Za vrijeme navijačke groznice nisam pisao o nogometu, jer o njemu malo znam, a i zanima me samo reprezentacija. Neke stvari koje se tiču nogometa, isprepliću se sa svim područjima života. U vezi toga nekoliko zapažanja. Kao prvo, od početka mi se svidio izbornik. Najprije gotovo usputnom opaskom: “Neću ja te igrače učiti igrati nogomet. Svi su oni vrhunski igrači, to već znaju. Moj zadatak je nešto drugo.” Prepoznati svoju zadaću, svoj poziv, svoju ulogu. Nije to baš često, iako svi znamo da uzalud putuje onaj tko nema cilja.
Ipak, ono po čemu ću ga pamtiti je riječ poniznost. Riječ koje u javnosti odavno nema. Ta riječ ima duboko vjersko značenje, iako ju je teško objasniti. Ima sličnosti sa riječi “skromnost”, ali nije isto. Sve što znači skromnost, uključeno je u poniznost – ali poniznost ima šire značenje. Ne samo vidjeti svoja ograničenja, ne samo poštovati tuđa dostignuća, nego vidjeti svoju ulogu u svijetu i pred Bogom. U današnjem svijetu u kojem dominira želja za ispraznom slavom, za tim da budem važniji i popularniji nego što zaslužujem, poniznost je presudna. Sva tragedija te isprazne slave je u tome da rijetko kome donosi zadovoljstvo, no ipak je se teško odreći.
Ta sjajna vanjština i prazna unutrašnjost su posebno velika opasnost za sve natprosječno uspješne ljude. Teško je ljudima koji nemaju ništa, no bar znaju na čemu su… Zato je možda još teže onima koji imaju sve, a opet nemaju ništa. Zanosan izgled, skupa odjeća, značajna društvena uloga i puno novca privlače poglede i stvaraju društvo. Već i kod nas jako dobro vidimo kako se novac i silikoni brzo povezuju. Svejedno, ne mogu “proizvesti” ni prijatelje, ni ljubav, ni smisao života. A sve to čovjeku treba. Što mislite zašto je među veoma uspješnima jako puno droge? Zato što ne postoji ništa u svijetu što bi moglo popuniti unutrarnju prazninu.
Nadalje, sport nam pokazuje da bolji uvijek ne pobjeđuje. Nekad presudi sudac, nekad sreća, nekada tko zna što. I u životu je tako. Ima pobjeda kojima se ne ponosimo i poraza kojima se dičimo. Ako pogledamo na svoj život, zasigurno ćemo naći situacija kada samo uspjeli, a najradije bi to zaboravili. Ima situacija u kojima smo izgubili, ali se ne stidimo, jer znamo da smo postupali pošteno i bili na pravoj strani. Zadnja stvar u ovom osvrtu. Znati se radovati i znati svoju radost lijepo iskazati. Vidio sam da su u Francuskoj pobjedu slavili između ostaloga tako da su palili automobile, razbijali izloge, tukli se sa policijom. Drago mi je da kod nas toga nije bilo, makar smo zadnju izgubili.