“Ovdje su živjeli moj did Frane, baba Ruža, tetka Iva, ćaća Drago, majka Mila i nas petero djece – Radmila, Nevenko, Rajko, Ruža i Zlata. Ukupno desetero u kući od 32 kvadrata, točnije 5,20×6 m. Četvero nas se djece ovdje rodilo, osim najmlađe Zlate, koja se rodila u Ljubuškom. Pod je bio zemljani, a prostor je bio podijeljen pleterom, pregradom od jasenovih mladica. U manjem dijelu je bilo ognjište, a poslije šporet, zvani fijaker, kojeg ja pamtim, a ognjišta se ne sjećam, a u preostalom dijelu smo spavali. Kuću je napravio did Frane 1926. godine. Odavde smo preselili dolje u polje 1972. godine, kad sam ja imao 12 godina. Te je godine bilo masovno seljenje, a neki su odselili 1973. godine. Dolje nam je polje, dolje je voda, Trebižat, ovdje je nismo imali, nije bilo ni struje, svaki dan se odavde išlo raditi dolje u polje, i vraćali se ovdje – priča nam prof. Nevenko Grbavac, u prekrasnom, romantičnom ambijentu njegove rodne kamene kuće, u starom ljubuškom selu Hardomilju. Kuću je dobrim dijelom obnovio vodeći računa da bude i ostane što više u izvornom obliku, onakava kakva je i bila u njegovu djetinjstvu. Vodeći se time ispred kuće je zasadio lozu i podigao odrinu na drvenim račvastim stupovima, koje je usjekao u selu, pritom pazeći da sve što više sliči i podsjeća na minulo vrijeme.
Staro selo Hardomilje je na brdu poviše Trebižata, iz kojeg su se 60-ih i 70-ih godina njegovi žitelji iselili. U polju uz Trebižat napravili su kuće i podigli novo selo Hardomilje. No, staro selo i rodnu postojbinu nisu zaboravili i sve više mu se vraćaju. S prof. Nevenkom smo prešli 50-ak metara do stare kuće Dražena Grbavca zvanog Čiko, koja se također obnavlja. Tu su i drugi Grbavci – braća Jozo i Davor, zatim Marijan i Milan. Ovo je njihov zaseok, tu se okupljaju svake subote, druže, pomalo rade, razgovaraju, uz šale i kapljicu vina, piva i slasne zalogaje okrjepe. Ovaj put su ispekli janje, poklopilo se da je prije dva dana Dražen priključio struju u kuću. U poratnim godinama puno se uradilo u selu. Doveli su struju, asfaltirali cestu, doveli vodu iz Trebižata, obnovili crkvu sv. Stjepana, izgradili seoski društveni dom…
– Imamo sve što nam treba osim pitke vode. Voda iz Trebižata nije za piće niti za kupaonice, služi samo za zalijevanje zeleni i voćki, a toga nemamo ovdje puno. Pokrenuli smo inicijativu, skupili 55 – 60 potpisa kućanstava koji su zainteresirani i imaju želju da ovdje iziđe pitka voda. Obavili smo razgovore u JP Parkovi s dosadašnjim direktorom Vedranom Markotićem, koji je sada v. d. gradonačelnika Ljubuškog, i dobili potporu za naš naum i cilj. U konačnici želimo se baviti seoskim turizmom, da naša djeca ne idu u svijet, da se život ovdje vrati – govore Grbavci.
Trenutačno je 15 do 20 kuća ili u fazi obnove ili je obnova završena. Sa starog Hardomilja puca prekrasan pogled na Ljubuški i okolinu, a izvorna gotovo netaknuta priroda i iskonski mir, mogli bi postati privlačna oaza za turiste.
