Početkom ljeta navršilo se 150. godina od izbijanja čuvenog Hercegovačkog ustanka 1875. godine. Bila je to prva ozbiljna pobuna kršćanske raje u Bosni i Hercegovini protiv turskog okupatora, koja je dovela do “oslobađanja” južnog dijela Hercegovine, te simbolički označila kraj dominacije Osmanlija u ovom dijelu Europe. Višestruko je utjecala na daljnju regionalnu i europsku povijest, sudbinu turskog carstva i uopće miješanje geopolitičkih karata. Naime, ustanak je Europi otkrio sve slabosti turske sile koja je ubrzo prozvana “bolesnikom s Bospora” te je isprovocirao sazivanje Berlinskog kongresa 1878. koji je u potpunosti redefinirao odnose na jugoistoku Europe. Podsjetimo, tada je Austro-Ugarskoj dopušteno da preuzme upravljanje Bosnom i Hercegovinom, teritorijem koji je do tada bio pod vrhovnom vlašću Osmanskog Carstva. Također joj je dano pravo da razmjesti vojsku u Novopazarskom sandžaku, čime je osigurala stratešku prednost prema Solunu i spriječila teritorijalno povezivanje Srbije i Crne Gore. Kongres je službeno priznao nezavisnost država Srbije, Crne Gore i Rumunjske, dok su druge nekadašnje osmanske oblasti, poput Cipra, prešle pod upravu drugih sila, primjerice Velike Britanije. Istodobno, ruski utjecaj na Balkanu je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je dodatno produbilo tenzije među velikim silama, koje su kasnije dovele i do Prvog svjetskog rata.
Ta značajna obljetnica svečano je krajem lipnja obilježena u Dračevu kod Čapljine, gdje je zapravo izbio ustanak, nizom značajnih i zanimljivih događanja. No, osim lokalne razine ova obljetnica zaslužuje i širu pozornost iz nekoliko razloga. Prvi je činjenica da su povjesničari posljednjih godina otkrili niz činjenica koje bacaju potpuno novo svjetlo na ustanak i njegove vođe, a drugi razlog je činjenica što bismo puno toga mogli naučiti iz okolnosti tog povijesnog događaja i odnosa velikih europskih sila prema njemu jer se neke stvari očito nisu promijenile ni stoljeće i pol kasnije.
Udoba socijalizma Hercegovački ustanak bio je prilično popularan dok se posljednjih desetljeća izgubio u drugim povijesnim činjenicama, pa je tek uoči ove obljetnice doživio svojevrsnu renesansu. Uostalom o čuvenoj “Nevesinjskoj puški” učili smo u školama. Čitali smo kako je to bio prvi opći oružani pokret u Hercegovini protiv Turaka, te kako je izbio u okolici Nevesinja 9. srpnja 1875., uskoro se proširivši na druge dijelove Hercegovine i potrajavši do kolovoza 1877. Hvalio se napad hajdučkoga harambaše Pere Tunguza na tursku karavanu te uloga vojvode Miće Ljubibratića u ustanku. A jugoslavenska kinematografija je 1963. snimila i dugometražni igrani film u čast tog vojvode pod nazivom Nevesinjska puška ili Pohvala pobijeđenom vojvodi, u produkciji Jadran filma. Redatelj je bio Žika Mitrović, a scenarist Slavko Goldstein. Taj crno-bijeli film dobio je Srebrnu arenu za režiju na Pula film festivalu iste godine. Posebno je istaknuta zajednička borba “rodoljuba iz svih jugoslavenskih krajeva” kako bi se Hercegovina suprotstavila okupatoru i postala napredna i demokratska zemlja, što je bilo potpuno u duhu tog vremena, ali je odgovaralo i povijesnim činjenicama budući da je ustanak okupio zajedno katolike i pravoslavne kršćane u borbi protiv Osmanlija. U duhu tadašnje historiografije ističe se presudna uloga Srba i Crnogoraca u pokretanju ustanka. Takav stereotipni dojam zadržao se desetljećima u javnom mnijenju, ali i ozbiljnoj literaturi jer je nekako odgovarao i Beogradu (koji se oduvijek hvalio junaštvom), ali i Zagrebu (zbog činjenice da je na čelu ustanka zapravo bio katolički svećenik, koji je kasnije napustio svoju službu i skrasio se u Beogradu). Tako je redovito prenaglašavana uloga i hrabrost srpskih i crnogorskih vođa, a minimalizirana ona hercegovačkih Hrvata, te je prilično stereotipno pa čak i zlonamjerno prikazivana uloga spomenutog vođe tog ustanka don Ivana Musića. S jedne strane isticali su se doprinosi nekih njegovih suboraca, a s druge ga se olako otpisivalo kako u Hercegovini tako i Hrvatskoj, jer je eto završio u Srbiji, gdje je i umro, pa je nekima možda bilo nezgodno smatrati ga dovoljno našim i pravovjernim. No, stvari nisu nikada tako crno-bijele kako nam se čine, već iznimno kompleksne i nijansirane… A u razbistravanju Hercegovačkog ustanka važan doprinos je dala udruga “Vojvoda don Ivan Musić” iz Ljubuškoga kao i niz znanstvenika iz Bosne i Hercegovine koji su se pozabavili ovom temom posljednjih godina. Zahvaljujući tim naporima, objavljen je temeljit zbornik radova “Bosna i Hercegovina između burne povijesti i hercegovačkog ustanka”, u kojem je rezultate istraživanja objavio niz autora. To je svojevrsni nastavak zbornika “Uloga Hrvata u hercegovačkom ustanku” objavljenog 2009. te autorske knjige politologa Dušana Muse “Hercegovački ustanak – akteri, istine i zablude”, u kojima se uspješno razotkrivaju krivotvorine i prezentiraju činjenice o Hercegovačkom ustanku i ulozi don Ivana Musića.
Uglavnom, nakon četiri puna stoljeća ropstva kršćanskoga puka u Bosni i Hercegovini, te nakon teških društvenih i gospodarskih uvjeta života i nesnosnih nameta, 19. lipnja 1875. među katoličkim stanovništvom u Dračevu kod Čapljine, na mostu izgrađenom na rijeci Krupi, koji je bio važan turski prijelaz, pukla je ustanička puška. Njezin pucanj, kako piše fra Stjepan Krasić, “odjeknu i u istočnoj, i u zapadnoj Hercegovini”. Tri dana nakon izbijanja ustanka fra Stjepan Naletilić, župnik u Gabeli poslao je austrijskom generalu Rodiću u Zadar brzojav u kojem traži pomoć od Austrije, zazivajući cara kao svoga… Austrija nije pomogla ustanike, kako ne bi narušila odnose s Osmanlijama, iako je priželjkivala pobunu protiv Turske (nekoliko mjeseci ranije uz granicu s Hrvatskom paradirao je osobno car Franjo Josip), ali je pomagala izbjeglice. Dvadeset dana kasnije izbio je ustanak i kod Nevesinja među pravoslavcima. A među vođama posebno mjesto zauzimaju don Ivan Musić i Mićo Ljubibratić, dok su predvodnici u zapadnoj Hercegovini mahom franjevci. Možda ćete pomisliti da su Musić i Ljubibratić bili najveći hajduci među rajom. Naprotiv, bili su najveći intelektualci među njima. Hrvat Musić školovan u Istanbulu i Ostrogonu, a Srbin iz Trebinja Ljubibratić u Dubrovniku. Obojica su govorila po četiri strana jezika. Iako su usko surađivali do kraja ustanka, vodeći se jedino interesima Hercegovine, a ne ni Srbije, ni Crne Gore, ni Hrvatske, ni Austrije, valjalo je izabrati prvog među jednakima… Oko dvije tisuće, mahom hrvatskih ustanika i dijelom pravoslavaca, okupili su se 23. srpnja u Zavali kod Ravnog kako bi izabrali vojvodu. Birali su navodno između don Ivana Musića i zavalskog igumana Hristofora Mihajlovića. Kao izbor im se nametnuo katolički svećenik don Ivan Musić, rođen u Klobuku kod Ljubuškog (rođeno prezime mu je Musa). Pola godine ranije tražio je premještaj iz Hercegovačkog apostolskog vikarijata u Trebinjsko-mrkansku biskupiju, kojoj je nedostajalo svećenika, a koja je bila pod upravom Dubrovačke (nad)biskupije. Tako je samo pet mjeseci prije izbijanja ustanka postao župnik u Ravnom kod Popova polja, gdje se nalazi ona čuvena spilja Vjetrenica. Bio je vješt diplomat i intelektualac, ali i uzavrele krvi kad zatreba. Kažu kako je odmah skinuo svećenički talar i obukao narodno odijelo, stavio fermen i dolamu, opasao sablju, nož i samokres. Crnogorski vojvoda Lazar Sočica navodno je skinuo svoj orden, kojim ga je odlikovao knez Nikola i stavio ga na prsa don Ivanu smatrajući kako je ovaj izbor nepogrešiv. Novoimenovani vojvoda vodio je operacije od Kleka do Nikšića, a narod koji nije sudjelovao u borbama bježao je u Dalmaciju, koja je obilato pomagala ustanike, baš kao i Dubrovnik, koji se javno ustručavao zamjeriti Turcima, a tajno čuvao leđa ustanicima. Turci su vršili pritisak na Beč da zaustavi ustanak, a prisiljavali su i crkvene poglavare da utječu na svećenike. No, plamen slobode bilo je teško ugasiti. Posebno kad su se hrvatskim ustanicima priključili Srbi i kad su se ustanici spojili… Musić se više nije osvrtao na svoje poglavare, već se vodio jedino narodnim interesom, što mu priznaje i sam austrijski ministar vanjskih poslova grof Andrassy. Ustanike je vodio mudro i nepokolebljivo, a planove je držao u tajnosti, što doznaju istraživači iz njegovih pisama koja se čuvaju u bečkom arhivu. Dapače, tajni pregovori s Bečom su mu donekle narušili imidž kod istočnih susjeda.
U svakom slučaju bio je to prvi masovni ustanak kršćanskog stanovništva (Hrvata, Srba i Crnogoraca) protiv osmanske vlasti, s jasnim ciljem oslobođenja Hercegovine, a potom i Bosne. Hrvati su inicirali pobunu u južnoj Hercegovini (Gabela, Dračevo), a Srbi su se nekoliko tjedana kasnije priključili u istočnoj Hercegovini, što je pokazalo mogućnost suradnje između južnoslavenskih naroda okupljenih oko zajedničkog interesa i protiv istog neprijatelja. Ustanak je, stoga, bio i prekretnica u definiranju identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata što jasno vidimo kroz analizu njihove uloge u borbi protiv osmanske vlasti i kasnije odnos prema Austro-Ugarskoj okupaciji. Ustanak je odmah odjeknuo u Hrvatskoj dajući nadu da bi i Bosna i Hercegovina mogla postati slobodna. August Šenoa u Viencu objavljuje pjesmu u čast ustanicima “Munja od Gabele” u kojoj stoji: ”Tišina pusta – Gledaj! Bljesnu!/ Sa juga puče grom/Europa skiči, pita: Munja l’ kresnu?/Il sipa Etna? Gori l’ crkva, dom?/Europa, gospo! – jeka odgovara,/Oj varaš mi se, nije munje žar./Oluja opet planula je stara,/Iz Hercegove zemlje aberdar!” Hrvatski mediji istodobno izvještavaju o napretku ustanika, a ponajviše Narodni list. A glas o ustanicima pronio se čak i do dalekoga Japana, u čijim novinama nalazimo velike priloge o Hercegovini, Turcima i ustanku.
“Hercegovački ustanak nije važan samo nama u Hercegovini već je važan i za Europu. Mi nismo bili gosti u ovoj zemlji – borili smo se i ostvarili povijesni iskorak koji je imao dalekosežne posljedice” – ističe Dušan Musa, urednik zbornika i jedan od rođaka legendarnog Musića. Ukazujući na njegovu otvorenost i suradnju kršćana tog vremena, ističe zanimljivost kako su dva bataljuna pod zapovjedništvom don Ivana Musića bila mješovitog sastava, sastavljena od katolika i pravoslavaca. “I bili su jedini takvi u ustanku!” – tumači Dušan Musa, dodavši da se ta činjenica često prešućivala iz različitih političkih i osobnih razloga. A govoreći o snazi i odlučnosti malobrojnih ustanika, Musa kaže kako je Donja Hercegovina tada imala tek desetak tisuća katolika i nekoliko tisuća pravoslavaca, dok je Osmansko Carstvo brojilo oko 40 milijuna stanovnika, dodao je publicist, zaključivši kako je naša dužnost govoriti o činjenicama, a ne mitovima, te isticati povijesne ličnosti poput don Ivana Musića koji je, kao svećenik i vojskovođa, stao na čelo ustanka koji je zatresao Europu.
Oslobodivši dio po dio južne Hercegovine, širio se slobodni teritorij. A s oslobođenim krajevima ustanici su imali velike planove i njima su pristupali jako ozbiljno. Sanjali su o samostalnoj državi, ali bi se zadovoljili i autonomijom u sklopu austrijskog carstva, a kako bi stvorili ozbiljan politički sustav angažirali su jednog od najvećih europskih pravnika tog doba Baltazara Bogišića, rođenog u Cavtatu, koji je među ostalim ustanovio pravni sustav Crne Gore. On je napisao zakon, odnosno svojevrstan min-ustav. “Za svu Hercegovinu, u njezinim starim granicama, ustanovljuje se (zemaljska uprava) središnja vlada pod imenom: Privremena (vlada) uprava Hercegovačka” – stoji u prvom članku tog iznimno zanimljivog povijesnog dokumenta. Projekt hercegovačkog ustava, koji nažalost nije doživio praktičnu primjenu, ima ukupno 77 paragrafa razvrstanih u devet cjelina. U odjeljku Osnovna javna prava Hercegovine, u članku prvom stoji: “Svi Hercegovci koje god vjere, zanata, zvanja, roda bili, ravni su pred zakonom”, a u četvrtom: “Sve su vjere koje se ispovijedaju u Hercegovini stavljene pod zaštitu zakona i jamči se zakonom sloboda svakoj od njih.” Sve to upućuje na iznimno visoku svijest, odgovornost, ali poštivanje drugih i drukčijih. Veliki pravnik Bogišić stvarno je dao truda, ali povijesne okolnosti nisu bile sklone samostalnoj Hercegovini. Posebno u njezinim povijesnim granicama. No, Austrija je sačuvala njezin identitet tako što je priznala zasebnost i u nazivu buduće države – Bosna i Hercegovina.
Danas je sasvim jasno kako je vojvoda Ivan Musić imao ključnu ulogu kao politički lider, ratni strateg i diplomatski pregovarač. Organizirao je prvu fazu pobune u Donjoj Hercegovini, gdje su Hrvati digli ustanak. Njegove snage oslobodile su ključne gradove te je inspirirao srpsko stanovništvo da se pridruži. Kao vrstan diplomat tražio je austrougarsku zaštitu za taj dio Hercegovine, što je dovelo do njezina praktičnog autonomnog statusa prije službenog zaposjedanja BiH 1878. godine. Zapravo njegovi zahtjevi za austrijsku zaštitu poslužili su kao politički argument za Berlinski kongres. Kao vojvoda rukovodio je ustaničkim snagama u ključnim bitkama, koristeći taktiku gerilskog ratovanja protiv osmanskih regularnih trupa. Razočarao se u Beč jer nije dobio zaštitu kakvu je priželjkivao, a i sam je došao na crnu listu caru jer se nije dao kontrolirati. Tako je do završetka ustanka postao prilično nepoželjan, a važnu ulogu je odigrao i osobni animozitet prema austrijskom generalu Jovanoviću. Naime, nakon završetka ustanka Musić je za svoje sjedište odabrao Stolac, koji je oslobodio od turske okupacije. To je pak priželjkivao učiniti sam general koji je umarširao u Hercegovinu kao spasitelj pa mu je bio povrijeđen ego te se ustanicima zahvalio na uslugama, a umjesto Musića protežirao je pravoslavne vođe. U međuvremenu se povrijeđeni Musić zamjerio i crkvenim poglavarima o čemu još kruže različite priče. S jedne strane navodno se htio vratiti za župnika, a s druge da su mu ambicije toliko porasle da je htio biti novi upravitelj Hercegovine. No, činjenica je da je od dubrovačkog biskupa tražio da ga prebaci na službu u Italiju kako bi se maknuo od austrijskih spletki u Hercegovini. Biskup je smatrao kako je Musić svojeglav i kako bježi od odgovornosti te mu je odredio duhovne vježbe u zemlji… Iako je to smatrao svojevrsnim poniženjem, obećao je da će odraditi pokoru i vratiti u svećenički stalež, međutim Musić iznenada bježi u Crnu Goru. I to s djevojkom Cvijom Vukasović Kuduz. Tamo ga smatraju austrijskim špijunom, pa uspijeva pobjeći u Srbiju… Shvativši da povratka nema, ondje se ženi i mlada obitelj živi u velikoj oskudici. Dobiva namještenje u beogradskoj pošti, ali ih sustiže teška bolest. Umire im dvoje male djece, a potom i Cvija u 27. godini. Godine 1888. umire i Ivan u četrdesetoj godini, a iza njega ostaje kći Delfa koja umire 1972. bez nasljednika. U Beogradu ga sahranjuju kao junaka sa svim počastima, a u zavičaju pada u zaborav…
Jedna od najneobičnijih je uloga katoličkih svećenika u borbi protiv okupatorske turske sile. Svećenici su bili autoritet u narodu, intelektualno nadmoćni i međunarodno umreženi, osjećali su najizravnije teror okupatora i bili svjesni cijene slobode. Zato ne čudi što je u Hercegovini na čelo ustanika izbio don Ivan Musić. Možda su ga inspirirala i dvojica hrabrih svećenika koja su oslobađala hrvatske zemlje od turske okupacije. To su bili fra Luka Ibrišimović i Matija Mesić. Ibrišimović je krajem 17. stoljeća bio jedan od vođa narodnog ustanka za oslobođenje Slavonije od Osmanlija. Organizirao je ustanak, potaknut porazom turske vojske pod Bečom i sklapanjem Svete Lige između Habsburške Monarhije, Venecije i Poljske u cilju konačnog oslobođenja od Turaka.
Don Musić razočarao se u Beč pa je i sam došao na crnu listu caru jer se nije dao kontrolirati
Povezavši se s carskom vojskom koja je oslobađala Ugarsku i banskom, koja je branila Hrvatsku, ustanici su teško porazili Osmanlije 1688. na brdu Sokolcu kod Požege. Tada je dobio i nadimak “Sokol”, a na čelu ustaničke vojske ostao je do 1691., kad je oslobođena cijela Slavonija. Kao svećenik službovao je u Požegi i Velikoj, a 1675. postao je i generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije na osmanskom dijelu Slavonije. Ratoborni župnik koji je oslobodio Liku bio je Marko Mesić, rođen u Brinju 1640. a umro u Karlobagu 1713. Kao brinjski župnik predvodio je 1689. ustanak protiv turskih osvajača i, nakon 160 godina dugog ropstva, oslobodio je Liku i Krbavu. Kao borac u brojnim okršajima s Turcima ubijao je protivnike, što se protivilo njegovu zvanju, pa su mu pojedini crkveni dostojanstvenici prigovarali i tražili odrješenje grijeha pred papom. Tako je, kajući se otišao u Rim tražiti oprost. Papa Klement X. 1676. razriješio ga je svih grijeha bulom, koja se i danas čuva u Senju. U znak svojih zasluga, Mesić je izabran 1678. za arhiđakona i kanonika senjskog kaptola. Po odluci cara Leopolda I. 1693., imenovan je za zapovjednika i poglavara Like, i na toj dužnosti je ostao punih 20 godina. Za razliku od svojih kolega i prethodnika, don Ivan Musić nije bio nagrađen za svoje narodne zasluge, već je postao žrtva odnosa velikih sila budući da je živio na ovoj našoj vjetrometini, a možda i kukavičluka svojih nadređenih.
Još je jedna pouka ovog ustanka, a to je kako je percepcija važnija od činjenica. Srbi su bili percipirani kao hrabar i ratoboran narod, pa tko bi drugi vodio ustanak osim njih. Hrvati su kulturni, kaže najstariji srbijanski stereotip o Hrvatima, pa i pasivni – misle mnogi, pa kako će Hrvat biti na čelu ustanka. S druge strane valjalo je pokazati pravo Srbije na BiH pa samim time umanjiti hrvatsku komponentu. S druge strane, kad je don Ivan Musić morao otići u Crnu Goru, pa pobjeći u Srbiju o njemu su se počele ispreplitati legende. Jedna od njih je bila kako je prešao na pravoslavlje te kako se oženio pravoslavkom. Zato ga je u zavičaju valjalo otpisati. Iako je istina bila da je i pokopan kao katolik, a njegova družica nakon napuštanja svećeničke službe, bila je iz ugledne katoličke obitelji iz dubrovačkog primorja. Dok se Hrvati svojih odriču i stide, Srbi prigrle i svojataju i ono što nije njihovo. Tako je jedan od ustanika istočno-hercegovačkog hrvatskog prezimena Jovanović (kratko uzlazno a), Stjepan, postao Stevan Jovanović (dugo silazno a). Prigrlili su i Musića, dali su mu posao i zadovoljštinu.
Na koncu i u ovoj priči o Hercegovačkom ustanku se pokazuje kako revolucija jede svoju djecu. Većina ustanika završila je preranom smrću ili tragično. Može se pretpostaviti kako nije riječ samo o sudbini već i o obavještajnim umijećima velikih sila. S druge strane, naši prostori su odvajkada služili velikim silama za međusobne obračune, ali i dogovore. Koliko puta su mali nagovoreni da potpale požar, pa kad se okolnosti promijene – ispadnu krivi. Interesi velikih su se lomili i lome preko naših leđa, a rado su uvijek ostavljali i nedovršene poslove u ovom dijelu Europe, kako bi se strasti mogle opet razbuktati ako zatreba. Također smo stoljećima gledali u zapadnjake kao spasitelje, a te nade bi brzo splasnule. Mislili smo da je kulturološka ili vjerska sličnost ili istost dovoljna da nam priskoče u pomoć, a zaboravljali smo da su njima važniji neki drugi interesi. Pouzdavali smo se u civiliziranost zapadnog svijeta i u vrijednost ljudskih prava, a oni bi samo zažmirili ne neljudske geste okupatora i nastavili nas učiti pristojnosti. Uostalom za bogate i moćne uvijek postoji neki viši interes od ljudskih života. Njima su važniji od malih naroda “oni koji imaju karte” – kako bi Trump rekao! I što se promijenilo u ovih sto pedeset godina? No, ipak – svi bi trebali znati – ustanici su uvijek nepredvidivi i mogu pokrenuti kotač povijesti.
