Reljef ispresijecan planinama i rijekama. Zemlja idealna za trekking , pomislim. Na ruti nam je planina Gara s čijeg se vrha od 2150 mnv, pruža fantastičan pogled na Kurdistan. U ovom pogledu uživao je kažu i Saddam Hussein koji je na vrhu planine napravio ljetnu palaču s vidikovcem. Sad se s njenog krova vijori kurdistanska zastava, a vojnici nam šaljivo dobacuju da Saddama nema da nas dočeka. Obilazimo ruševne prostorije išarane grafitima i porukama podrške Peshmergama (Borci za oslobođenje Kurdistana). Toliko patnje, a opet i toliko netaknute prirode na jednom mjestu. Najveće rijeke, Veliki Zab i Mali Zab vodilje su nam puta. Veliki Zab izvire u jugoistočnoj Turskoj a ulijeva se u Tigris, no, do tamo nam kažu ipak nije sigurno. Kurdistan je planinski kraj neodređenih granica između gorja Ararata, Taurusa i Zagrosa u jugoistočnoj Turskoj, sjeveroistočnom Iraku, sjeverozapadnom Iranu i sjeveroistočnoj Siriji. Obišli smo irački dio te , ne države, već autonomne regije.
Dok se kod nas cijelo poluvrijeme grabiš za kokice i dvojni c ,ovdje lik nudi topli čaj i hoda po tribinama s ogromnom tepsijom hrskavih toplih tulumbi od kojih mi i dan danas rastu zazubice! Idući dan vrijeme za pokret prema svetištu u Lalishu, pa se, vjerujući google mapsu približavamo Mosulu, želeći od dvije ponuđene rute izabrati kraću, no na zadnjem vojnom punktu zaustavili su nas, tražili dokumente i zamolili da izađemo iz auta. Engleski natucaju al’ skontali smo da trebamo sačekati „nadležnog“ i predati putovnice na pregled. Ukratko, Mosul- big NO! Bilo je upitnih pogleda tipa što tu radimo, zašto smo došli u Irak kad nije 100% siguran i zašto ne idemo u neke „ljepše zemlje“. Nakon toga ,slijedi drugo najčešće pitanje , imamo li fejsbuk , koristim li whatsApp u slučaju da nam zatreba pomoć, možemo se obratiti jedinom od njih koji govori engleski! (Treći dan, uz info o ruti dobila sam i ponudu za brak. ) 😀 Vraćamo se na cestu i idemo dalje prateći rijeku , prema jazidskom svetištu Lalish. Jazidi su manjinska vjerska skupina koja stoljećima naseljava planine sjeverozapadnog Iraka, a hram u Lalishu najbitnije je svetište na koje hodočaste. Napravili su ga stari Sumerani. Na ulazu u selo zabrana je nošenja obuće , srećemo par bosih turista , izuvamo se i hodamo bosi. U malom mjestu izgleda navikli su na turiste, ne obraćaju pažnju na nas. Ulaz u hram je mističan, upozoravaju nas da pri ulasku preskočimo prag, svet je. Hram je pun hodočasnika koji se mole i nakon molitve vežu svilene šarene rupce u čvor. Tražim od starije hodočasnice da mi pokaže kako pravilno svezati čvor i iako ne razumije engleski , uzima moje ruke i jednostavnim pokretima veže svilenu vrpcu oko kamenog stupa u središtu hrama i ljubi me u čelo te zove unuke da nas uslikaju. Drago im je što poštujemo njihovu tradiciju. Jazidska vjera razlikuje se od iračke, uglavnom sunitske populacije. Iako govore kurdski i etnički se smatraju Kurdima, jazidizam je drevna religija iz doba stare Perzije u kojoj se miješaju drevna perzijska religija sa zoroastrizmom. Zbog svojih uvjerenja kroz povijest im nisu bili naklonjeni, smatrani su hereticima, a prodiranjem islamske države povlače se dalje u planine trudeći se sačuvati religiju. Dodatni uteg Kurdima očito je i njihova vjerska raznolikost. Pored dominantnih muslimana sunita i šijita, ima i kršćana, dok jazidi prakticiraju zoroastrizam , čiji je utemeljitelj vjerski reformator Zaratustra. Poslije Lalisha posjetili smo i crkvu Sv.Josipa u Amadiji-gradu iz kojeg po Bibliji dolaze Sveta tri kralja. U Erbilu smo posjetili katoličku četvrt Ankawa i u suvenirnici uz crkvu pronašli i suvenire iz Međugorja. Iako većinom muslimani, religija kod Kurda nema ulogu jačanja identiteta. Oni se prije svega osjećaju- Kurdima! Izlazeći iz sela signal je slab na nekim mjestima pa pažljivo pratimo cestu i usput uštopamo tri vojnika koji upadaju u auto i rukama nam pokazuju smjer kuda trebamo ići. Nakon par izmijenjenih riječi koje svi razumijemo ( football, Luka Modrić, Real Madrid ), ostavljamo ih ispred vojnog kampa ograđenog žicom na kojem je pisalo „Kurdski Tigrovi“. Ne znamo jel’ ovo bio susret s Peshmergama „in person“ , nismo se uspjeli sporazumjeti, al’ vozeći se s nama bili su super raspoloženi i nasmijani iako pod punom ratnom spremom, usred ničega, na prvu izgledaju zastrašujuće! Ponovno vidimo rijeku , izlazimo smjerom kojim su nas uputili i idemo prema pećini Šanidar na 745 m nadmorske visine, u kojoj su otkriveni ostaci iz vremena neandertalaca. Raj za arheologe! Na parkingu srećemo turiste, koji su pretpostavljamo došli na maraton. (izgledali su spremnije od nas! ) Vrijeme za povratak u Erbil nakon kružne turneje – sutra nas čeka trčanje na +30 stupnjeva i maratonci iz cijelog svijeta. U razgovoru s nekima uglavnom pozitivan feedback i hvalospjevi o hrani, srdačnosti i osjećaju apsolutne sigurnosti. Da nema vojnika s full opremom po gradu i vojnih punktova na izlazima iz grada, ne bi pomislili da smo na par sati od ratne zone Bagdada. Sam maraton dobro je organiziran budući da je trkača bilo skoro 8.000 , a trčali su svi! Obitelji s djecom, djeca s posebnim potrebama, vojnici, turisti, mlađe i starije generacije Kurdistanaca. Od mladih s najnovijim gadgetima do 80 godišnjeg trkača u tradicionalnoj kurdskoj odjeći s turbanom na glavi na užarenom asfaltu! Uz osvojenu medalju i prejedanje svim vrstama baklave zasluženo uživamo u Erbilu i ostavljamo zadnja dva dana za grad i okolicu. A grad je impresivan! Smatra se da je najstarije naseljen grad na svijetu gdje se prožimaju kulture Sumerana , Asiraca, Babilonaca , te kasnije Perzijanaca ,Grka i Otomana. Odiše poviješću što se vidi s njegova vrha Citadele-starog dijela grada koji je sačuvan u izvornom obliku oko kojega se grad počeo širiti u prstenastom obliku i danas je povijesni primjer razmeđa kultura , drevnih civilizacija i arhitekture. Iako je prva slika žene u islamskim zemljama tradicionalna pokrivena žena koja se ne izlaže u javnosti,u Erbilu definitivno nemamo taj dojam. Fotografirajući po ulici ili cjenkajući se na tržnicama duž svake ulice uvijek sam se osjećala sigurno. I dok smo čekali na zadnjem punktu da nas vojnici puste dalje ili na ulici u čajanama, koje su rezervirane prvenstveno za muškarce. Nema prijekornih pogleda, zaustavljanja, dobacivanja. Žene su većinom moderno obučene a nekima marama lagano prebačena preko kose više je modni detalj. Voze automobile, uglavnom su po šoping centrima i restoranima pa ih rjeđe srećemo na uličnim štandovima među kojim se najviše vrtimo jer je izbor slatkiša ,čajeva i ukusne hrane primamljiv. Kurdistanci su ljubazni , čak se previše trude ostaviti dojam dobrih domaćina. Primjerice nakon par sati vožnje iz Slemania pravimo pauzu u malom gradiću, tražeći trgovinu , usput svratimo do pekarnice gdje nam ne žele uzeti novac za pecivo , kasnije ni novac za čaj. Zahvaljuju osmijehom. Obilazeći zemlju bili smo i u dva izbjeglička kampa. Khazir kamp na koji smo naišli slučajno još jednom nam je pokazao surovost koju taj narod prolazi al’ i nezaobilazni osmijeh i sreću što smo izdvojili vremena za njih. Ne traže ništa, s ponosom ponavljaju svoje ime i žele znati više o zemlji iz koje dolazimo. Nude što imaju a imaju malo ili ništa! Pa ni svoju državu! Kurdi su narod kojemu su jedini prijatelj planine. Narod Iraka, Irana, Sirije i Turske. Jedan od najstarijih naroda na Bliskom istoku i najveći narod na svijetu bez države. Zemlja čuvana od strane žena ratnica , koje se stojeći ravnopravno s muškim suborcima bore protiv islamske države,sanjajući svoju. Žene s gerilskom postrojbom u planinama sjevernog Iraka koje su otpepale tradiciju, uzele oružje i osnovale žensku gerilsku jedinicu YJA Star. Žene koje se bore za ravnopravnost društva u cjelini i ginu za slobodu. Prema podacima koje sam pronašla na internetu procjenjuje se da su oko 30 do 40 posto pripadnika kurdskih oružanih postrojbi i milicija – žene!
Bila ovo kratka lekcija iz povijesti ili poruka o osnaživanju žena kod nas u susret Danu žena, prosječan putopis ili na vrat na nos napisan dnevnik putovanja ,cilj nam je približiti jedan narod i jednu zemlju. Možda imamo odgovore iz rukava za sve koji žele otići u zemlju Kurda, a treba im više info mimo članaka ratnih sukoba s neta. Možda smo previše subjektivni. Želja nam je promijeniti mišljenje „prosječnog čitatelja“ kojemu je Bliski istok sinonim za rat, stradanje naftu i migrante. Ovo je samo djelić priče o jednom narodu bez svoje države. Potomcima plemena kralja Salomona.
