Fra Zlatko Ćorić, mladi hercegovački franjevac na službi u Švicarskoj, otvoreno je progovorio o suočavanju sa zloćudnim tumorom, operaciji, strahu, molitvi i vjeri koja ga je pratila kroz jedno od najtežih razdoblja njegova života. Gostujući u emisiji „Agape“ Radiopostaje Mir Međugorje, koju vodi fra Mario Knezović, ispričao je i o neobičnom snu koji mu je u danima neizvjesnosti donio posebnu nadu.
Fra Zlatko danas se postupno vraća svakodnevnom životu. Nakon dva i pol mjeseca ponovno je počeo voziti automobil, što je nekada bila sasvim obična stvar, a nakon bolesti i operacije postalo je razlog za zahvalnost.
Bolest je došla iznenada, u vrijeme kada je kao mladi franjevac bio potpuno posvećen pastoralnom radu u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Churu u Švicarskoj.
Sve je počelo na nogometu
Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se tijekom sportskog susreta s mladima.
Fra Zlatko je zaigrao nogomet, iako ga zbog ranijih operacija kukova inače nije često igrao. Nakon desetak minuta osjetio je bol u leđima i izašao iz igre. Mladi koji su bili s njim tada su primijetili neobičnu izraslinu na njegovim leđima.
„Rekli su mi: ‘Čekaj, imaš neku kuglu na leđima.’ Točno je bila na lopatici, gdje je tumor zapravo i bio“, prisjetio se.
Iste večeri otišao je na hitnu, a nakon pregleda i pretraga stigla je dijagnoza – riječ je bila o zloćudnom tumoru hrskavice na kosti.
Unatoč dijagnozi, nastavio je obavljati svoje svećeničke obveze gotovo do same operacije.
„Nisam se bojao smrti“
U razgovoru s fra Marijem Knezovićem otvoreno je priznao da ga mogućnost smrti nije najviše plašila.
„Ako je moj život završio, nisam se bojao smrti“, posvjedočio je.
Mnogo ga je više pogodila mogućnost da zbog zahvata izgubi funkciju ruke. Liječnik mu je objasnio da područjem na kojem se nalazio tumor prolazi mnogo živaca i da postoji opasnost od posljedica.
Za mladog svećenika upravo je pomisao da možda više neće moći normalno koristiti ruku bila posebno teška.
„Kako ću ja raditi, kako ću ja biti svećenik?“, pitao se.
Prije odlaska u bolnicu ispovjedio se i primio bolesničko pomazanje. Operacija je uslijedila ubrzo nakon toga, a fra Zlatko kaže kako je, Bogu hvala, zahvat prošao dobro.
„Bolje da je meni nego nekome koga volim“
Dok su se ljudi oko njega suočavali sa strahom zbog njegove dijagnoze, fra Zlatko kaže da mu je ponekad bilo teže gledati njihovu bol nego nositi vlastitu.
„Sto puta sam spomenuo: bolje da je meni nego nekome drugom koga ja volim, za koga bih možda život dao“, kazao je.
Posebno su ga dirali susreti s vjernicima koji su znali za njegovu bolest. Prisjetio se kako su tijekom Velikog tjedna neki dolazili na ispovijed, ali umjesto riječi počinjali plakati.
„Vi ste mene svi pokopali, a ja još živim“, našalio se prisjećajući se tih trenutaka.
Za njega su molili u Švicarskoj i Hercegovini
Vijest o bolesti pokrenula je veliki molitveni val.
Za fra Zlatka su molili njegovi vjernici u Švicarskoj, gdje je pokrenuta devetnica, ali i molitvene zajednice, prijatelji, franjevci, obitelj i vjernici u Hercegovini.
„To je molio cijeli svijet“, opisao je podršku koju je osjećao.
Ipak, nije želio da bolest postane središte njegova identiteta niti da ga ljudi promatraju isključivo kao bolesnika.
Za njega je upravo vjera značila da bolest i mogućnost smrti ne mogu imati posljednju riječ.
San koji nije zaboravio
U razdoblju brojnih pregleda i priprema za operaciju dogodilo se i iskustvo koje mu je ostalo posebno urezano u pamćenje.
Jedne noći, dok je boravio kod franjevaca u Zürichu, sanjao je da mu prilazi Petar Buljan, član zajednice Božja pobjeda.
U snu ga je Buljan pomazao uljem na kojem je pisalo „Jeruzalem“. Fra Zlatko je potom, kako opisuje, pao i osjetio nešto što nije mogao objasniti riječima.
San u početku nije posebno analizirao niti je o njemu mnogo govorio. No otprilike mjesec dana poslije odlučio je sjesti u automobil i iz Švicarske krenuti prema Zagrebu.
Javio se Petru Buljanu i zamolio ga da moli za njega.
Fra Zlatko naglašava da mu je upravo taj san u razdoblju neizvjesnosti dao nadu i snagu, dok se istodobno nastavio liječiti i pripremati za operaciju.
„Zašto smo onda vjernici ako ćemo se bojati bolesti i smrti?“
Govoreći o bolesti, fra Zlatko nije skrivao da je bilo trenutaka u kojima se pitao zašto mu se sve to dogodilo.
Opisao je i osjećaj tame i napuštenosti, uspoređujući ga s iskustvima biblijskih osoba poput Jeremije i Joba.
Ipak, zaključuje kako čovjek ne mora odmah dobiti odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo.
Njegovo iskustvo bolesti promijenilo je i način na koji gleda ljude koji nose vlastiti križ. Ono o čemu je kao svećenik ranije govorio drugima – patnji, bolesti, strahu i smrti – sada je morao proživjeti osobno.
„Zašto smo onda vjernici i kršćani ako ćemo sada govoriti kako se bojimo bolesti, kako se bojimo smrti?“, kazao je.
Oporavak još traje
Operacija je iza njega, ali liječenje i oporavak još nisu završeni.
Fra Zlatko je objasnio kako je tumor bio zloćudan, ali niskog stupnja agresivnosti te da prema tadašnjim nalazima nije bio proširen. Najavio je i nove kontrolne pretrage kojima bi se trebalo utvrditi trenutačno stanje.
Funkcija ruke postupno se vraća. Nakon skidanja ortoze slijedi aktiviranje mišića koji su tijekom oporavka oslabjeli.
Unatoč svemu što je prošao, fra Zlatko se želi vratiti pastoralnom radu i životu koji je vodio prije bolesti.
Njegovo svjedočanstvo u „Agapeu“ zato nije samo priča o dijagnozi i operaciji. To je priča o mladom čovjeku i svećeniku koji se iznenada našao pred pitanjima bolesti, patnje i smrti te pokušao na njih odgovoriti onako kako najbolje zna – vjerom, prihvaćanjem, molitvom i povjerenjem u Boga.
