To je prostor tišine, discipline i borbe sa samim sobom. Jedan duboki udah i zaron do 20 metara, nekoliko minuta tišine, osluškivanja tijela i pulsa. Kad se tijelo počne tresti, “plesati sambu”, znak je da nije dobro i poziv na prisebnu i brzu reakciju. Sve je počelo još u djetinjstvu, uz oca, a danas je članica Ekološko-roniteljski kluba Periska iz Ploča i hrvatska reprezentativka podvodnom ribolovu.
Upoznajte 28-godišnju Gabrielu Milićević, hrvatsku reprezentativku u podvodnom ribolovu, koja se početkom svibnja odazvala ronilačko-ekološkoj akciji čišćenja podmorja zadarskog arhipelaga pod nazivom “Ronilačka sreća – Podmorje bez smeća 2026”.
Gabriela je dokazuje da žene u ovom ekstremnom sportu počinju zauzimati svoje mjesto i da imaju što reći.
Sve krenulo uz oca Tomislava
A sve je počelo od ushita kad bi otac Tomislav svaki put donio ribu.
“Vikala sam ‘Wooov, riba, riba, riba!’”, smije se Gabriela. Pogled na ulov svog oca, ponos i ljubav prema moru povuklo je i Gabrielu prema dubinama. Kaže – poroka nema, ni alkohol ni cigareta, jedini porok joj je zaron na dah.
Sa 16 godina počela je trenirati, kaže da je danas njezina “radna” dubina lov na ribu na 20 metara. Ali uz konopac spusti se i na 29 metara.
Dok miruje, dah može držati i četiri i pol minute, kod intenzivnog zarona “drži” do minute i 30 sekundi.
Ali što kad se spusti u dubinu, tišinu mora – ima li straha?
Panike ne smije biti
“Mene nikad nije uhvatila panika. Možda zato što sam u početku ronila s ocem, od njega učila”, govori nam. Otac je bio oslonac, onaj koji je podržava i ulijeva mir da je sve u redu. Viđala je kolege koje bi uhvatila panika, njoj se to nikad nije dogodilo. “Ovdje nema mjesta panici”, govori.
Kako se uči roniti na dah, kako izgleda ne disati više od četiri minute i što se dogodi kad nešto krene po zlu? Pitanja su navirala…
“Ide se na tečaj apnee i u školu podvodnog ribolova – tu se uče tehnike disanja, uči se kako povećati kapacitet pluća da bi se dah mogao što dulje držati te kako prepoznati opasnosti. Prije zarona ide opuštanje, nekoliko laganih udaha, a onda duboki udah iz trbuha pa se tek onda napune pluća”, pojašnjava.
A što je plućima “veličine naranče”? Objašnjava nam da se to dešava ljudima koji rone na 50 i više metara dubine. Na deset metara volumen pluća smanji se na pola.
Jednom kad se izranja, nema stajanja i vraćanja – mora se ravno do površine i tijelo traži odmor kako bi se regeneriralo i kako bi se iz tijela izbacio CO2. Zapravo, CO2 je svojevrsni “saveznik” u podvodnom ribolovu jer on “upozorava” i daje signale tijelu da je vrijeme za udah, odnosno izron.
Samba prije ‘blackouta’
Ali, visoka koncentracija CO2 u tijelu uzrokuje i kontrakcije, grčenje mišića, a onda kreće i “samba”.
“Tada se tijelo počne nekontrolirano tresti kao da plešete. Osoba je i dalje pri svijesti, ali ne može kontrolirati tijelo”, govori Gabriela. Tada tijelo otkazuje poslušnost.
U takvim trenucima tijekom posljednjih nekoliko metra izrona, pada tlak okoline (mora) te tada može nastupiti “blackout”, odnosno čovijek ostaje bez svijesti.
Prisebnost tijekom sambe spašava život – skidanje pojasa s olovnim utezima i brzi izron. I još nešto – prijatelj s kojim se ide u zaron. Nepisano pravilo je – u dubine se ne ide sam.
Nasreću, Gabrieli se nikad nije dogodilo takvo grčenje mišića, samo jednom tijekom treninga trener joj je namjerno isprovocirao blagu sambu kako bi osjetila o čemu se radi i kako bi znala kako reagirati. U tim trenucima sekunde znače granicu života.
Ruparenjem, čekom ili šuljom do ribe
I što kad zaroni? Gabriela će odabrati jednu od tehnika lova na ribe – ruparenje, čeku ili šulju. Najviše voli ruparenje kad zaviruje ispod stijena i u rupe pa traži ribu, a jedno od najljepših sjećanja je…
“Bila je zima, ustala sam rano – oko pet sati, pa kao svaka cura bila sam živčana što još ne spavam. A idem roniti u hladno more… Tada sam ulovila rekordnu oradu od 3,7 kilograma. Zagrlila sam je da ne ispadne i vikala: ‘Tata, tata, ulovila sam oradu!’ Ali nisam je puštala iz zagrljaja. Skakala sam od sreće po brodu i grlila je”, smije se Gabriela.
Dodaje – uhvatila je i ugora od 12 kilograma, ali orada je “veći trofej.”
To je svijet šuljanja i tišine, kad čovjek poželi stopiti se s morem. Svaki pokret previše uzbuna je za plijen.
Ali ima još nešto što Gabriela vidi i čemu nije mjesto “tamo dolje”.
Otpad.
Ronioci iz tri države čiste Jadran
Gabrielu smo upoznali na brodu Tuna u društvu 30-ak ronilaca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Makedonije. Nisu ronili na dah, nego s bocama, i bili su na posebnom zadatku.
Čistili su podmorje oko otoka u zadarskom arhipelagu, akciju je organizirao Ekološko-roniteljski klub Leut iz Blaca.
Stigli su i prijatelji iz ronilačko-ekoloških klubova Periska iz Ploča, iz kluba Murter Kornati, Oceanus Zagreba te makedonskog kluba PENA.
“Uništavamo podmorje, ostavljamo puno otpada. Voljela bih i da ribari osvijeste te ne bacaju mreže i vrše jer uništavaju prirodna staništa riba, one onda izbjegavaju takav dio mora, tamo se više ne mrijeste”, govori nam Gabriela.
Izvukli otpada na Molatu
Obišli su Vrgadu, Veli Iž i Zverinac, izvadilo se tone otpada, samo na otoku Molat oko četiri tone.
Kaže, bilo je tu puno guma, staklenki, boca…
Od voditelja akcije, Dražen Ivanković iz kluba Leut iz Blaca, dodao je: “Samo na jednom mjestu bilo je moguće tonu stakla, sve staklenke, ali stare i to u podmorju u blizini ‘kasarne'”.
I drugi su potvrdili da je more na tom mjestu sabilo “nemoguće” puno stakla, ali ne bilo kakvog. “Riječ je o velikim teglama krastavaca i čokoladnog namaza Takovo, ma to je ostalo još iz doba bivše države, iz vojarne je”, smije se Ivanković.
Ali i ovo: “U blizini našeg broda Tune pronašao sam i upaljač, moguće od kakve eksplozivne naprave. Nisam ga dirao”.
Ivanković roni već 40 godina, sudjelovao je i pokrenuo nebrojene ekološke akcije, pod morem se nagledao svega, a najviše ljudske nebrige.
I rasvjetni stup izvadili iz mora
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost već godinama sufinancira akcije kluba Leut u kojima se barem malo pokušava vratiti dostojanstvo Jadranu i ribama njihovo prirodno stanište – bez otpada. A do sad su se ovi junaci s bocama nagledali svega, lani su izvadili čak rasvjetni stup.
A kako izgleda kad se na obalu mora izvući traktorska guma, otkriva nam Zoran Eres iz Ljubuškog (62), koji je već otišao u zasluženu mirovinu, ali ne miruje, nego rado uskače i daje ruku pomoći u ovakvim akcijama.
“Bole leđa, od one gume što smo izvlačili”, otkriva u razgovorima dokolice.
Pokazuje na leđa na mjestu gdje tijelo osjeti da je dalo danak dok su vadili otpad, i okreće glavom da mi ipak nije teško. On je jedan od junaka koji ostavljaju svoje živote, poslove, obitelji i sve obaveze kako bi čistili naš Jadran.
Ne žale oni koluta sira, pršuta koji su skinuli s tavana, rado će ponijeti i galon dobrog domaćeg vina, jer ronjenje uzima danak i probavljaju da sat vremena s bocama ispod površine umara kao dan rada u rudniku.
Ovi rudari morskog dna, rudare smeće koje je čovjek odbacio, ono što su u sekundi bacili da more proguta.
“Ma nije mi žao leđa! Kad si čitav život uz more, kad to voliš, jednostavno moraš paziti na prirodu. Hoćeš da bude čišće, ljepše, za našu djecu”, podcrtava Eres.
I da ne bi bilo zabune – ima tu još djevojaka koje suvereno zaranjaju s bocama i dižu otpad s morskog dna i koje daju ruke kad treba dignuti traktorsku gumu na mol – iz Letua ove godine u akciji sudjeluju Nikolina Krstičević, Andrea Rogulj, Jelena Markić, a iz kluba Periska su Anamarija Ivanković, Andrea Barbir te Sanja Grđan.
Riba bi odabrala Jadran
Ipak, Gabriela s početka priče otkriva i ovo — obišla je mnoga mora, od Danske, Portugala i Mramornog mora u Turskoj do Atlantika i Brazila. Zaključuje: “Naše je more stvarno najljepše. Kad biste pitali ribu gdje bi bila, vjerujte — bio bi to Jadran!”
I ona se Jadranu uvijek vraća na još jedan dah, dubine je zovu, kao i državno i europsko prvenstvo u ronjenju na dah za koje se ove godine sprema.
Djevojke u ovom ekstremnom sportu već su napisale povijest kad su pretprošle godine kao reprezentacije osvojile broncu u Turskoj na Europskom prvenstvu.
