Danas naša Crkva slavi rođendan. Stari običaj je nekome pokloniti nešto za rođendan. I pitam se, što je moja Crkva dobila od mene kroz sve ove godine, što sam joj poklonio? Ne mislim tu na milodare, milostinju, redovinu… Mislim na molitvene darove.
Koliko puta sam se sjetio pomoliti za Crkvu, na odluku oca pape, za svoje svećenike, za nova duhovna zvanja, za one koji su u službi Crkve? Koliko uistinu shvaćam one riječi na svetoj misi “braća i sestre”? Mogu li se okrenuti oko sebe i uistinu reći da sve te ljude osjećam svojom braćom i sestrama, da smo svi dio jednog Tijela koje je Krist? Ne moram poznavati te ljude, ali želim li svakome od njih dobro?
Toliko puta smo znali osuditi i svećenike i časne sestre, biskupa, papu i Crkvu; dobro je biti kritičan i htjeti od svoga bližnjega najbolje, ali ne mogu kritizirati ako se nikad nisam pomolio za te ljude. Ili, mogu kritizirati samo onoliko koliko molim za njih. Ljudi jesu grešni, ali je Crkva sveta, zato što ju vodi Duh Gospodnji. Neka nam bude svima poticaj češće uzeti krunicu u ruke, nego nekoga objesiti na stup srama.
Kad shvatim da je Crkva nešto moje, da je Crkva dio mene, da sam ja Crkva onda ću je poput svetog Franje početi popravljati i obnavljati iznutra, a neću još više riječima i porugama raketirati već istrošenu ciglu koja se ruši.
Popravi sebe i već si učinio Crkvu boljom.
Tako je Marine.
Ja svaki dan jesam Za Crkvu Papu i sve pastire u njoj🙏🙏🙏