U sklopu programa proslave Dana općine Ljubuški večeras je u Franjevačkom samostanu na Humcu otvorena izložba hrvatskog naivnog slikarstva „Hlebinska škola u Ljubuškom“. O izložbi su govorili Jure Paponja i Beat Čolak. Program je vodila Bjanka Medić, a izložbu je otvorio humački župnik fra Ljubo Kurtović.
U glazbenom djelu programa nastupila je Klapa Benedictus.
U nastavku pročitajte što je o izložbi u predgovoru kazao Beat Čolak.
Nasljednici slikarske i umjetničke pouke proslavljenog Ivana Generalica tijekom gotovo devet desetljeća trajanja ostvarili su i u trajni zalog suvremenoj hrvatskoj umjetnosti ostavili vrijedan likovni doprinos. Naivna umjetnost, pojednostavljenoga umjetničkog izraza, romantičnog koncepta i naglašenog interesa za studij prirode te minucioznu izradu detalja, predstavljala je stanovito osvježenje i odmak od akademskih tradicija, iako je ponekad i izrastala upravo nad nemogućnošću svladavanja i usvajanja tih vještina i kvaliteta. Ona uključuje i posjeduje potencijale za dalekosežna značenja i duboka umjetnička iskustva, ali se nerijetko zaustavlja na igri i jednostavnoj primjeni likovnih sredstava te postizanju formalne i tehničke uvjerljivosti. Ipak, kod originalnih i najvećih naivnih umjetnika nepatvoreni i akademskom izobrazbom nebrušeni umjetnički talent iskazivao se u djelima koja su postupno oblikovala cjelinu i poglavlje kojim se hrvatska umjetnost vlastitim rukopisom upisala u svjetsku povijest umjetnosti.
Zahvaljujući davno utemeljenoj Likovnoj koloniji “Drago Galić”, preimenovanoj u Likovnu koloniju “Ljubuški”, slikari potekli iz kolijevke i središta hrvatske naive i u prošloj su godini kulturnu baštinu ovoga hercegovačkog mjesta obogatili likovnim jezikom koji predstavlja zanimljiv fenomen hrvatske umjetnosti. Izložba “Hlebinska škola u Ljubuškom” pred oči javnosti iznosi 14 postaja Križnog puta te tridesetak slika istovrsnoga slikarskog jezika nastalih tijekom ranijih umjetničkih susreta i razmjena.
Spasiteljeva muka, u umjetnosti najčešće dočarana tmurnim ambijentima i tonalnim slikarskim rješenjima, kod ovih naivnih slikara poprima posve druge predznake. Tako u šarenom kolopletu boja Krista nalazimo čak i u ružičastoj haljini, a sam događaj odvija se jednako u snijegom prekrivenom zimskom krajoliku, kao i u proljetnom, s bujnom vegetacijom i nabubrelim cvjetovima tratinčica.
Krist u slikarstvu naivne umjetnosti gotovo da i ne može uvjerljivo izraziti bol, ali slikarski jezik blizak puku njegovu muku i posljednje događaje čini posve razumljivima te poziva na empatiju. Onaj koji je “sišao s nebesa” usto je najčešće blizak ovozemnom čovjeku, on je gotovo u potpunosti ovozemaljski i “ljudima sličan”. Sagledavajući likove, arhitekturu i krajolike na ovim djelima, lako bi se ovaj ciklus mogao tumačiti kao Križni put kroz kontinentalnu Hrvatsku, koju uprizoruju ravnice, žitna polja, seoske kućice i lukovičasti zvonici. Rasplakane jeruzalemske žene tu postaju seoske bake s maramama na glavama, a Kristovi mučitelji i oni koji ga pribijaju na križ su muškarci seljačkih crta lica i snage, ali bez konotacija koje bi ih time jednoznačno svrstale u red onih koji čine zlo.
Tako cvijećem obogaćeni proljetni prikazi Branka Matine, snažne i fluorescentne boje Mirka Markešića, “zaustavljena” naracija Stjepana Pongraca, zlaćane pozadine Josipa Gregurića, deskripcija biljnih motiva Ivana Rođaka te lirski kolorit i suptilna sentimentalnost Zlatka Kolareka čine jasne i lako čitljive prikaze Kristova posljednjeg putovanja prema činu kojim će otkupiti grijehe svijeta. Iz ovoga slikarstva jasno crtanih kontura izdvaja se način Mirka Horvata, čije je slikarstvo fluidnije i djeluje “nedovršenije”, ali inkorporira elemente koji prizore čine nešto zagonetnijima u odnosu na druga slikarska rješenja.
Zaokružujući izložbenu cjelinu, najsvježijim slikarskim uprizorenjima s temom Križnog puta dodana su i druga ostvarenja Hlebinske škole, koja sakralnu tematiku proširuju i obogaćuju ljepotom prirodnoga svijeta kao zasebnom temom ili žanr prizorima koji su vješto inkorporirani i nerazdvojivo vezani uz minuciozno opisane pejzaže.
Ova su djela dokazi vrijednosti koje se postižu strpljivim i trajnim radom, a njihovo baštinjenje i izlaganje u sklopu Dana općine Ljubuški potvrda je i svjedočanstvo važnosti sada već davno uspostavljenoga umjetničkog prijateljstva dviju općina.
