Humac, brežuljak s blagim padinama na periferiji Ljubuškoga. Tu su fratri, kad je samostan na Širokome Brijegu postao pretijesan za sve ustanove (Uprava Kustodije, uprava samostana, sjemenište, novicijat, gimnazija…) koje su bile nužne za život tadašnje Kustodije, u drugoj polovici XIX. stoljeća, počeli graditi novi samostan. Samostan i crkva, posvećeni svetom Anti Padovanskom, građeni su etapno; ovisno o sredstvima koja su pristizala, najviše od prošnje, odnosno milostinje koju su fratri skupljali po Europi. Ubrzo je Humac, sa svojim samostanom i crkvom svetoga Ante, postao duhovno, kulturno i uzgojno središte ljubuškoga kraja i cijele Nahije, najplodnijeg dijela, u to vrijeme krajnje siromašne, Hercegovine. U samostanu je, odmah po izgradnji istočnoga krila, smješten novicijat u kojem mladići, kandidati za franjevački red, poslije redovničkoga oblačenja započinju prvu godinu formacije. U njemu se, s određenim prekidima koji su uzrokovani izvanjskim okolnostima, novicijat Hercegovačke franjevačke .provincije nalazi i danas. Treba zabilježiti i to daje u samostanu na Humcu osnovan prvi muzej u Bosni i Hercegovini (1844.) Na Humcu je i pisac ovih redaka, nakon završene Klasične gimnazije u Visokom 1963. obukao franjevački habit i tu započeo život na način kako je to zamislio sveti Franjo. Tijekom prvih godina studija bogoslovije ljetne raspuste, mi tadašnji studenti bogoslovije, također, smo provodili u samostanu na Humcu. Bijahu to nezaboravni dani. Stoga Humac ima posebno mjesto u životu i sjećanjima svakoga hercegovačkoga fratra.
Kao svećenik i fratar punih jedanaest godina djelovao sam na Humcu, gotovo cijelo vrijeme kao gvardijan i župnik. Kroz taj dugi vremenski period cijelim svojim bićem zdušno sam radio i na duhovnom i materijalnom polju u toj velikoj i prostranoj samostanskoj župi, pa sam do srži upoznao i istinski zavolio i Humac i sve njegove župljane, a i oni su voljeli svoj Humac, sa samostanom i svetištem svetoga Ante, kao i fratre koji su u njima djelovali. Ostaje to duboko usađeno u sjećanje. Taj vremenski period je nezaboravan pa i onda kada nas životni putovi odvedu na druge strane i nove dužnosti. Posebno su Humčanima bili simpatični „pratrići”, kako su oni nazivali franjevačke novake koji su na Humcu započinjali svoje pripreme za kasniji franjevački život i razne službe u Crkvi.
Kad je u II. svjetskome ratu samostan teško oštećen, a jedan dio i spaljen i kada su komunističke vlasti zabranile novicijat na Humcu, kao i sve uzgojne zavode u cijeloj Hercegovini, mnogi Humčani, posebno oni čije su kuće blizu samostana, govorili su mi kako su im najviše, uza sve tragične događaje i druge nedaće, nedostajali „pratrići”, njihovo služenje u crkvi i njihovo zajedničko moljenje krunice za popodnevnih šetnja. Ponovno otvaranje Novicijata i dolazak„pratrića” 60-ih godina prošloga stoljeća mnogima su, prema svjedočenju starijih ljudi i žena, oči prosuzile suzama radosnicama. Humac je oživio, kao da se probudio iz dugotrajnog sna. Nove, svježe mladice sinova svetoga Franje budile su nadu u bolju budućnost.
Premda je prošlo više od 30 godina kako sam otišao s Humca i danas su i Humac i Humčani živo prisutni u mojim najljepšim sjećanjima. Vrijedni su to ljudi, iskreno vole svoje fratre, druželjubivi, osjećajni, gostoljubivi, a mnogi i iskreno pobožni. Ponosni na svoj samostan i svetište svetoga Ante. Stoga sam odlučio u časopisu Franjinim stopama zabilježiti, premda sjećanja neminovno blijede, barem neke svijetle primjere tadašnjih članova Trećega reda sv. Franje s Humca.
Mara Kozina ud. Ivana – iće s Ligata – župa Humac (1933. – 2019.)
Ljubila je Krista u svoj jednostavnosti i tišini koja odjekuje
Prije otprilike šest mjeseci umrla je Mara Kozina ud. Ivana-lće iz Hrašljana, zaseok Ligat, članica FSR-a od svoje mladosti. Bijaše to herojska žena i majka, ona vrsna žena iz Svetoga pisma, koja je živjela franjevačku karizmu cijelim svojim bićem tijekom cijeloga svoga života. Jednostavna, ponizna, razumna i mudra. Nada sve pobožna. Blage naravi, ali je znala biti i odlučna kada je to trebalo. Sve je to prenosila, kako samo majka puna ljubavi i bogobojaznosti zna, na cijelu svoju obitelj. Zapravo, Mara je bila blagoslov ne samo za svoje najbliže nego za sve one koji su imali priliku pobliže je upoznati. Bila je spremna odreći se i onoga što joj po naravi stvari pripada samo da bi bio mir, da ne bi bilo svađe, zavade i netrpeljivosti, bilo da se radilo o vlastitoj obitelji ili o susjedstvu. To mogu i sam potvrditi jer sam sve to iskusio godinama djelujući pastoralno kao gvardijan i župnik na Humcu, a i kroz mnoge godine poslije službe na Humcu ostao sam duhovno povezan sa svim članovima njezine obitelji i nakon njezine blage smrti u Gospodinu prošle godine u rujnu. Mara je rođena u Hardomilju u tradicionalnoj katoličkoj obitelji Boraš, od oca Marka i majke Janje r. Ereš, kao drugo dijete od njih šestero. Majka joj je umrla kad je imala samo 43 godine, a Mara 17. U obitelji u kojoj je rođena i proživjela svoje djetinjstvo i mladost, poprimila je sve one kreposti i kršćanske vrline koje će je resiti kroz cijeli život. Njezina najmlađa sestra Štefica odlučila je poći u samostan i uzela je redovničko ime s. Janja (ime pokojne joj majke) u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju. Danas je to ugledna i cijenjena časna sestra koja je ostavila duboki trag u životu i radu naših časnih sestara iz Bijeloga Polja. 1956. Mara se udaje, u isto tako tradicionalnu katoličku obitelj, na Ligat, zaseok sela Hrašljani, za Ivana Kozinu, zvanog Iće. Radilo se o iznimno karakternom mladiću, kasnije zrelom čovjeku, vjernom mužu i brižnom ocu. Imao sam priliku dobro ga upoznati i uvjerenja sam da se rijetko susreću takvi ljudi: čvrstih načela, nepokolebljivih kršćanskih uvjerenja, ozbiljan, radin, sav posvećen svojoj obitelji kojoj je duboko usadio istinske kršćanske vrijednosti. Iće i Mara rodili su petero djece, jedno umrlo u dječjoj dobi. U ljubavi i slozi, s velikim radom i zalaganjem podizali su svoju djecu usađujući u njih sve one kreposti koje su i sami posjedovali: jednostavnost, poniznost, marljivost, ljubav prema Bogu, svome narodu i svim ljudima. Posebno su bili privrženi Crkvi, fratrima i časnim sestrama. Nedjeljna misa bila je svetinja jer su znali da je sveta misa izvorište svih kreposti koje bi trebale resiti svakoga kršćanina. Tu nije bilo kompromisa. Oni su to živjeli iz dana u dan i to su htjeli prenijeti na svoju djecu. I uspjeli su. Jedna zgoda će nam to najbolje ilustrirati: Kad su počela ukazanja Gospe u Međugorju njihova djeca su vrlo rado išli na večernju misu u Međugorje. Međutim roditelji su im rekli: „Naša obiteljska misa je u Ljubuškom u crkvi sv. Kate i tu se na misu ide svake nedjelje, a ako stignete poslije podne ići i u Međugorje slobodno idite!” Zdrava obiteljska pobožnost. Danas njihova djeca imaju svoje obitelji i svoj život koji je duboko prožet onim što su im njihovi roditelji ostavili u neprolaznu duhovnu baštinu. Iće, 1965. godine, poput mnogih mladih ljudi u to vrijeme, odlazi na privremeni rad u Njemačku. Mara ostaje sama s djecom, koju je trebalo odgajati i školovati i još k tome fizički raditi na obiteljskom posjedu. Iće se ozbiljno razbolio 1979. kada operira srčane zaliske u Munchenu. Početkom 1988. ponovno je operirao srce u Zagrebu, ali operativni zahvat nije uspio i Iće je umro na Veliki četvrtak 1988. Dakle, u toj 1988. godini Mari je umro muž Iće, dvije se kćeri Zlata i Zdravka-Dijana udale (sin Tomislav se ranije oženio s Ljiljom Sušac iz Cerna) i najmlađa Zdenka otišla u samostan ŠSF u Bijelom Polju. Danas s. Zdenka obnaša službu provincijalke sestara iz Bijeloga Polja. Troje od četvero njihove djece završili su fakulte- i to sve u roku, što je bila osobita radost i ponos njihovu pokojnom ocu Ići. Njihova djeca su im podarila 11 unučadi, a najmlađa kći, danas s. Zdenka odabrala je duhovno zvanje. Punina života. Bog nagrađuje sve one koji su mu vjerni. Mnogo puta sam bio gost u obitelji Iće i Mare Kozina i njihove djece. Bili su izvanredno gostoljubivi, radosni što mogu ugostiti fratra. Naši razgovori su bili uglavnom duhovne naravi, tako da sam se ja osjećao vrlo ugodno u jednoj takvoj obitelji, a i oni su mene voljeli gotovo kao domaće čeljade. Bili smo i više nego prijatelji i tako je ostalo do dana današnjega.
Premda bih o pokojnoj Mari mogao pisati na dugo i široko i opet ne bih sve zabilježio iz njezina prebogata duhovnoga života i franjevačke karizme koja ju je resila, čini mi se daje to najbolje i najautentičnije učinila njezina unuka Marija povodom Marine smrti. Njezin osvrt donosim onako kako ga je ona napisala, ništa ne dodajući i ne oduzimajući.
U ranu zoru dvadesetčetvrtoga dana mjeseca rujna (2019.) moja baka Mara rodila se za vječnost. Dok se sve još budilo, ona je svojim posljednjim izdahom udahnula život koji ne prolazi. Od početka zemaljskoga života koji je živjela sasvim jednostavno i u skrovitosti, željela je samo jedno, bez straha se susresti s Bogom na kraju svoga života. Njezin posljednji dah u menije budio spoznaju da je uspjela i da je svaki njezin strpljivi križ zadobio potpuni smisao. Moja je Marica, kako sam je od dragosti zvala, živjela za Nebo i sve što je ovdje činila bilo je njezino svjedočanstvo za Gospodina.
Na starome brdu Hardomilja dalekoga 13. svibnja 1933. započeo je njezin život, život pravih vrijednosti. Tu je naučila moliti, živjeti za druge i bezuvjetno ljubiti. Ljubav prema njenom Hardomilju i njenim Borasima bila je upečatljiva i u njezinim posljednjim danima života. No, Bog je htio da u mome djedu Ivanu pronađe srodnu dušu te zavoli Ligat i svoje Kozine (Kovače). Ni rana smrt njezine majke, ni smrt prvorođene kćerkice baku nije obeshrabrila niti joj vjeru umanjila. Vjerovala je Gospodinu i Njegova joj je blizina davala potrebnu snagu. Dok je moj pokojni djed hranio obitelj iz daleke Njemačke, baka Mara je svoju djecu s ljubavlju odgajala i s Isusom upoznavala. To je nastavila i nakon djedove teške bolesti i prerane smrti vjerujući da svakom strpljivo prihvaćenom patnjom pomaže samom Gospodinu na Križnom putu. Njezinu životnu Golgotu osjećalo je cijelo tijelo uključujući i njezine ruke koje se nisu susprezale ni od teških poslova koje (i u našim krajevima) redovito obavljaju muškarci. Tome su svjedočili žuljeviti težački dlanovi. Ipak, liječili su ih dječji zagrljaji, poljupci njezine unučadi i zrnca krunice. Sklopljene ruke, prstima isprepletena krunica, izlizane stranice njezinih molitvenika učile su me smislu života. Njezin život govorio je o njezinoj posebnosti. Ljubila je Krista u svoj jednostavnosti i tišini koja odjekuje. Dani proživljeni s ljubavlju i žrtvom, postom i molitvom usmjeravali su je prema Smislu kojemu je težila. Zahvalna Gospodinu na svemu što je doživjela u kršćanskoj je nadi odgajala sve oko sebe. Nesebičnošću koja zaboravlja sebe i ne gleda oholo na se ‘umrla je’puno prije zadnjeg izdisaja. Odrastanje uz bakine molitve i blagoslove, uz njezine mudre savjete, velika je milost. Kroz moj život ona je bila moj Šimun Cirenac. I kad ju je prije nekoliko godina počela svladavati starost, kad joj je bolest htjela oduzeti sjećanja na cijeli njezin život i samu sebe ona nije zaboravila Isusa, njegovo sveto milosrđe i Ime. Do njezine posljednje ovozemaljske zore, kada je glas posve zamirao, s njezinih se usana iščitavala istina koja ju je cijeloga života nosila: „Isus, ime najveće”. Znala je dobro u čemu je smisao ljudskog postojanja. I da nije tragedija kad, istrošen od godina i ljubavi, zaboraviš slijediti ‘vremensku crtu’već ne znati tko si, za što živiš i kamo ideš, a da ti po ljudsku ništa nije. Zahvalna sam Gospodinu što me je blagoslovio imenom moje bake Mare, što je meni dopustio učiti iz njezinih djela i života, dopustio mi da ga prepoznam u sjaju njezinih očiju, osmijehu, poljupcu i zagrljaju. Zahvalna sam Bogu što sam joj u njezinim posljednjim danima mogla uzvratiti dužnom pažnjom: što sam joj mogla tepati, njegovati je i ljubiti kao što je ona nekoć mene. Živjet ću sa sjećanjem na njezine vesele oči, na najukusniji kruh bake Mare, na njezin radio koji je poznavao samo ‘valove mira’i sa željom da postanem nalik njoj, mojoj Marici, koja je cijeli život u Krista bila zagledana. Dok joj tijelo spokojno počiva pod hrastovim krošnjama našega groblja, duša joj je pronašla put do Gospodina. I svjetlost vječna neka joj svijetli! (Marija Kozina, Ligat)
Imajući na umu sve što je u ovomu prilogu rečeno o pok. Mari postaju mi posve razumljive riječi velikoga teologa i učitelja duhovnosti dr. Tomislava Ivančica. Naime, osamdesetih godina dr. Ivančič je na Humcu držao seminar o molitvi, posebno o obiteljskoj molitvi. Fra Tomislav Pervan, koji je organizirao taj tečaj, odveo ga je u Marinu obitelj da čuje kako jedna obitelj u Hercegovini moli. Dr. Ivančič mi je poslije toga, šetajuči našom baščom na Humcu, rekao da nikada nije doživio tako prirodnu, iskrenu i pobožnu molitvu kao te večeri u obitelji Iće i Mare Kozina.
Neka ovaj skromni prilog bude ujedno i zahvala toj obitelji, Mari posebno, za sve dobro koje su učinili, u duhu svetoga Franje, ljubeći Krista iznad svega, njegovu Crkvu, nas sinove i kćeri svetoga Franje i sve ljude dobre volje.
Pa bilo je još trećarica nije sama Mara.
Ali njena kćer je časna sestra.
To je bitno.