Dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, prije godinu dana je u Palermu, na generalnoj skupštini UFME (Unio Fratrum Minorum Europae – Unija Manje braće Europe), izabran drugi put za predsjednika ove krovne franjevačke unije u Europi.
Franjevački provincijali (OFM) svih europskih zemalja, zajedno s generalnim definitorima iz Europe, u kojoj djeluje više od šest tisuća franjevaca, sastaju se svako dvije godine u nekome od europskih gradova kako bi razmijenili iskustva te odredili smjernice budućega djelovanja u skladu s vlastitom karizmom.
Fra Miljenko, kako ocjenjujete sadašnje stanje čovječanstva u ovoj korona-krizi?
– Današnji je čovjek sapet tolikim mnoštvom kriza da ih nismo više sposobni niti kategorizirati. Čak i najpoznatiji svjetski analitičari duha vremena još uvijek nisu u stanju iznaći neki adekvatan univerzalni naziv za ovo što živimo u suživotu s koronavirusom.
Ako promatramo najbitnije i najuočljivije obilježje današnjega vremena, moj je dojam da ćemo neizostavno naići na sveprisutan strah – strah od zaraze, strah od problematične sadašnjice, strah od neizvjesnosti nadolazeće budućnosti, strah od smrti, ali i od života, strah od postojanja uopće.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Budući da strah kao pojava i nije neka novost, jer ga je uvijek bilo u većoj ili manjoj mjeri, ipak ovaj strah, naš strah, strah današnjega čovjeka ima jednu drukčiju, originalnu dimenziju, a to je ispražnjenje od vrijednosti, strah od nastajuće goleme praznine koja se pojavila izguravanjem općih ljudskih i društvenih vrijednosti.
VRIJEME RELATIVIZMA
Svojom službom u kontaktu ste na određen način s čitavim europskim kontinentom, a onda posredno i čitavim svijetom. Koji je najveći problem vjernika u svijetu današnjice?
– Ima ih mnogo, kao i onih pozitivnih, lijepih i dobrih stvari. Ali ako moram istaknuti jedan, meni dosta zamjetan problem, to bi bio relativizam.
Naime, živimo u svijetu i vremenu kojim, nasuprot mentalitetu istine kao moralnomu i pastoralnom kodu Crkve, sve više dominira mentalitet mišljenja, unutar kojeg evanđeoska poruka istine kod mnogih, koji se nazivaju vjernicima, u tom svijetu obilježenom društvenim mrežama, biva viđena samo kao jedno od mišljenja, a ne kao istina, a pogotovo ne kao vječna istina.
U takvu mentalitetu i okruženju svakomu je dopušteno u ime slobode dovoditi u pitanje svako drukčije mišljenje, jer istine za njih ionako više nema.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Istina je izgurana iz središta zanimanja te je sve postalo relativno osim istine relativnoga, koja postaje novi absolutum. Iz toga se stvara onda neki nov i opasan moral, koji pojedini nazivaju moral situacije. A u takvome moralu svatko nameće svoja pravila, koja su u biti pravila bez pravila.
I zbilja, kada gledam onako opću sliku, onda vidim aktualnost onoga na što je upozoravao papa u miru Benedikt XVI., kada je govorio o opasnosti od diktature relativiteta.
Htio bih vas upitati i za Međugorje u kojemu djeluju franjevci pod vašom ingerencijom. Naime, nakon desetljeća osporavanja od crkvenih struktura, prije svih lokalnih mostarskih biskupa, to je bila tema koja se u hijerarhijskoj javnosti spominjala na kapaljku, uglavnom u negativnome kontekstu “neposlušnih” vidioca i franjevaca, sada je, nakon što je prošle godine u svibnju papa Frane dopustio službena crkvena hodočašća u Međugorje, uoči četrdesete obljetnice Gospinih ukazanja, od znaka osporavanoga postao znak nove evangelizacije u trećemu tisućljeću. Jeste li očekivali takvu Papinu odluku?
– Hercegovački su franjevci u Međugorju svojim načinom života i svojom službom služili i u vrijeme kada je ono bilo mala seoska župa opterećena svim onim što sa sobom nosi život na ovome kamenjaru, i danas, kada se za to malo selo zna u svakome kutku ovoga planeta.
Tu smo kroz sve naše pretke na toj službi u Međugorju, sve tamo od turskih vremena i dalje, pa preko gladi i patnji Prvoga svjetskog rata, stradanja i progona Drugoga svjetskog rata. U župnome je uredu u Međugorju naš dobri brat fra Križe Galić, u dubokim godinama života, nevin ubijen na svojoj dužnosti.
Preživjeli smo poraće i olovne godine, te se susreli sa svim onim što se u našemu Međugorju događa od osamdesetih godina. Mnogo je toga o ovome vremenu fenomena rečeno, a mi smo nastojali svojim ustrajnim i neumornim radom na duhovnome polju u toj župi i hodočasničkome mjestu biti potpuno na usluzi, i župljanima i hodočasnicima.
Kada je riječ o drugim pitanjima, mogu samo biti kroničar događanja koja nadilaze mnoge moje prethodne spoznaje.
TZV. HERCEGOVAČKI SLUČAJ
U vašoj krajevnoj Crkvi, nekad famozni “hercegovački slučaj”, iako se ne spominje više toliko u javnosti, ostaje neriješen. Oprostili ste se od biskupa Ratka Perića, a došao je novi biskup Petar Palić. Kako ćete sada rješavati nagomilane probleme? Može li se reći je li u svemu ovome netko pobijedio, a netko izgubio?
– Mnogo je pitanja u ovome jednom, a neka bi trebalo postaviti novomu mjesnom ordinariju i drugim instancama.
Meni je iskreno žao da se u javnosti često prenaglašavaju naši problemi, a da se premalo govori o istinskoj raznovrsnosti i bogatstvu života Crkve u Hercegovini. Ponekad u životu uglavnom vidimo ili želimo vidjeti ono što nemamo, a ono što imamo, kao da ne vidimo i kao da je to samo po sebi razumljivo. S druge strane, kada govorimo o poteškoćama, čovjek nije nikada tako slobodan kao kada daje smisao i onome za što se čini da smisla nema ili kada preoblikuje negativan smisao u pozitivan.
To se odnosi i na smisao pobjede ili poraza. No ovdje moram to malo evanđeoski kontekstualizirati. Naime, u vrijeme kada je Isus živio na zemlji bile su poznate samo pobjede ognjem i mačem. Drugih nije bilo.
Kada je netko u ono vrijeme rekao “pobijedio sam!”, to je u onima koji su ga slušali pobuđivalo pitanja: “Koliko si protivniku uništio bataljuna ili legija?”, “Jesi li uhitio i pogubio i samog protivničkog vojskovođu?”. I tomu slično.
E to su bile pobjede u ono vrijeme. U takvoj životnoj sredini, koja poznaje samo takve pobjede, Isus govori o svojoj sasvim drugačijoj pobjedi. Ne kaže da je pobijedio jednoga vojskovođu ili jednu državu nego čitav svijet. A nema nijednoga naoružanog vojnika, nijednoga koplja, nijedne strijele – a pobijedio je cijeli svijet. Kakva je to pobjeda?
Isus je pobjednik oružjem ljubavi, žrtve, opraštanja. U kršćanstvu, pa i u našemu slučaju, pobijedit će ta ljubav, žrtva i opraštanje. A u spletu svih naših ljudskih slabosti i ograničenja naših mogućnosti, valja nam mnogo toga prepustiti Gospodinu i njegovoj providnosti.
Za kraj, voljeli bismo da podijelite s našim čitateljima koju misao o Božiću, rođenju Isusovu, kao i vašu poruku za božićne blagdane?
– Ne mogu se točno sjetiti kod kojega sam pisca pročitao jednu sliku o kaminu koji gori, ali mi je ta slika ostala tako živa u sjećanju i želim je podijeliti s čitateljima kao božićnu poruku, jer mi se čini prikladnom i poučnom za sve nas. Naime, slika ide ovako.
Čovjek navečer sjedi pored kamina u kojemu gori vatra. Toplo je. Drveće pucketa i širi prekrasan ugođaj. I tako pred tim kaminom sjedi do dugo u noć. Divota. Vraća se ujutro, a u prostoriji je hladno, vatra se ugasila, ostao je samo hladan pepeo. Otvori vrata kamina i rukom uzme pepela, a on mu curi kroz prste, hladan. I sjeti se čovjek svoje vjere. Nekada kao plamen u kaminu, a sada poput pepela…
I zaista, istina je, prečesto zaboravimo održavati vatru svoje vjere, nade i ljubavi. Ili, kako bi to Nazor lijepo rekao: “Koliko puta ti se za me rodio, o malo d’jete Isuse!… Al’ zv’jezda k tebi mene nije vodila.” Zaokupljeni svakodnevnim sitnim i manje sitnim brigama, mislima, htijenjima, željama… A dovoljno je za početak tako malo. Nasmiješiti se slučajnom prolazniku. Pomoći starici ponijeti teške vrećice. Zaustaviti se na trenutak i pogledom ispratiti sunce u noćni smiraj.
Pogotovo danas, pogotovo sada, kada smo udaljeni i otuđeni kao što nikada nismo bili. Jedni od drugih, od samih sebe, od vjere.
Sada, više nego ikada potrebno nam je ovo božićno vrijeme da nas podsjeti na sve razloge zbog kojih smo tu i zbog kojih sebe nazivamo ljudima – slikom i prilikom Božjom. Ljubav, ufanje, nada, skromnost, čestitost. Prisjetimo ih se. Oživimo ih u našim srcima i u našoj vjeri. Zapalimo stare plamene i pronađimo možda neke nove. Upalimo zajedno s božićnim svijećama i plamičke možda potisnute, ali uvijek prisutne vjere.
Nek’ je svima čestit Božić i blagoslovljena godina nova!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Nije mi jasno zašto se bunimo na onlajn mise,pa na taj način možemo birati čiju propovid želimo šlušati.Ruku na srce malo je svećenštva riječita i produhovljena da mu propovid zapazimo i pamtimo.