Robert Petrušić, 38-godišnji nagrađivani izumitelj iz Ploča bavio se mnogim zanimanjima. Napisao je knjigu, stotine pjesama, dosta ih uglazbio, dugo se bavio fotografiranjem, šivanjem, 3d printanjem, prototipiranjem, izumiteljstvom… „Moja žena kaže da znam sve osim beatboxinga i smišljanja vrhunskih viceva. Imao sam dosta težak život, uglavnom uzrokovan Domovinskim ratom, i dugo godina sam pokušavao izaći iz začaranog kruga ovisnosti o marihuani. To je bila jedna priča koju su nama kao klincima pričali. Marihuana je lijek, marihuana liječi, marihuana ne izaziva ovisnost. Ja bi rekao da je jako teška droga baš iz tih razloga. Mladi su uvjereni da je ona nešto super, a zapravo je svima koje znam uništila život. Ja sam bio rijedak slučaj u ekipi da se 12 godina nisam navukao na teže droge, ali za kraj svoga ovisničkog života sam par mjeseci i to uspio. Psihijatrija, dvije komune, jedan dan nevin u zatvoru, deset godina lažnog dosjea na mojoj glavi i evo hvala Bogu, 13 godina čist. U tih 13 godina sam se stvarno davao u dobrotu, ne da se iskupim, već da učinim ovaj svijet boljim. Nekako sve te stvari najlakše opisujem tisućama. Tisuće autostopera sam poveo. Tisuće puta sam stao i maknuo kamen s ceste ili nekakav predmet, tisuću puta sam pomogao nekome u potrebi, tisuću puta sam upozorio ljude na ponašanje u prometu u svrhu sigurnosti djece… Najveći dio mog života i rada otpada na izume. Sramota me i reći jer to odavno nitko ne vjeruje, ali dizajnirao sam preko 1000 različitih izuma i sustava. Do nedavno je ta brojka bila oko 300, ali dolaskom umjetne inteligencije sam dobio dobrog sugovornika za znanstveni rad. Sada u prosjeku izumim 3-5 stvari dnevno, a svaka ta stvar je detaljno opisana, barem 10 verzija i slike samog dizajna. Nažalost, novac i prostor za rad te alati su uvijek problem, a za materijale živimo u zlatnom dobu. Rastu na stablu“ govori Robert i izdvaja svoj rad u udruzi mladih Nova, od početaka i volonterskog printanja, sklapanja i dijeljenja 300 vizira medicinskom osoblju u coroni, do preko 300 odrađenih radionica s djecom u Stem području, uglavnom volonterski.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o Robertu Petrušiću i načinu na koji pomaže djeci!
„Nažalost nakon tisuća poslanih emaila, desetak osvojenih nagrada na natjecanju izumitelja, tisuća razrađenih izuma, gotovo stotinu prototipova gotovih…. nisam uspio naći ozbiljnije suradnike. Ali bih se zahvalio najviše Majstoru Bojanu, Željki Staklaru, Dinu Dominikoviću, Dušanu Eraku, Skuši i mnogima drugima koji su znali dati ruke i naravno udruzi mladih Nova i Gradu Pločama na dugogodišnjoj potpori i suradnji“, istaknut će naš sugovornik.
No, Robert je poseban po još jednoj aktivnosti, također volonterskoj, ne znamo da to još netko radi. Naime, on sakuplja odbačene dijelove bicikala, popravlja ih i – daruje djeci koja ih nemaju!
Kako je uopće nastala ideja da od odbačenih dijelova bicikala sastavljate nove i poklanjate ih djeci u potrebi?
„Ideja je potreba. Kad sam ja odrastao, nije baš bilo kupovine novih bicikala. Većinom smo od dijelova starih bicikla sastavljali “nove”. To je bilo 90-ih, nekome davno prije trideset godina, meni jučer. Moj otac je obolio u Domovinskom ratu i nikad nije bio tu za te muške stvari. Tako sam ja još kao dijete morao sve naučiti popravljati sam. I to je zapravo bilo jedno lijepo iskustvo. Ja sam dugo vozio i role, a kasnije smo prešli na romobile i skejtanje. Nas par smo imali tajni logor u napuštenoj trgovini, tu smo uzimali stara kolica i pilali košare i pravili svoja improvizirana vozila koja smo mjesecima gurali po gradu. Valjda je tako to sve počelo. Naša ekipa je imala simbolično ime, banda Mašinski“.
Sjećate li se svog prvog sastavljenog bicikla i djeteta kojem ste ga poklonili?
„Ne sjećam se točno ali većinu tih bicikla sam ispočetka pravio za svoju djecu: Vanesu i Blaža. Znam da su u jednom trenutku imali po dva bicikla na nekoliko mjesta. Jedno za po ulici, jedno kod bake, jedno za u grad…. U jednom trenutku sam shvatio da je to ipak nepotrebno i počeo poklanjati bicikle preko stranice Sharing is Caring Ploče/Metković i općenito poznanicima kome je trebalo“.
Kako izgleda potraga za dijelovima na odlagalištima otpada?
„Dijelove za bicikle većinom ne tražim na otpadima, tamo se za nekih 5/10 eura često može naći cijeli bicikl, nerijetko fali samo par sitnica. Bicikle uglavnom nađem naslonjene na kontejner ili odbačene negdje u prirodi. Ali otpad je jako dobar za izume, to je jedno carstvo tih materijala i šteta je da kao društvo nismo to prepoznali. Danas bacimo nešto, a sutra za sličnu ili istu stvar dajemo stotine kuna…ili desetke eura. Svejedno“.
Koliko vam je vremena potrebno da od pronađenih dijelova sastavite jedan bicikl?
„Obično se svaki bicikl popravi unutar jednog sata. Zlatni sat. Zapravo je jako smiješno što velika većina ima ili probušenu jednu gumu, ili samo ispuhane gume. Uglavnom to bude jedan ili dva manja kvara, tako da je većina bicikla praktički ispravna. A oni koji nisu postaju donori za dijelove“.
Koliko ste bicikala dosad obnovili i poklonili?
„Obnovio sam ih možda tridesetak, većinu sam poklonio, neka još imam kod sebe za moju djecu, a neka još čekaju da se vrati njihovo vrijeme“.
Kako pronalazite djecu kojoj su bicikli najpotrebniji?
„Najčešće je to usmena predaja, ljudi koji znaju da to radim me pitaju, ili netko pita za nekoga. Nije još to potpuno rašireno, iskreno ni nemam previše vremena, a ni prostora za neku veću akciju prikupljanja, ali šteta je da jedna pločanska obitelj daje 400 ili 500 eura za bicikl, kad za 20 eura dijelova možete imati potpuno ispravan bicikl s “otpada”. Mogao bih cijeli dan govoriti o tome kako je to zapravo psihički teror nad djecom koja sutra neće niti razmišljati o popravljanju, nego će samo baciti staro u smeće i uzeti novo. Osim potrošnje novca, priroda se gadno zagađuje, jer svaki taj bicikl je resurs našeg društva koji nije niti 1% svoga vijeka odradio. Znači 99% proizvoda je bačeno u smeće“.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o Robertu Petrušiću i načinu na koji pomaže djeci!
Robert sa suprugom i njihovih troje djece: Blaž, Vanesa, supruga Marina i najmlađi Neo
Koja vas je reakcija djeteta najviše dirnula i ostala u sjećanju?
„Bude lijepih reakcija. Jednom sam našao zeleni Kawasaki bicikl, popravio ga i taman je bio mom Blažu. On ga je vozio dvije godine, a kad sam mu našao novoga, poklonio sam ga njegovom rođaku, koji je tada vozio premalen bicikl za svoju visinu. Onda ga je on vozio dvije godine. Mislim da je sad kod njegovog mlađeg brata…. A onda ću ga opet obnoviti i pokloniti nekome ako mi se vrati. Druga stvar koja mi je ostala u sjećanju, jedan moj frend Dino. Najveća legenda u gradu. Dugo vremena sam mu radio jedan bicikl, to se bilo zakompliciralo barem deset puta. Fali ovo, pa nema nigdje, pa skini to, pa puklo ono, pa nestane ovo…. Trajalo je to dugo. I napokon, ja mu ga poklonim, i jedan dan ja prolazim kroz grad, kad moj prijatelj Dino leti kroz grad. Vjetar u kosi, kaciga na glavi, osmijeh od uha do uha na licu. Jako lijep osjećaj za mene, i pozdrav Dinu Hodžiću, vjerojatno najboljem čovjeku u Pločama“.
Što vas motivira da nastavite s ovom lijepom pričom?
„Motivira me jer imam puno dubljih planova. Recikliranje je zapravo isto zagađenje okoliša. Ponovna upotreba je rješenje. Ili barem korištenje dijelova starih uređaja za izradu novih. Jer svaki oblik recikliranja podrazumijeva rušenje ili taljenje materijala i onda opet grijanje za proizvodnju novog. Dobro je da se reciklira ali to je isto jedan oblik zagađenja. Moja vizija je da imamo jedan veliki centar gdje bi ljudi mogli donositi sve te skupe i kvalitetne stvari i gdje bi drugi ljudi mogli to besplatno uzimati. A te neke stvari koje više nemaju funkciju, rastavljati, sortirati dijelove ili taliti za plemenite materijale. Žalosno je da milijuni tona plemenitih materijala se nalaze ispod svih tih naših odlagališta. Jedno rješenje je postaviti kraj kontejnera kaveze za odlaganje elektroničkih uređaja“.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o Robertu Petrušiću i načinu na koji pomaže djeci!
Što za vas osobno znači vidjeti osmijeh djeteta kojem ste poklonili bicikl?
„Ne viđam ih često zapravo, jer većinom to pokupe mame. Ali kad vidim istovremeno je to sreća jer se nešto spasilo od otpada, a s druge strane uvijek neka tuga iz spoznaje da ljudi dosta toga bace u smeće i samo kupuju nove. Bilo mi je jako lijepo kad se počelo masovno poklanjati na sharing is caring stranicama, ali nekako je i to stalo. Ljudi jednostavno previše kupuju. Ja mogu nabrojati svu odjeću i obuću koju sam kupio u 10 godina. I ne fali mi ništa. Čak i ja dijelim to što dobijem. Većina ljudi nikad neće to shvatiti, ali ja kad hodam ulicom, ja nosim tuđe stare tene, nosim tuđu jaketu, tuđu majicu, tuđe hlače i sve što je netko prije mene već iznosao, Ali baš zbog toga, ja se osjećam kao list sa grane, kao jedno s prirodom. Moja noga kad zagazi na neku livadu, mi se stopimo, ja se ne osjećam kao hodajuće smeće“.
Što biste poručili ljudima koji kod kuće imaju stare, neispravne bicikle koje više ne koriste?
„Pa evo ne znam šta da kažem, možete sigurno meni donijeti, ali onda bi me zatrpali i ne bih imao di s tim. Često roditelji rade jednu glupu grešku, djeci kupe bicikl, i djeca voze 5, 10 dana i pukne im guma. Roditelj govori sutra ću mjesec dana i dijete zaboravi da ima bicikl. Dijete treba gurati da vozi, popravljati biciklo, ali najvažnije od svega, biti s njim na biciklu. Pratiti ponašanje u prometu, učiti pravilima, obavezno provjeravati nosi li kacigu i pali li svjetla. Ja sam barem pet puta spasio život toj nenaučenoj djeci na biciklima, samo zato što sam vozio 10 na sat. Svaki put ista situacija, doleti bez kacige i svjetala i izleti ispred tebe i oduzme ti prednost. Sva ta krivica je na roditeljima, a kad bi njima rekao o ponašanju njihove djece, mene se krivo gleda. Ljudi, spašavam život vašoj djeci. Uključite mozak“.
Za kraj, jedno posebno pitanje: Netko bi rekao da skupljate otpad, a zapravo skupljate dijelove od kojih nastaju dječji osmijesi. Je li upravo to najveća vrijednost svega što radite?
„Da, u pravu si, ali nije sve tako romantično. Sjećam se davno kad sam bio u početcima sa prikupljanjem dijelova s otpada, idem ja ulicom a moj frend Miki Radulović(RiP) me zove i govori, Roba eno tamo neki kompjuteri kod kontenjera, ništa, ja odem tamo i tako uzimam taj kompjuter i nosim ga preko ceste, kad prolazi cura koju sam u tada bio zaljubljen. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj sramote. Ona bogata gleda mene sirota. Ali mnogo toga je spašeno, novci su ušteđeni, malim dijelom je priroda očuvana, poruka je poslana, moja djeca također uče o tome od mene…. Sjećam se jednom kad je mali iz škole pokupio grijalicu kraj smeća i donio je doma. Ja sam je popravio i dan danas nas grije. To su stvari koje se ne zaboravljaju, ni ja ni djeca a ni Majka Priroda. Zaboravili smo da smo dio prirode, i da sve te stvari koje kupujemo i bacamo, ti omoti, ta dostava, taj novac koji trošimo… to sve košta i to sve zagađuje, to sve opterećuje sustav. Uništavamo ljudsko društvo i prirodu, a i našu djecu i našu duhovnost. Ne može vas ispuniti plastični nokat, ni napuhana usta, ni alat iz Lidla koji nikad nećete koristiti, ni role koje će vam stajati u garaži, ni 7 majica s interneta za jedan dolar, ni plastična igračka od 1.99 koja pukne isti dan kad je kupite djetetu. Reducirajmo potrošnju i kupovinu. Reupotrebljavajmo stvari koje su kvalitetne i koje još vrijede. Prenamjenjujmo stvari koje se mogu prenamijeniti. I tek onda na kraju reciklirajmo, ono što nakon toga ostane“.
