Nakon više od pola stoljeća provedenog u inozemstvu, fra Šimun Šito Ćorić ove se godine trajno vratio u Hercegovinu, a za Jabuka.tv govorio je o današnjem čovjeku, međuljudskim odnosima, usamljenosti, oprostu, zavisti i smislu dobro proživljenog života.
Istaknuti franjevac, književnik, glazbenik, psiholog, sveučilišni profesor i akademik fra Šimun Šito Ćorić nakon više od pola stoljeća provedenog u inozemstvu trajno se vratio u Domovinu, u franjevački samostan u Mostaru i rodnu Paoču.
U razgovoru za Jabuka.tv osvrnuo se na promjene koje je tijekom desetljeća primjećivao kod ljudi, sve izraženiju potrebu za psihološkim i duhovnim razgovorom, prekidanje odnosa, samoću, roditeljstvo, oprost, zavist i pitanje što na kraju ostaje kao mjera dobro proživljenog života.
Sve manje vremena za sebe i jedni za druge
Više desetljeća rada s ljudima u različitim dijelovima svijeta pružilo mu je priliku pratiti nekoliko generacija istih obitelji i promjene koje su zahvatile svakodnevni život.
Vi ste više od pola stoljeća psiholog, svećenik i čovjek koji razgovara s ljudima. Kada usporedite čovjeka kojeg ste susretali prije 40 ili 50 godina s današnjim čovjekom, što nas danas najviše muči, a čega nekada gotovo nije bilo? Jesmo li napredovali izvana, a postali krhkiji iznutra?
To se može gledati s niza različitih strana i gledišta. Za vrijeme moga djelovanja izvan Domovine, uz mene po svijetu živi i djeluje već treća generacija. Jedne te iste sam krstio, upućivao, bio im na raspolaganju, pa vjenčao i sada krstio njihovu djecu.
Naš čovjek koji je došao u tuđinu prije 40 ili 50 godina našao se, po prirodi stvari, u neusporedivim okolnostima u odnosu na današnje mogućnosti njegove djece rođene, odrasle, školovane i životno usmjerene u toj zemlji. A tek koliko drukčije okolnosti čekaju njihove unuke!
Načelno bih rekao da se životne okolnosti, a s njima i teškoće, redaju i mijenjaju prema obiteljskim i društvenim prilikama, mentalitetu, potrebama, osobnim interesima, poslovnim usmjerenjima i sličnom, ali nitko nije bez teškoća i samo su njihovi izražajni oblici drukčiji. “Ništa nova pod suncem”, rekao bi biblijski Propovjednik.
Čovjek po prirodi čini sve da bude zadovoljan i da ostvari prvenstveno svoja očekivanja, ali je veliko pitanje tko je tu uspješniji. Autori se u rezultatima jedne studije dvoume jesu li bili sretniji američki Indijanci pod svojim šatorima ili danas neki bogati čovjek koji svaki dan dolazi helikopterom na posao.
Ono što je očito jest da je danas život, uz sve blagodati, užurbaniji i stresniji te da nije sigurno da sav tehnički napredak oslobađa čovjeka raznih pritisaka. Primjerice, imamo sva moguća pomagala da ubrzamo obavljanje poslova, skratimo putovanja i slično, a sve manje imamo slobodnog vremena za sebe i jedni za druge.
Ćorić posebno upozorava na rastuću potrebu za razgovorom i savjetovanjem, ali i na sve izraženiji osjećaj samoće.
Ono što sam osobno iskusio jest da se značajno pojačala potreba za duhovnim i psihološkim savjetovanjem te razgovornim terapijama, jednako kod mladih i starijih, obitelji i pojedinaca. Uz sve bučnije ulice, koncerte, fešte i bolje financijske mogućnosti, osamljenost opasno raste. Ljudi se osobno i prijateljski sve manje druže, a zbog nesporazuma, međusobne hladnoće u obiteljima i sebičnosti pucaju veze u braku, među rodbinom i prijateljima češće nego prije, čak i nakon trideset i više godina braka.
Ne mislim da je smrtno narušena ona dobra i plodna strana našega života, ali je prilično oštećena i u velikoj krizi.
“Nitko nije potpuno psihički zdrav”
Razgovor smo nastavili pitanjem jesmo li uz sve veću prisutnost psiholoških pojmova u svakodnevnom govoru doista postali emocionalno zreliji ili smo samo dobili novi rječnik kojim lakše opisujemo druge.
Nikada nismo toliko govorili o mentalnom zdravlju, traumama, granicama, narcisima i “toksičnim ljudima”, a istodobno kao da sve lakše prekidamo odnose. Jesmo li doista postali emocionalno zreliji ili smo samo naučili psihološki rječnik kojim ponekad lakše opravdavamo sebe i osuđujemo druge?
Najprije je dobro znati da nitko od ljudi nije potpuno psihički zdrav i da svatko negdje prokišnjava. Nekad se to vidi bolje, nekad slabije, a nekad ljudi samo misle da to uspješno prekrivaju.
Naša je ljudska stalna popudbina ograničenost, krhka ljudska narav i sklonost, uz ono dobro, i onome lošem. Čovjek češće ne razumije temeljitije ni sam sebe, a kamoli druge, a opet žuri suditi i procjenjivati druge.
A tek na svakom koraku među pojedincima i narodima, na svim društvenim razinama, neistine, laži, klevete, podvale, lažna obećanja… Ne samo među političarima! Danas na te površne prosudbe i osude upozoravaju stručnjaci, a Isus je već prije dvije tisuće godina žarko molio ljude da se na taj način ne bave drugima jer će sigurno pogriješiti i unositi nered i opterećenja među ljude. Međutim, uz sva zla koja iz takvih rabota izviru, ni Isusovi sljedbenici toga se češće ne drže.
Uz raznolika nasilja i siromaštvo u svijetu, danas su laži i društvene manipulacije s najmoćnijih razina vlasti na ovom planetu najraširenija zla.
Pritom, smatra, čovjek mnogo lakše uočava tuđe nedostatke nego vlastite.
Danas gotovo svatko zna prepoznati tuđe “red flags”, manipulaciju, narcizam i nezdrave obrasce. Jesmo li jednako sposobni prepoznati vlastitu sebičnost, zavist i manipulaciju? Može li pretjerani “rad na sebi” završiti tako da čovjek postane još više zaokupljen sobom i vlastitim potrebama?
Ljudi redovito značajno više ističu tuđe nego svoje manjkavosti. Pa i one koje kod drugih ne postoje.
“Stalno pokušavaju mijenjati druge, a zaborave sebe”
Tko želi uspješno raditi na sebi, na ispravljanju svojih mana i usavršavanju vlastitog ponašanja, mora najprije biti svjestan svojih mana, potom čvrsto željeti popraviti ih te krenuti na dugoročan posao jer ljudi se teško mijenjaju.
Kod takvog zdravog pristupa “radu na sebi” neće biti nezdravo zaokupljen samim sobom, nego će s napretkom dobivati novu energiju i životnu radost.
Oprost ne znači ponovno dopuštati zlo
Kao psiholog i svećenik, Ćorić temu granica promatra istodobno iz psihološke i kršćanske perspektive. Oprost, ističe, ne znači da čovjek mora ponovno dopustiti drugome da mu nanosi štetu.
Danas iz psihologije često čujemo poruku da trebamo postaviti granice i zaštititi sebe, dok kršćanstvo snažno govori o oprostu i ljubavi prema drugome. Gdje je granica između oprosta i dopuštanja nekome da nas ponovno povrijedi? Može li čovjek nekome iskreno oprostiti, a ipak reći: “Ne želim više odnos s tobom”?
Isus ističe vrhunsku vrijednost altruistične ljubavi, one u kojoj činim dobro, a ne očekujem ništa zauzvrat. Tu dodaje možda i ono najteže za ljudsku narav, a to je da onome koji nam čini zlo uzvraćamo dobrim.
Isus je znao da krv rađa krvlju, da šamar rađa šamarom te da to nije rješenje za dobre međuljudske odnose. On sam je zastidio onoga čovjeka koji mu je udario šamar, ne okrećući mu drugi obraz i ne uzvraćajući mu udarac, nego hladno ga upitavši: “Prijatelju, ako sam što krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li ne, zašto me udaraš?”
Dakle, tamo gdje takva smirenost i dobrota mogu zlotvornu stranu potaknuti na promjenu ponašanja, nema bolje metode od toga. Minimalno je u kršćanskom poimanju ljubavi prema “neprijatelju” ili onome koji nam čini manje ili veće zlo ne uzvraćati zlom za zlo i moliti da dođe pameti.
Naravno, pravo je svake osobe i naroda na samoobranu te da ograniči veze i poslove s takvim zlotvornim ljudima. Inače, u psihologiji se opraštanje bez kajanja naziva “ludim opraštanjem”.
Kada je udaljavanje zdrava samozaštita?
Granice su potrebne, ali Ćorić upozorava i na važnost strpljivosti, prihvaćanja nesavršenosti i spremnosti na rad na odnosima koji čovjeku nešto znače.
Sve češće čujemo savjet “izbaci toksične ljude iz života”. Kada je to zdrava samozaštita, a kada smo možda izgubili sposobnost podnijeti tuđu nesavršenost, težak razgovor, razočaranje i činjenicu da će nas upravo ljudi koje volimo ponekad povrijediti? Jesmo li postali prebrzi u prekidanju odnosa?
Strpljivost i sposobnost prihvaćanja velike su vrline. Nužno je prihvatiti i mane kao i dobre strane onih koje volimo, s kojima smo životom povezani, koji su nam dragi, koji nam znače. Ta idealnih nema.
Osim toga, ljubav i brak nisu samo stvar osjećaja nego i odluke jer međusobni osjećaji kroz godine dobivaju drukčije dimenzije i sadržaje te nužno od samog početka uključuju brigu jednog za drugo.
Statistike pokazuju da takvo prihvaćanje i razumijevanje i mana, a ne ubitačna kritika i uzvraćanje zlom, mogu značajno doprinositi promjeni ponašanja druge strane nabolje. Primjerice, muž zna čime najviše može razočarati i naljutiti svoju ženu, a ona čime najviše može ići na živce svome mužu.
Inače, one ljude s kojima nismo bitno povezani, a koji nas znaju nepopravljivo svojom negativnom energijom mučiti, najbolje je zaobići i ne dopustiti im da nas iscrpljuju jer nitko od nas nema nepresušnu energiju.
“Roditelji trebaju biti odgojeni”
Posebno osjetljivo pitanje odnosa roditelja i odrasle djece Ćorić povezuje s načinom na koji se djeca odgajaju mnogo prije nego što postanu samostalni ljudi.
Postoje nasilje, zlostavljanje i ozbiljne povrede zbog kojih udaljavanje od roditelja može biti nužno, ali postoji li i druga krajnost, da danas prebrzo odustajemo od odnosa koji bi se uz razgovor, promjenu i vrijeme možda mogli popraviti? I mora li roditelj dobiti drugu priliku samo zato što je roditelj?
Kad su me na jednom seminaru za roditelje upitali kada treba početi odgajati djecu, je li to kad prohodaju, kad dođu do svijesti ili još kasnije, sjetio sam se mudrosti koju sam jednom prigodom naučio kod Navajo Indijanaca u pograničnom dijelu Arizone u SAD-u: “Barem dvadeset godina prije njihova rođenja.” Roditelji trebaju biti odgojeni!
Ima iznimaka, ali ipak je temeljan i nezamjenjiv u društvu za djecu dobar i zdrav roditeljski odgoj. Riječi pritom ne igraju glavnu ulogu, a roditelji se često najviše oslanjaju na ono “rekao sam ti stotinu puta”. Ključni su međusobna toplina, vrijeme provedeno s djecom, razumijevanje i stvarno ponašanje roditelja.
Uzalud je djeci govoriti da se ne smije lagati ako samo jednom otac kaže djetetu kada digne slušalicu: “Reci da nisam kod kuće.” Sve riječi o grijehu laganja padaju u vodu.
Dakle, koliko god je odnos svakog roditelja i djece poseban, u većini roditelji imaju ono u svojoj djeci što sami uzgoje. Uostalom, punoljetna djeca idu svojim putem, a svaka vrsta nasilja u obitelji, psihičkog ili fizičkog, vodi samo većem zlu i većem nezadovoljstvu.
Za pogreške i slabosti treba imati razumijevanja, “naučiti nositi terete jedni drugima”, jer nema savršenih ljudi. Ali nasilje jednih nad drugima ne smije se trpjeti te stalno čekati da se popravi. U kući mora svakome biti koliko-toliko, prema mogućnostima, dobro!
“Što će mužu nesretna žena ili njoj nesretan muž? A tek djeci nasilni roditelji.”
Uostalom, ne samo u odgojnim i psihološkim znanostima nego najprije i od davnina u Crkvi se kaže: kada u braku nastane pakao, umre ljubav i nema lijeka protiv toga, Crkva predlaže “rastavu od stola i postelje”, a to znači: svatko sebi!
Izgubila se blizina ljudskog lica
Suvremene tehnologije omogućile su gotovo neprekidnu komunikaciju, ali prema Ćorićevu iskustvu to nije nužno dovelo i do kvalitetnijih odnosa.
Nikada nismo imali više mogućnosti za komunikaciju i povezivanje s drugima, a istodobno se sve više govori o usamljenosti. Može li se dogoditi da smo naučili bolje čuvati vlastite granice, ali sve teže gradimo duboke i trajne odnose? Zašto čovjek danas može imati stotine kontakata i pratitelja, a nemati osobu koju može nazvati kada mu se život raspada?
U tom stalno većem nizu raznih komunikacijskih sredstava sve je manje istinske veze s bližnjima.
Izgubila se i nedostaje ničim nenadomjestiva blizina, toplina i nježnost ljudskog lica, dragi osmijeh, dodir, zagrljaj.
Komunikacijska sredstva su kao i lijekovi: samo su dobra u određenoj mjeri, inače će lijek biti gori od bolesti.
Svatko može vidjeti povećavaju li se kroz godine njegovi živi, radosni kontakti s rodbinom i prijateljima ili se smanjuju i sve su možda neprivlačniji, ima li više ili manje prijateljskih druženja, zatvaramo li se više u sebe ili smo druželjubiviji.
Ako to sve ide naniže, to puzajuće šteti psihičkom i fizičkom zdravlju, pa valja pod hitno paliti crvenu lampicu i mijenjati smjer i sadržaj svojih međuljudskih odnosa.
Zašto nas može zaboljeti tuđi uspjeh?
Ćorić je temi zavisti posvetio i knjigu, a opisuje je kao osjećaj koji ljudi često potiskuju i teško priznaju čak i sami sebi.
Zašto čovjeka toliko može zaboljeti tuđi uspjeh? Je li nam katkad lakše biti uz prijatelja kada mu je teško nego iskreno se radovati kada postane uspješniji, bogatiji ili sretniji od nas? A jesu li društvene mreže, na kojima svakodnevno gledamo tuđa putovanja, obitelji, uspjehe i “savršene” živote, zavisti dale idealno tlo?
O, preširoko je to područje, ali evo nekoliko napomena. Radi se o “ružnoj bolesti ćudi”, o “zlom osjećaju” koji se najčešće potiskuje u stranu. On je mješavina bijesa, straha, pohlepe i tuge zbog tuđeg dobra u vječnome stavu šuljanja.
Jednima je to psiho-biološki neproučena kemijska reakcija našega limbičnog sustava na usporedbu s nekim drugim čovjekom, posebice s onim koji nam nije po volji. A nije nam po volji zbog toga što on može više, što ima bolje i više, što više vrijedi pred drugima, što je hrabriji i više smije, što je zdraviji, pametniji, ljepši i slično.
Ukratko, sve se svodi na jedno: počnemo pretpostavljati da je on zbog tih prednosti sretniji i zadovoljniji od nas. To je u biti žalost i unutarnja ljutnja, grižnja zbog tuđeg dobra, a koja uključuje želju da drugi u određenim stvarima bude slabiji od nas.
Teološki gledano, ona je jedan od najvećih grijeha, ona je “kriva” što je čovjek izgubio “raj na zemlji”, s njom su počeli smrtni sukobi na ovom planetu, sjetimo li se mitskog opisa o Kainu i Abelu.
Psihološki gledano, zavist nastaje uspoređivanjem sebe s drugima, prvenstveno onda kada ljudi krivo procjenjuju vlastite snage i slabosti. Jedan je od najvećih pokretača negativnoga u međuljudskim odnosima te se najčešće trostruko opisuje i proučava: kao jedan od nezdravih osjećaja, kao pokretač neprijateljstva i netrpeljivosti među ljudima i kao nezdrava karakteristika ličnosti koja uključuje sklonost osjećaju zavisti kao i djelovanje pod njezinim pritiskom.
U ovoj napomeni o zavisti recimo još da je zavist genetska, da je svatko u sebi nosi, a pojavljuje se u manjoj ili većoj mjeri, maskirano ili otvoreno. Tako čovjek nije “kriv ni odgovoran” što mu se pojavi zavist, ali jest ako po njoj djeluje pa umanjuje vrijednost drugoga ili mu nanosi štetu.
Uz to genetsko nasljeđe zavisti, ona se i “uči”, i to ponajprije od roditelja koji pred djecom govore o susjedima i bližnjima “zeleni od zavisti”, pa se upravo u toj činjenici traži put za njezino kontroliranje i suzbijanje.
Što ostaje kao mjera dobro proživljenog života?
Nakon desetljeća tijekom kojih je slušao ljude, pratio njihove životne uspone i padove te djelovao kao svećenik i psiholog, upitali smo ga što ostaje kada čovjeku oduzmemo titule, status i uspjehe.
Kada čovjeku oduzmete titule, novac, status, uspjehe, pogreške i sve ono čime se predstavlja svijetu, što na kraju ostaje kao mjera dobro proživljenog života?
Postavili ste izvrsno i tako potrebno pitanje koje svatko mora osobno sebi postaviti i osobno na njega odgovoriti. U ime nekog drugog ne može se na njega odgovoriti.
Ali ono što vjerujem da svakako za sve vrijedi: količina dobrih sadržaja koje sačuvamo u sebi i dobrih tragova koje ostavimo iza sebe.
Poruka za kraj
Na kraju razgovora zamolili smo ga da zamisli koju bi poruku ostavio ljudima kada bi znao da je riječ o posljednjoj koju će im ikada moći uputiti.
Ako biste znali da je ovo posljednja rečenica koju ćete ikada moći uputiti ljudima, što biste im rekli?
Nemam tu rečenicu i ne znam hoću li je imati. Ali svako malo se uvjerim da se od stotina i stotina tisuća raznolikih ljudi koji su me diljem svijeta slušali i čitali, koji me slušaju i čitaju, uvijek netko pozove na koji moj stih, rečenicu, ideju, poticaj, sugestiju ili neko drugo drago sjećanje. Vjerujem i onda kad nisam s njima.
A i dalje preporučujem svima onaj pripjev iz jedne svoje pjesme:
U toj kratkoj trci,
sjeti nas se, Bože,
da vrijeme, znanje i sve što ima,
za dobro svak iskoristiti može,
da vrijeme, znanje i sve što ima,
što bolje svak iskoristiti može.
