Kažu da u Hrvatskoj ima nešto više od 1300 magaraca u registriranom uzgoju i barem upola toliko što im ne znaš “ni imena ni simena”. Za te će kazati da su oni pravi trudbenici, tovari, kako im samo ime kaže, čiji je značaj ukorijenjen od početka svita.
Ili barem nove ere i njegove važne uloge u vjerskom kontekstu. Da ne govorimo kako je siromašnom narodu na Bliskom istoku i brdovitom Balkanu magare bilo najkorisnija životinja. Koliko u prenošenju tereta, toliko u prehrani. Kada drugog nisu imali, magareće meso ih je othranilo.
Pretrpjela je svašta ta nesretna životinja. Nekad možda s pravom, no u jednom ovoj životinji nema premca – mlijeko magarice je od davnina najpoznatiji narodni lijek. To mlijeko od davnina se spominje kao vrijedan dodatak zdravlju i ljepoti, a govorilo se i da je slavna Kleopatra bila poklonica kupanja u njemu, dok ga je Hipokrat navodno koristio za ublažavanje artritisa, kašlja i zarastanje rana.
Ipak, do njega se ne dolazi tako lako, jer ga se ne može kupiti u trgovačkim centrima. Već samo kod proizvođača. A njih je u zadnje vrijeme sve više.
Ovo što ćemo sada spomenuti nije dogovoreni reklamni tekst o svojstvima i mogućnostima prodaje tog mlijeka. Već istinita priča o čovjeku i magarcu, ratu i poraću, gradu i selu, propalim socijalističkim tlapnjama i neoliberalnom tržištu. I sve sklupčano u jednu reportažu iz Pribuda. Mjestu podno Svilaje, administrativno naslonjenom općini Muć, gdje su jedan čovjek i jedna žena ostvarili svoj san.
Riječ je o Anti Odžaku i njegovoj djevojci Miri Barbarić. Oni su se osokolili, napustili Pujanke i Solin te otišli živjeti podno Svilaje.
To što su otišli preko brda i nije neko čudo. Pogotovo u ovoj pomami za slobodnim apartmanskim prostorom, gdje ćeš pošto-poto utirat goste i masno naplatit njihov bijeg iz milijunskih zapadnoeuropskih gradova i od svakodnevice urbanog života. Više vam odvlači pažnju njihova smjelost da upravo tu u Pribudama ovi zaljubljeni golupčići nastave s pričom uzgoja magaraca koju je još tamo iza zadnjeg rata započeo Antin otac Joko, kojeg u selu zovu Žuti.
– Otac je tijekom Domovinskog rata i kasnije uvijek imao magare. Isključivo da prenese drva, nosi vreće gnojiva i tako te vrste tereta. Zatim je negdje 2006. godine u Radošiću kupio prvu magaricu u namjeri da pojača „teretni“ fond. Onda mu je moj brat sugerira, kad već imaš magaricu, što je ne pomuzeš. I tako je to krenulo. Sve do mog povratka na selo negdje 2021. godine, otac je držao pet magaraca. Danas naš OPG „Dalmantik“ broji tridesetak magarica. A u planu nam je imati okruglih pedeset – to je tek dio priče pedesetogodišnjeg Ante Odžaka, koji je u samo nekoliko godina ušesterostručio brojno stanje svojih tovara.
Danas je to jedno od respektabilnih obiteljskih gospodarstava. U kratko vrijeme Odžaci su izgradili farmu koja je sada podkapacitirana.
– Upravo zbog prostora kupili smo nekih šest tisuća četvornih metara površine, gdje namjeravamo graditi veću staju kapaciteta negdje do pedeset ovih naših primorsko-dinarskih grla i isto toliko puladi. Međutim, kao i u svemu drugom, koči nas birokracija. Čekamo prenamjenu nekretnine iz poljoprivredne u građevinsku. Iako to ide sporo, ne odustajemo od svog nauma – odlučni su Odžaci u svojoj nakani. Trenutno gospodare sa 16 hektara pašnjaka dok pravo imaju na ukupno sedamdeset hektara.
Veliki je to posao. Dan, pogotovo ljeti, počinje već oko četiri sata ujutro, kada puštaju magarce na pašu. Oni sami znaju put do Svilaje, gdje provode dan sve do zalaska sunca, kada se opet sami u koloni niz planinske obronke vraćaju kući. U slučaju lošeg vremena magarci se ne puštaju. Onda je potrebno čišćenje i dodatno hranjenje. I tako iz dana u dan.
Ono što čovjeka najviše fascinira je zajednička briga oko životinja. Cijela obitelj je u tom poslu. Pogotovo Antina djevojka Mira, koju zatičemo na Studenčini podno Rožanca. Mikrolokaciji na Svilaji, gdje svaki dan barem jednom netko iz obitelji obiđe životinje da vidi je li sve u redu s njima. Ova rođena Imoćanka iz sela Biorine veliki dio života je provela na Japirku u Solinu. Danas ne bi Pribude mijenjala za cijeli svijet.
Posebno je vezana za magarce. Poimenično svakog poznaje. Od prvotimke Olge, zatim Kleopatre, Stele, Hajdi, Beti, Bepine i Luiđija…, do najmlađeg Duje. Zajedno sa svojim Antom svakodnevno pomuze svaku od njih. Pola litre ili nešto malo manje koliko magarice daju mlijeka, to je njezin glavni posao.
– Ma ništa mi nije teško. Dok je za neke ovo težak rad, meni je odmor. Volim ovaj posao, nekako kao da sam srasla s njim. A što se tiče mlijeka, njemu premca nema. Svilaja je puna ljekovitih trava, to vam dovoljno govori o njegovoj kvaliteti. Mi svakodnevno imamo upite za tu danas dragocjenu tekućinu koja liječi brojne bolesti. Od podizanja imuniteta, svih probavnih i dišnih smetnji do dobrog apetita. Sve su to koristi dobivene od magarećeg mlijeka – tvrdi Mira, ne zaboravljajući napomenuti da je sa „splitskim bazenom“ još jedino veže to mlijeko.
Sve naručeno uglavnom dostavljaju od Trogira do Strožanca. Naravno, tu spada i Split. Kada se i zaželi splitske Rive, Peristila, Pjace i Pazara sjedne na autobus, a povezanost “Prometovim” linijama začuđujuće je dobra. Čak četiri linije 73-ojke prolaze kroz Pribude.
Mlijeko magarica sa Svilaje tek je uvod u jednu novu dimenziju, a to je seoski turizam.
Kuća koju je još 1978. godine započeo graditi otac Joko u finalnoj je fazi. Izgrađeni popratni objekti namijenjeni su u svrhu nekakvog izletišta gdje će roditelji s djecom, učenici i djeca vrtićke dobi moći uživati u ljepotama tog kraja na nekih sedamstotinjak metara nadmorske visine.
Posebno u magarcima, u čiju smo se dobru ćud i sami uvjerili. A bome i u mlijeku i njegovim ljekovitim sastojcima. U njemu će uživati i sve veći broj stranih gostiju koji posjećuju Svilaju. Već nekoliko godina uvriježena je praksa obilazak Svilaje motorima. Brojni stranci od travnja do konca ljeta na svojim čoperima uživaju u skrivenim gudurama, kukama i liticama jedne od najvećih dalmatinskih planina.
– Ideja imamo. Pomalo sve privodimo kraju. Jedino što očekujemo to je težak rad, što nam i nije neka novost. Naši primorsko-dinarski magarci nisu ništa drugo nego blagoslov. Za ovaj križ na njihovim leđima po kojem su specifični, tvrdi se da je pala sjena s Isusova križa na Golgoti i tako trajno obilježila ovu vrstu životinja. Križ simbolizira muku, ali i blagoslov i spasenje. Zato volimo ove naše tovare – tvrde Ante i Mira, koji će svoju ljubav, zajednički život i rad tijekom ove godine okruniti brakom.
E, pa sretno!
