Ime Veljaka spominje se vrlo davno, prvi put 26. travnja 1395. u darovnici bosanskoga kralja Stjepana Dabiše, koji Veljake daruje svojoj kćeri Stani u trajan posjed. Nakon njezine smrti posjed je trebao pripasti Staninoj kćeri Vlatki, supruzi plemića Jurja Jurjevića. U prigodi 600. obljetnice prvoga spomena veljaka 1995. organiziran je znanstveni simpozij, a radovi s njega objavljeni sljedeće godine u zborniku Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme.
Vrlo je teško reći kada je osnovana župa Veljaci: Ona se pojavljuje i nestaje, prateći tako na neki način tešku sudbinu katoličkoga puka u Hercegovini pod turskom vladavinom. Prvi put se župa pod tim imenom spominje jako davno, već 1599. godine. U sačuvanome spisu iz te godine navode se župe pod upravom zaostroškoga samostana. Tri od njih bile su na području današnje Hercegovine: Veljaci, Čitluk (Gabela) i Međugorje. Župnik franjevac iz Veljaka je služio katolike na području današnjeg Ljubuškog i Vrgorca. Hercegovačka sela: Vojnići, Klobuk, Tihaljina, Šiljegovišta, Utvica, Vitina, Proboj i grljevići služena su iz Veljaka, ali su grad Ljubuški te sela Bijača i Hardomilje služeni iz župe Međugorje. Ostala su sela bila pusta.
Golema se župa, koja od 1837. ima sjedište u Veljacima, prvi put podijelila 1855., kada je od nje odcijepljena kapelanija Humac (župom proglašena 1866.). Potom su se odcijepile sljedeće župe: Klobuk 1873., Vitina 1895., a Šipovača (selo) se najprije 1928. odcijepila od Klobuka i pripojila staroj matici Veljacima, da bi 1939. bila proglašena samostalnom župom (kojoj su kasnije pripojeni i Vojnići, od župe Klobuka, 1943. godine).
Veljaci dugo vremena nisu imali vlastitu župnu crkvu – nakon što je, vjerojatno na početku osmanske vladavine, bila porušena drevna crkvica sv. Ilije u groblju Mlade.
Župna je crkva sagrađena tek 1958. godine, a u sljedećim godinama još uređivana: bila je to prva crkva u Hercegovini, dapače Jugoslaviji, sagrađena u komunizmu. Radove je vodio poznati i dugogodišnji veljački župnik fra Zdenko Galić. Gradnja crkve veličine 24 x 13 m započela je u rujnu 1957. po planu ing. fra Pija Nuića, a ugrubo je završena za samo 64 radna dana. Crkva je sa zvonikom ozidana, pokrivena, zatvorena, popođena. A sve se radilo ručno, jer strojeva gotovo da i nije bilo. Narod je nesebično pomagao, a mnogi su besplatno radili svih 64 dana. Ukupno je udareno oko 5000 “nadnica”. Blagoslov crkve obavio je biskup Petar Čule 8. rujna 1958., točno godinu nakon početka radova.
