Janko Bubalo, “Hercegovački rapsod”, franjevac, pjesnik, prozni pisac, uznik i domoljub, rođen je u Turčinovićima 1913. godine gdje je pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu. Bogosloviju je počeo studirati u Mostaru, a okončao u Wroclawu u Poljskoj. Najveći dio franjevačke službe proveo je u Čerinu. Umro je na Humcu 1997. godine
Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH organizira okrugli stol u povodu 110. obljetnice rođenja književnika fra Janka Bubala u ponedjeljak, 30. listopada, u 11 sati u hotelu Mostar u Mostaru.
Veliki hrvatski književnik fra Janko Bubalo (1913. – 1997.) svojim je opusom, osobito pjesništvom samosvojna glasa i iznimne poetske snage, uistinu obogatio našu suvremenu književnost. Bio je prvi član DHK-a u Zagrebu od svih bosanskohercegovačkih franjevaca. Djelujući po načelima “unutarnje slobode” poticane stvaralačkom slobodom, odupirao se svim utilitarnim napucima vlasti i njihovu estetskom dogmatizmu, osobito u razdoblju “socijalističkog realizma” nakon 1945. godine. Njegovo djelo izrazite književno-umjetničke vrijednosti (prema mišljenju autoriteta: Ante Stamać, Miroslav Vaupotić, Ciril Zlobec i dr.) zaslužuje daljnju afirmaciju i obuhvatnije proučavanje, pa je Predsjedništvo HAZU-a BiH u povodu 110. obljetnice njegova rođenja odlučilo posvetiti mu okrugli stol.
Najavljeni okrugli stol provest će se uz financijsku potporu Vlade Republike Hrvatske – Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH.
Za vrijeme studija mladi je franjevac jako puno pisao, a svoja djela objavljivao je u časopisima Hrvatska smotra, Hrvatska straža, zborniku Stopama Otaca i u Obitelji. Nakon svećeničkog ređenja fra Janko odlazi u Wroclaw u Poljsku na završetak studija, a vraća se 1940. te odlazi u Niš na odsluženje vojnog roka gdje ne ostaje dugo nego već 1941. bježi iz vojske natrag u Hercegovinu o čemu je pisao u svojim memoarskim bilješkama Apokaliptični dani – u sjeni zablude. Po dolasku u Hercegovinu fra Janko je imenovan župnim vikarom u Rasnu, a 1943. odlazi na službu u Vitinu gdje ostaje do 1950. Po završetku II. svjetskog rata i dolaska srbo-komunista na vlast i stvaranja Nove Jugoslavije fra Janko biva uhapšen i u zatvoru u Ljubuškom, uz neljudske uvjete i užasne torture, provodi punih pet mjeseci. Nakon zatvora ponovno se vraća u Vitinu, a godine 1950. odlazi na Čerin gdje ostaje sve do 1981. kada odlazi na Humac gdje umire 21. veljače 1997. Deset godina prije, fra Janko je primljen u Društvo književnika Hrvatske kao prvi svećenik član Društva, a godinu dana prije predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikuje fra Janka Bubala Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturi.
Godine 1971. hercegovački franjevci objavljuju knjižicu pod imenom Brošura Široki Brijeg gdje, prvi put nakon rata, donose imena pobijenih hercegovačkih franjevaca, žrtava komunističkog zločina. U toj knjižici zapaženo mjesto imala je fra Jankova pjesma Raspon trenutka.
Od tada Bubalo ponovno počinje pisati, a kao produkt imamo čak sedam zbirki pjesama, knjigu memoara i nekoliko uradaka u suradnji sa drugim autorima. Objavljuje u Kršnom zavičaju, Jukiću, Maruliću, Glasu Koncila, Kani…, a kako je sam posvjedočio njegovi uradci nastajali su „bez velika truda i naknadne dorade“. Treba naglasiti važnost već spomenute knjige memoara u kojoj autor iz prve ruke donosi činjenice i događaje koji su godinama bili predmet kontroverzi i iskrivljenih stvarnosti, a odnose se na poraće II. Svjetskog rata i krvoločne zločine počinjene nad narodom Hercegovine i nad našom zajednicom. U smiraj pjesnikova života dogodilo se Međugorje. Fra Janko je, na početku opravdano sumnjičav, ubrzo postao jedan od ljudi koji je Međugorje doživio i proživio. Godinama je bio član slavne četvorke staraca (fra Vinko Dragićević, fra Luka Sušac, fra Srećko Granić i on) koji su neumorno, iz dana u dan, iz samostana na Humcu išli u Međugorje ispovijedati vjernike koji su u potrazi za mirom došli Kraljici Mira. O Međugorju je puno pisao, a objavljene su u dvije njegove knjige.
Pjesništvo Janka Bubala pjesništvo je ideala i stvarnosti. Uvijek na strani malenih, svojom jednostavnošću – na tragu one svetoga Franje – osvaja čitatelja. Čitajući jednu njegovu pjesmu dobiva se dojam kao da ga poznaš cijeloga, a što više čitaš fra Jankovu poeziju otkrivaš nepoznate dubine njegova bića, dubine bića snažno povezane s Bićem. Njegova je poezija poezija prelijevanja i oduševljenja naoko sitnicama koje u njegovim riječima postaju temeljna egzistencija jednoga života.
Raspon trenutka
Kap
Po kap
Kapa Povijest
U rumeni ponor Vječnosti.
A Brijeg moj umiva stopala svoja
U ruju Pepela bratskog i Zore.
Hrast, oškropljen krvlju, i Gospa,
Ona u plavom, širokobriješka,
Nad Brijegom na straži stoje.
Prijatelj, koji to nije,
Koji podlokava cvjetove moje
I moje kamenje
I stopala zemlje,
Savija trubu od korova i
Zlokobno mi prijeti žderanjem djece.
I, nerođene!
No, moji su snovi troplet
Od inja, sunca i trave!
Budućnost se rascvjetava ko bokun naranče
U ruci nevinih zemlje Hercegove. Jer:
Vrijeme je žrvanj u kojem i ono se melje
I truje se sokovima brašenice svoje.
U mojoj zemlji cvijet je na Kamenu začet!
Na njegovu dlanu Hrast i Gospa stoje,
Nad posvećenim Pepelom vjetrove lome.
A, vrijeme kaplje
u beskraj.
