Dvadesetak dana, svako jutro uz kavu kod Anđelka ili kultnoj Šeherzadi prije 7. svibnja 1991. godine, vrlo vjerojatno i u ostalim kafićima, govorilo se o tenkovima, a lokalni sveznalice i već tada “ratnici” upadali su u društva s “pouzdanim informacijama” od sigurnog “našeg” čovjeka u mostarskog garnizonu JNA. Nakon početne nervoze i uznemirenosti, ljudi su se “dobro obavještenim” informatorima već počeli i smijati uz odmahivanje rukom. Za samo dvadesetak dana nitko se više nije bojao tenkova JNA. U Šeherzadi smo gotovo svako jutro sjedili uz kavicu, Ivo Čuljak Đulić, Predrag Barbarić Gago, moja desna ruka u svim organizacijskim poslovima u “Hercegovačkom tjedniku”, Zdenko Ćosić, član Predsjedništva HDZ BiH i parlamentarni zastupnik u Skupštini BH, čiji je ured koordinatora HDZ-a za Hercegovinu bio na istoj adresi s našom redakcijom i ja, uz tu i tamo Đulićeve prijatelje koji bi nam se pridružili, te članove novouspostavljene narodne vlasti, kako je Đulić zafrkavao lokalne Hadezeovce. Kad bi nam prišao neki od zabrinutih informatora reći da idu tenkovi prema Širokom, Đulić bi mu dao znak rukom da se približi i predložio mu – Fala ti. ‘Ajde ti lijepo sad sjedni tamo i popij piće. Onda bi, ako je gazda Anđelak bio blizu malo podigao glas i napomenuo – Ako gazda neće častiti, ja ću.
Tako smo danima do toga jutra dočekivali tenkove. Pa i toga jutra.
Nešto malo prije devet sati Gago i ja smo pošli u Mostar, u redakciju u Šantićevoj. Već smo bili prepoznatljivi po Gaginoj “Peglici”
Desetak dana smo već imali uspostavljenu redakciju u Mostaru, pripremali smo prvi broj Tjednika. Radmilo Jasak je sa svojom “satnijom” oblijepio Mostar s dvije tisuće plakata “Hercegovačkog tjednika”. Cijela Hercegovina je bila oblijepljena, a nama je iz tisuću razloga bio najvažniji Mostar, koga smo htjeli uzdrmati, pogotovo reklamnom porukom – Mi smo gospodari Herceg Bosne! Mostar je naime još uvijek, usprkos svemu što se događalo, bio u dubokom snu, ili jugoslavenskoj uspavanci. Petra Grubišića sam imenovao gl. urednikom, Veso Vegar je bio njegov zamjenik, a izvršni urednik bez zvanja je bio iznimno spretni i vrijedni član redakcije Ivan Ćubela. Poslovno sjedište “Studija M” nakladnika Tjednika je bilo u Širokom Brijegu, a ja sam imao i svoj ured uz redakcijsku prostoriju u Mostaru, gdje smo bili svako jutro.
Unazad nekoliko godina smo mogli čitati različita novinarska svjedočanstva o događaju u Pologu i zaustavljanju tenkova, pri čemu je jedna od većih laži, očito s namjerom davanja važnosti Večernjem listu, bila da su se novinari, posebno hrvatski novinari okupljali u tadašnjim prostorijama Vjesnika, Večernjaka i Tiska.
Nisu.
Nitko se tamo nije okupljao.
Čak je i profesionalni dopisnik Vjesnikovih izdanja Ermin Krehić bio non stop s nama u prostorijama Hercegovačkog tjednika, a uz odobrenje Vjesnika bio je i član redakcije Tjednika, novinari Televizije i Radija Sarajevo Petar Miloš i Omer Vatrić, većinu su vremena umjesto u Mostarki, gdje je bilo sjedište njihovih dopisništava, te Radio Mostara i Slobode, bili s nama. Novinari mostarskih medija, Radija i Slobode nisu dolazili k nama jer su imali golemo nepovjerenje prema nama i strah od promjena koje su se događale pred njima, kao ni novinari ostalih sarajevskih i pogotovo beogradskih medija. Dopisnici beogradskih medija su znali svratiti po “razmjenu povjerljivih informacija” u obližnji kafić, gdje smo prijateljski lagali jedni drugima. Svi smo znali sve, nije bilo iluzija.
Tiho Begić je ravnao daleko najvažnijim hrvatskim medijem na prostorima Hercegovine u to vrijeme, Radio Posušjem. Bio je sa svim svojim novinarima istodobno član redakcije Tjednika. Ukratko, od jutarnjih sati do kasne večeri najprometniji novinarski uredi u Mostaru su bili uredi naše redakcije u Šantićevoj, neposredno ispod HIT-a i glavnog mostarskog trga. Zanimljivost je bila Pravoslavna općina udaljena od nas i HDZ-a nekoliko metara, iz koje su nas fotografirali i proslijeđivali obavještajnim službama. Na to nas je upozorio tadašnji načelnik službi državne sigurnosti u Mostaru, Hadezeovac Ivo Lučić, koji je iz Sarajeva preko novouspostavljenih naših „udbaških“ veza dobivao informacije.
Dakle, Gago i ja smo 7. svibnja uobičajeno prije devet krenuli za Mostar.
Ispred nas je vozio jedan auto, a ispred njega boksitaš prikoličar nakrcan rudačom, pa smo vozili prilično sporo, a uvjeta za pretjecanje nije bilo. Niti se od boksitaša imalo dobar pregled i onako krivudave ceste. Kad smo došli na nešto dužu ravninu pred Ovojcima, ispod tamošnje četverogodišnje škole, Gago se spremao preteći i ovoga čovjeka ispred nas i boksitaša. Gago je proklinjao ovoga ispred nas što se „guzi“ i oklijeva s pretjecanjem. U jednom trenutku, neposredno ispod škole prema Mostaru, boksitaš je napravio kratki manevar, oštro skrenuo udesno prema rubu ceste i naglo smotao zapriječivši cestu.
Zatim stao.
Iz njega je iskočio vozač, zalupio vrata i počeo trčati ka uzbrdici, među kuće.
Bili smo totalno zbunjeni.
Gago je počeo beštimati, pogotovo kad je prepoznao vozača.
– Vidi moga rođe, jeben ga manita.
Gago je bio uvjeren da je “Rođo” prolupao.
Nije mogao doći k sebi.
Brzo smo došli k sebi oba.
Čim smo izašli iz auta, uočili smo da je ispred Rođinog boksitaša još jedan boksitaš prikoličar zapriječen preko ceste. Na njega nismo obraćali pozornost, niti uočavali da je vozio ispred truckajući u koloni prije toga.
Ispod pune krivine s kućama na Ovojcima do nas je dopirao tutanj, no i dalje nismo pomišljali na tenkove. Dok se tutanj s grmljavinom motora nije probio iza krivine i kuća, a provorile goleme topovske cijevi. Shvatili smo da “Rođo” nije lud i da nije prolupao, već da je dobio uputu zapriječiti cestu, kao i njegov kolega.
Tenkovi.
Teško je danas, a i tada bilo, opisati mješavinu osjećaja koji su nas obuzimali. Od straha do gnjeva i racionalnog mira. Sve u isti trenutak i bez kontrole, kao tok svijesti.
Vratili smo se u Široki, koji je već bio na nogama. Predsjednik Skupštine Općine Anđelko Mikulić sa suradnicima je već preuzimao konce organizacije, što je bilo životno bitno s obzirom da su se prema Pologu već uputile kolone kamiona, auta s gnjevnim ljudima. Bilo je pitanje opstanka imati kakvu takvu kontrolu nad tim, da se komandama JNA ne da povod za obračun s narodom.
Ostalo je povijest.
Kao i u svemu, u toj povijesti danas, iz naknadne perspektive mnogi nastoje ugrabiti za sebe i osigurati si trenutak slave, važnosti a pogotovo hrabrosti, koja je od prvih društvenih zajednica uvijek bila visokocijenjena.
No tada, nije nama koji smo se tu zatekli u prvim trenutcima i ostali tu do razrješenja krize bilo do hrabrosti, ni do slave. Bili su to jezivi trenutci i prvi izravan dodir s ratom, koji se rasplamsavao u Hrvatskoj, posebno nakon stravičnih slika iz Borova sela.
Bili smo mladi ljudi, a iz današnje životne perspektive, neobično pribrani i razumni. I odlučni.
Legende koje danas dospijevaju u javnost o tome da je Široki Brijeg obavijestila trgovkinja iz Mostara, ovaj ili onaj junak i junakinja, neka ostanu legende, kao i lako provjerljivi zapisi nekolicine današnjih novinara, koji nabrajaju novinare koji su iz ondašnjeg Večernjaka “organizirali” informiranje javnosti. Nije tenkovska kolona današnji minijaturni bešumni dron da bi se moglo nagađati tko ju je uočio. Tada je, usprkos dubokim ostatcima bivšega režima u državnim službama bilo dovoljno hrvatskih ljudi, posebno u Mostaru, gdje je na čelu Službi državne sigurnosti regije bio Ivo Lučić, pa je posve neupitno da je MUP obavijestio gradske vlasti u Širokom Brijegu, kao što nije slučajno odabrano mjesto blokade, na samoj granici dvije općine, ali na širokobriješkom tlu pod ingerencijom policije iz Širokog Brijega i širokobrijeških vlasti, koje su zbog toga bile, uz rukovodstva BiH ovlaštene za razgovore s komandom JNA.
Ništa nisu dojavljivali slučajni namjernici niti se organiziralo iz Večernjaka, niti je tko tamo zalazio, pored ako se ne varam još uvijek aktivnog dopisnika Joze Kraljevića, koji je odavno pregažen čekao mirovinu i čamio sve usamljeniji u uredu.
Na Pologu je uz Petra Miloša i Omera Vatrića, dopisnika Televizije i Radio Sarajeva, redakcija “Hercegovačkog tjednika”, Petar Grubišić, Frano Vukoja, Ivan Ćubela, koji je živio nedaleko u Dobriču, zatim fotograf Ivan Zlopaša, kolege s Radio Posušja Tiho Begić, Pero Crnogorac, Bože Markota i Ljubo Kovač prikupljala reporterski materijal za prvi broj, uz Petra Grubišića se tada pojavio i Mile Erkapić, a Radio Posušje je bio najslušaniji radio tada, uz Hrvatski radio iz Zagreba, te Radio Split, koji su se oslanjali na vijesti s Posušja i informacije novinara Tjednika. U Mostaru su u redakciji bili Veso Vegar i tajnica Ivančica Mršić, s kojima smo telefonski koordinirali sve što je bilo potrebno i međusobno se informirali, dok je Antonio Pehar, Mostarac i Hadezeovac, koji se počeo motati oko novinarstva i Tjednika, bio veza između mostarskih barikada, organizatora i redakcije. To što su novinari „Hercegovačkog tjednika“ proslijeđivali infomacije s lica mjesta i javljali se tada drugim, naročito hrvatskim medijima, nije razlog za današnje podizanje spomenika tim medijima zbog dnevnih benefita, nego za respekt tim ljudima i uspomeni na Tjednik.
Tako je bilo.
Legende treba prepustiti druženju ljudi i posve prirodnoj želji da se svi prikažemo boljim, važnijim i hrabrijim nego jesmo, no u medijima treba pisati istinu i iznositi činjenice, pogotovo o događajima s vrlo izraženim povijesnim značajem.
Marko Ljubić
U nastavku prilažem nekoliko slika iz privatne kolekcije – kako je Hercegovački tjednik ispratio događaje na Pologu.