U subotu 22. listopada spomenik je i blagoslovljen. Blagoslov je udijelio fra Ante Marić. Pristunima su se obratili Predrag Naletilić Cobra u ime organizacijskog odbora, Anđelko Mikulić, fra Ante Marić i potomci obitelji pokojnih Mate i Ante Loze i Mate Sušca.
Posljedice Prvog svjetsko rata(1914.-1918) i godine gladi učinile su Hercegovinu spaljenom zemljom. Za one koji su ostajali na ognjištima trebalo je naći načina za preživjeti i opstati na siromašnoj zemlji. Jedina poljoprivredna kultura koja je uspijevala bio je duhan. Kao i u Austro-Ugarskoj monarhiji, tako i u kraljevini SHS, vladao je strogi državni monopol na prodaju duhana. Otkupna cijena je bila mizerna, stoga su ljudi sklanjali manje količine duhana kako bi ga mogli prodati na crnom tržištu. Većina trgovačkih putova u to vrijeme vodila je prema Središnjoj Bosni. Jedan od najfrenkventijih pravac bio je iz južnih krajeva preko sjevernih područja Širokog Brijega, Gvozda, Rosnih Poljana, između planina Vrana i Čvrsnice i dalje prema Središnjoj Bosni. Taj takozvani put duhana, često je znao biti put u jednom smjeru, bez povratka. Dokaz tome su u rasuti križevi po planinskim bespućima. Oni su još uvijek živi svjedoci teškog i turobnog života.
Grob na Rosuljama u narodu poznati kao Lozića grobovi, nalaze se na sjevernom dijelu Rosulja. Priča o tragično okončanim životima trojice mladih ljudi najbolje može približiti sliku ondašnjeg čovjeka i borbe za golu egzistenciju. Tih dana skupina od petnaestak nosača duhana s područja Ljubuškog ponijela je u ruksacima duhan ka Središnjoj Bosni. Na ovom mjestu su ih 8. kolovoza 1919. dočekali financi i krvnički poubijali. Bili su to duvandžije braća Mate i Ante Lozo iz Gornje Vitine i Mate Sušac iz Grljevića. U istom događaju teško je ranjen Ivan Brkić, dok su ostali uspjeli pobjeći. Taj krvnički pohod predvodio je finanački narednik Josip Svatoš zajedno sa svojim pomagačima, izvjesnim Slezakom i Đurakom koji su imali postaju u Rakitnu sa zadatkom da zapriječe putove kojima su prolazili nosači duhana.
U zlokobnoj tišini planine na planinskom proplanku Rosulja, neposredno uz cestu prema Barama, sva trojica su sahranjena jedan pored drugog. Postojeći skromni spomenik koji su uništile ekstremne planinske vremenske prilike kao da je zazivao da u se vrati dostojanstvo. Kako piše na njemu, spomenik je postavio Marko, brat pokojnog Ante i Mate, 1971. godine. Uz grob je posadio dvije jele. Jedna od njih je iz panja udvojena i simbolizira dvoju braće Lozo, a druga simbolizira Matu Sušca.
Idejno rješenje novog spomenika uradio je akademski umjetnik Anđelko Mikulić. Simbolika spomenika je sadržana u 13 kamenih, prirodom oblikovanih blokova. Blokovi postavljeni u krug oko spomenika su višesimbolični. Možemo ih gledati kao simbol „posljednje večere“, 12 blokova – 12 apostola, dok je na 13. simbolično odložen kameni ruksak s duhanom koji simbolizira predah i počinak – vječni počinak trojice mladih ljudi. Središnji dio spomenika su tri kamena bloka s urezanim križevima i imenima sahranjenih pokojnika. Spomenik na ovoj karizmatičnoj lokaciji objedinjava simbolično zajedničku žrtvu, a podignut je vođen motivima ljubavi, zahvalnosti i poštovanju prema svim našim djedovima i očevima koji su u teškim vremenima prošli istu ili sličnu golgotu riskirajući vlastite živote kako bi uzdržali i i na okupu održali svoje obitelji.
Dragan Marijanović: Priče iz Hercegovine – Krv na listu duhana
Krenuli su u skupini petnaestak drugih duhandžija, u noć, šestoga dana kolovoza, s planom da ovuda izbiju na Vran i Ramu, pa dalje u Bosnu. Financijski narednik Josip Svatoš strpljivo ih je čekao i financi su otvorili vatru. Otac braće Lozo, Nikola, nakon više dana usudio se doći i ovdje pokopati sinove, skupio se veliki narod, i pokraj njih pokopan je i Mate, a majka braće Lozo tada je zakukala bolnu kletvu upućenu Svatošu, kojega je narod inače oslovljavao s Cvatoš: “Oj Cvatoše, krvopija muška/dabogda te tvoja pogodila puška.” Ta se kletva provlačila kroz narod kao zabranjena molitva i nesretna majka kao da je slutila osvetu, jer su se već nakon ukopa, četvorica odvažnih momaka iz rakitskog sela Sutina, koji su uvijek surađivali sa ljudima iz kraja ubijenih, odlučili osvetiti ove ljude i o tome doživotno šutjeti.
Svatoševa svirepost išla je, eto, do skupnih ubojstava, čak je nekom podređenom Đuraku oštro zamjerio što nikoga nije ubio te tražio od njega da bajunetom probije ranjenog Ivana Brkića iz Grljevića, no ovaj je ipak preživio. Još je rekao da neće poći sa službe dok ne napuni groblje u Rakitnu! Jeba’ćemo mu majku! složili su se Andrija Dumančić – Babić, Jure i Ante Rezić i Pero Zlomislić. U međuvremenu se duhan gotovo prestao nositi, sve je živjelo u strahu. Spomenuta se četvorka odlučila Svatošu napraviti sačekušu. Umjesto duhana, u ruksake su nabili hrastovo lišće, te se bacili po djevojačkim sijelima, svaki ponaosob, da ga vide barem nekoliko cura i momaka, zapjevali bi ovdje i ondje s ovim i s onim i kovali alibi, ali su znali i za Svatoševe dojavljivače iz Rakitna, te su bili oprezni, da ne izgube glavu prije nego li je Svatošu skinu! Taman su izbili na Mučinovac, presječen putom od polja Konjsko, i okrenuli odvojkom koji ide prema ovom mjestu, kad će se pred njima uspraviti Svatoš i njegovi službenici, naoružani pištoljima (žandari su nosili puške proizvedene u Kraljevskom zavodu u Kragujevcu, jednu takvu fotografirao sam pred par godina na Raškoj Gori, mlađa je deset godina od ovih događaja, ali ondje su se i prije proizvodile puške), zadovoljan što su duhandžije podigli ruke na predaju, te im je počeo prilaziti. Zapovjedio je da im se ruke stave u lance te da ih narod kroz Rakitno vidi dok ih on sprovodi u vojarnu. Ma, jok, naredniče, nema potrebe, lipo smo se pridali, ne bi zalud glave gubili, ne meći nam lance, sramota je, sami ćemo mi do tamo. Svatoš im je povjerovao jer se osjećao premoćnim, i tu se zajeb’o! Jer su ovi baš na to čekali i na putu povratka spretno napali krvnika i njegovu pratnju, po načelu “svaki svoga”. Svatoš je bio Jurin, ovaj ga je pogodio posred čela. Prethodno je oteo pištolj drugom financu i, baš kao u akcijskim filmovima, ciljao je prije negoli je Svatoš izvukao pištolj iz futrole. Ostale su prebili do neprepoznatljivosti.
Financ Đurak kasnije će preminuti od tih batina. Nije bilo nikakva svjedoka, nikog tko bi išta o ovom znao, ali kao da je cijeli svijet doznao za osvetu duhandžija i represija se dodatno pojačala, sada su se žandarmi u većem broju priključivali potjerama i ničiji život više nije bio vrijedan niti lista duhana. Sljedeće godine će, trinaestoga dana srpnja pokusni žandar Osman Čengić uhvatiti Antu Zlomislića, negdje na Štitaru, objesit će ga naglavačke o visoku bukvu i tražiti da mu oda sudionike, potpuno siguran da mu je brat Pero bio među njima, kao što i jeste. Ovaj mu doista nije mogao odgovoriti gdje je Pero, jer to ni sam nije mogao znati, niti su ijedan o drugome ikada išta znali, samo su se iskrali iz tog kraja i istraga je tapkala u mjestu, sve dok se par godina poslije, u nekoj svađi, nečija žene nije izlanula, ponižavajući muža druge svađalice. Te je istraga napokon dala neke rezultate i akteri su otkriveni.
Jure Rezo odmah je pobjegao u Ameriku, Ante je dobio četiri godine, a Dumančić se uspio skrivati punih šest godina. Pero Zlomislić je nakon ležanja u istražnom zatvoru pušten nakon mjesec. I tajna o pjesmi izlaskom monografije “Rakitno” raspetljana je: nazvana je Pjesma o Juri Rezi, a Marko Markotić Jurić u njoj komentira svoja saznanja o njemu: “Jure Rezo rođen je u Sutini – Rakitno 1892. godine, a umro je 1968. godine. O junačkom podvigu Jure Reze pjesmu je napisao Jerko Rezo iz Sutine. Autora pjesme osobno poznam, ali podatke, odnosno ovaj tekst pjesme o Juri Rezi dobio sam od Jurine unuke Marije, koja živi u Slavoniji…” itd.
200 stihova
“Na tisuću i devet stotina
devetnaesta bijaše godina
Braćo moja od ljubuškog kraja
tuđa majka porodila zmaja
i odgojila ljuta kao diva.
U Rakitnu vilanac je biva!
Malo vrime u Rakitnu bio
A dosta je majki ucvilio
Tri njezina sina pogubio!
Prezimenom to Lozići biše
Na Rosuljama život izgubiše!…”
I tako oko dvjesto stihova, sve u rimi i u detaljima, bez ičega preskočenog, a dodavati se ionako ništa nije moralo. Govorilo se da je Svatoševa majka (koju mit neopravdano drži manje žalosnom, jer ni narod ni njegova upamćenja ne zanimaju emocije drugih i jačih, onih koji predstavljaju zakon, ako je zakon naopak) dolazila na sud kad su istraživali Antu i Peru, e samo da bi vidjela kakvi su to monstrumi od ljudi i kolika je njihova snaga kada su tako lako usmrtili njezina sina, i silno se razočarala kada je vidjela par neuhranjenih mladića, njezinom Josipu ni do ramena. Pjesma je obvezna “lektira” svakom guslaru koji drži do sebe, a još ih svako selo ima, te se po ovim krajevima tako i održala, uz one o Andrijici Šimiću i Mijatu Tomiću, Janković Stojanu i nikada ni iz jedne nećete čuti da su išta drugo doli junaci bili! To da je hajduk razbojnik, nikom ne pada na pamet. Jer ljudi vole uljepšavati prošlost, osobito ako je ona bila teška. Napose su neuništive pjesme koje veličaju velike megdane i pobjede hajduka. Od svih, smrt sve trojice spomenutih najopjevanije su po Hercegovini, a Svatoševo ubojstvo i danas se spominje, kao da nije prošlo cijelo stoljeće!
