Svjestan sam da ću jednog dana
odgovarati za ovo što jesam,
ali tako često zaboravim da ću možda
još više odgovarati za ono što nisam.
I bit će mi ovo drugo teže i žalije.
Ako me, Svevišnji, opomeneš za ovo što jesam,
postidjet ću se, zacrvenjeti,
i bit će mi jasno jer znat ću o čemu govoriš,
ali više će mi srce zaparat’
ako kažeš što sam još mogao, a nisam.
Kako će me ošinuti i sručit’ se na pleća
taj preteški grijeh propusta.
Jer znam da jesam mogao;
i ljubiti i živjeti i svjedočiti i biti,
svega više i to bezbroj puta.
Jao meni ako kažeš da sam zakopao talente,
još više jao ako sam se preplašio Tvoga plana za mene,
toliko si toga htio, a ja odustao i sakrio se,
jer je ovo dosad bilo dovoljno za moje planove.
A Tvoji planovi visoko su iznad mojih.
Jao meni ako sam Te svakodnevno susretao,
a nisam Te prepoznao ni susreo.
Naviještajući Tebe vješto sam Te izbjegavao.
Govoreći u Tvoje Ime, za Te vremena nisam imao.
I tad će sva ona zbilja grijeha
biti ništa naspram ovog što se nije ni dogodilo.
I ništa će pobijedit’ sve,
praznina će prevagnut’ nad vagonom prijestupa.
I sve što jesam bit će manje od ovog što nisam.
I ni pravdanje mi neće pomoći,
svi razlozi ni nesvjesnosti,
sve bistrine, zamućnosti,
nerazmišljanja ni brzopletosti.
Ne daj da se zbog neuzvraćenosti bojim darivati,
oslobodi me vrtloga mi teških misli,
od privida u osjetima i što će tko mi reći,
teških zaključaka koji plod su ranjenosti.
Daj da ovo nisam pretvorim u jesam,
daj da budem, daj da jesam,
i da mi bude drago zbog toga što jesam,
i da mi uvijek bude žao što ne mogu još više biti jesam.
Ne dopusti mi da htijuć’ biti svoj prestanem se zvati Tvoj,
jer moja originalnost leži u Tvom stvaralaštvu,
bivajući bliže Tebi bliže prilazim i samom sebi,
jer moje ime postoji i ima smisla samo u Tvom Imenu.
Bravo rodijače