Trideset je godina prošlo od pogibije mladih hrvatskih ratnika u Komolcu. Mario Mandić, Ivo Botica, Pero Nenada Peina i Miho Klečak ostavili su svoje živote na oltaru domovine 12. studenog 1991.
Jučer su njihove obitelji, udruge proistekle iz Domovinskog rata te predstavnici Grada i županije upalili svijeće i položili vijence za vječni spomen.
Kako bi odali počast na tridesetu obljetnicu svom zemljaku, susjedu, bratu, prijatelju u Komolac je stiglo jako puno Ljubušaka. Gvardijan samostana sv. Ante Humac fra Dario Dodig izmolio je molitvu za pokojne: “Molimo te primi ih u svoj mir, a nas pouči da bez sjećanja na svoje svetinje i urastanja u povijest svoje domovine nema ni nas!”.
-Bilo bi nas još i više, gotovo stotinu, ali situacija s covidom nije dobra, pa smo pokušali zaštititi starije. Srce nam je veliko kao da nas je ne znam koliko. Miješaju se tuga, ponos, zahvalnost. Emocije su nam pomiješane, neopisivo, kazala je sestra poginulog Maria Mandića Danijela Rašić.
Druga sestra Maria Mandića, Marijana Vištica pročitala je dirljivu pjesmu upućenu svom bratu Mariu.
-Bilo ju je lako napisati, ali teško pročitati. Na srcu su riječi već neko vrijeme, ovo čitati danas na ovom mjestu na kojem je naš brat poginuo..na način na koji je poginuo…Njegovi suborci kažu kako je nađen na koljenima i oslonjen na svoju pušku, tako da pjesma ima smisao od početka do kraja.
Marijana je imala četiri godine kada je Mario poginuo braneći Dubrovnik.
-Nekad ne znam je li ga se stvarno sjećam ili ga pamtim po slikama i pričama. On ipak u mom srcu ostaje zamišljeni i stvarni junak.
Prva polovica studenog 1991. godine, na dubrovačkom ratištu bila je jedno od najtežih i ključnih razdoblja obrane Grada. Bilo je to vrijeme kada su kulminirala neprijateljska nastojanja da Grad prisile na predaju i na taj način ga zauzmu.
Malobrojni, ali hrabri branitelji, pružali su žestok otpor brojnijoj i bolje naoružanoj neprijateljskoj vojsci. I danas se pitamo, kako je moguće da su uspjeli pobijediti taj neprijateljski stroj koji nas je nemilosrdno gazio. Odgovor možda leži u činjenici da je njihovo glavno oružje bilo srce koje je kucalo za Domovinu i hrabrost koja se u stvari niti ne može opisati.
Marijana Vištica:
“Znaš ja sam ko mala zamišljala da je Mario možda pobjegao u Njemačku… Niti sam znala šta je Njemačka sa 4-5 godina, al sam znala da su u Njemačkoj bili neki koji su mogli biti s puškom u ruci i braniti nas… Nekoliko dana prije pogibije Mario je zvao u selo i tata je otišao u rođaka na telefon i Mario mu je rekao “a tata postoji izlaz al ja neću izać…” Tata ga je molio – “Mario izađi, ako ima načina spašavaj glavu i dođi kući…”
“Ma ne.. Nisam ja tata zato došao” rekao je, “da na kraju sve ostavim i pobjegnem… Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba poginut ću….” Noć prije pogibije 11.11. mater je izašla ispred kuće i plakala, zora je već bila kažu, i digla je glavu k nebu i rekla Bogu: “ja znam da se moj Mario neće nikad vratit, ako je Isuse to tvoja volja neka tako bude, zbogom sine moj… “
A još je tada živ bio…, ali valjda mater ko mater, kad srce zna zna i osjeća gubitak… Devet mjeseci smo čekali njegove kosti… Sjećam se kad su rekli dovest će Marija kući… Znam da se njegova soba uredila u bijelo ko nikada do tada… Oni su ga čekali u sanduku, a ja sam tate pitala tiho – “je li tako da je živ i da će doć iz Njemačke….”
Ništa nije bilo onako kako sam ja zamišljala… Tada sam bila tužna i nesretna radi toga… Ja sam vjerovala da je živ, živ živcat… Što sam više odrastala bila sam svjesnija i zahvalnija…. Što je dao svoj život i što nikad nije otišao u Njemačku već što je ostao tamo gdje mu je srce pripadalo….”
Pitam se,
postoji li uopće za ljubav mjera?
Može li se sloboda platit?
Tebe kojeg nema više,
možemo li sjećanjem vratit?
Jesi li vidio mladost,
i svu našu djecu što su ti došla?
Postoji li za ljubav mjera
i kad su tri desetljeća prošla?
Nisi je mjerio ni ti,
o slobodi si nam ostvario sne.
Pogledaj brate koliko nas ima,
“svi za jednog, jedan za sve”!
Ne postoji za ljubav mjera,
niti će se sloboda ikad platit moći.
Ali postoji obećanje kao zahvala tebi,
brate, opet ćemo doći.
Marijana Vištica | 30.obljetnica pogibije Marija Mandića, pripadnika specijalne policije “Grof” Dubrovnik
Mario Mandić (Veljke) rođen je 3. ožujka 1971. godine u Hardomilju, općina Ljubuški, a poginuo je 12. studenog 1991. godine u obrani Dubrovnika u mjestu Komolac kao pripadnik specijalne postrojbe policije “GROF”
Vječna mu slava i hvala.Počivao u miru Božjem🙏
POČIVAJ U MIRU BOŽIJEM.
Pokoj ti duši,Istina je ona da je ih pola bilo u Njemačkoj,Čim se primirilo vratili se,otvorili RIGIPS firme,sredili vojne činove i mirovine,itd itd.