz život, uza sve što je radio, bavio iz hobija i automobilima i njihovim popravcima.
To mu je, priča nam, uvijek dosta dobro išlo. I kad je radio u banci, pomagao je prijateljima oko popravaka, nabavke dijelova, naručivanja iz inozemstva… Dobar glas se proširio i počeli su se javljati i ljudi koje ne poznaje jer su njegovi prijatelji i poznanici dali preporuku.
Potpuna usluga
Baza klijenata se toliko pojačala da je došlo do toga da treba odustati od tog posla ili mu se u potpunosti posvetiti. Prije dvije godine se odlučio za ovu drugu opciju – posvetiti se automobilima i otići iz bankarstva. Gledao je razne mjere koje postoje za investicije, radio kalkulacije oko ulaganja u prostor i opremu, a kako je bio u bankarskom sektoru, bilo mi je i dosta mogućnosti poznato. Pomogla mu je, ističe, i njegova i suprugina obitelj u financiranju te kum sa svojim savjetima, koji je isto tako radio u banci pa je otišao u privatni sektor i otvorio tvrtku za savjetovanje.
– U banci je krenulo restrukturiranje, smanjivanje kadrova i reorganizacija poslovanja pa se pojavila mogućnost za tehnološkim viškom, koju sam odlučio iskoristiti. To mi je došlo kao olakšica i odskočna daska. Budući da sam imao otkazni rok od nekoliko mjeseci, mogao sam se baviti servisom automobila, a istovremeno imati kakav-takav prihod od poslodavca. Onda sam otvorio tvrtku i to d.o.o., uzeo kredit kod Hamag Bicro-a od 50.000 eura za poduzetnike, s relativno malom kamatnom stopom i grace periodom za otplatu od godinu dana. To mi je dalo vrijeme da pokrenem biznis i da on funkcionira kako treba – priča naš sugovornik.
Razmišljao je treba li ići samo u trgovinu autodijelovima ili s potpunom uslugom, ali se odlučio na potpunu uslugu. To znači da nudi brzi servis, vulkanizaciju, limariju, poliranje farova, karoserijske popravke, nabavku autodijelova, nabavku pneumatika, bojanje i lakiranje. Sada ima već veliku bazu klijenata, od čega je i 10-ak tvrtki.
One su ujedno i najbolji klijenti, kao i oni koji idu preko osiguranja jer su najbolji platiše, odnosno plaćaju na vrijeme. Cijene usluga su različite i variraju, ovisno o samoj usluzi, od 30 kuna do 15.000 kuna. Ako ne i više. I vrijeme posla varira pa su tako servisi gotovi u jednom danu, a neki zahtjevniji popravci, nabavka dijelova koji se moraju čekati ili reparacija dijelova znaju trajati i po nekoliko dana ili tjedana. Iako njegova tvrtka postoji godinu dana, raditi su počeli lani u kolovozu. I prvih šest mjeseci nije bila bajka. Bilo je posla, ali nije to bila konstanta. No, kako sam priznaje, imao je sreću jer je od početka imao podršku iz servisa koji se nalazi odmah pokraj. I sada su, kaže, podrška jedni drugima te imaju odličan odnos.
Problem je radna snaga
Nakon šest mjeseci počeo je vraćati investiciju, pokrivati troškove i zasad ide sve po planu. Kredit je na sedam godina i to će, kaže bez sumnje, biti vraćeno. U sljedeće dvije godine planira vratiti i dio vlastitih sredstava koje je sam investirao. Trenutačno ima jednu zaposlenu osobu (uz njega samoga), no traga za novim radnicima i plan je imati šest do sedam zaposlenika. No, napominje da je, očekivano, problem radna snaga, pogotovo kvalitetna.
– Što se lakiranja tiče, ako se netko sutra pojavi, već je dobio posao. Lakirera je malo. S druge strane, mehaničara ima dovoljno, ali teško je pronaći dobrog i pouzdanog. Njihova kvaliteta je upitna – ističe Anđelko, koji se više bavi nadzorom i vodi organizaciju posla, a najviše ga ima u proljeće, nego popravcima automobila.
U proljeće su, kaže, gužve najveće. Listopad je isto dobar jer tada ljudi pripremaju vozila za zimu, ljeto, dovoze automobile prije tehničkih pregleda na servis, itd. Za budućnost vlasnik Auto lagera ima puno ideja.
Jedna je prijeći na nekoliko brendova i to njemačkih. Zašto? Zato što je njihovih automobila najviše u Hrvatskoj, nabavka dijelova je najpristupačnija, najbrža i najlakša, a i najviše se uvoze iz Njemačke. A, ako se obistine prognoze i dizelaši zabranjeni u Njemačkoj krenu putem Hrvatske, za posao ni ne bi trebao brinuti.
Neka boga i tate