Ovih dana u 79-oj godini života preminuo je Jozo Mandić, koji će se danas pokopati na groblju Žabar na Hardomilju. Iz knjige Ante Čuvala Iseljeništvo općine Ljubuški donosimo članak o njemu.
Jozo Mandić rođen je 13. travnja 1941. u Hardomilju od oca Ante i majke Matije, rođene Bubalo. Rastao je, išao u školu i čuvao ovce kao i sva druga djeca tog vremena u našim selima. Značajan zaokret u njegovu djetinjstvu dogodio se kad mu je stric Franjo, koji je početkom prošlog stoljeća otišao u Ameriku, posjetio (1951.) rodni kraj. Naime, za vrijeme njegova boravka u rodnom selu dogovoreno je da će stric malog Jozu „pribaviti” u Ameriku. Tako je i bilo. Godine 1954. Jozo je stigao u gradić Alberdeen, na obali države Washington.
Po dolasku u Ameriku, Jozo je išao u školu, bio odličan đak, naučio engleski, pomagao stricu, koji je imao taksi kompaniju, nakon pet godina dobio je američko državljanstvo i postao „Joe”. Ali novi životni izazov je došao sa smrću strica Franje kad je Jozo bio u 3. razredu srednje škole. Strina je prodala tvrtku i Jozo je procijenio da mu je najbolje poći u američke marince. Premda ga je od te namjere odgovorila strina, jer je ona izgubila sina marinca u Korejsokm ratu, on je i dalje sanjao o vojnoj karijeri. Poslije srednje škole, radi dobrih ocjena i uzorna karaktera, bio je kandidat za vojnu stipendiju, ali mu je ne dodijeliše jer su mu roditelji živjeli u zemlji gdje vlada komunistička ideologija i totalitarni režim. Jozo je bio uporan, priključio se mornarici i, uz preporuku časnika koji su ga dobro upoznali, bio je primljen u mornaričku akademiju (class of 1966.). Po završetku akademije Mandić je služio kao časnik na brodovima „Richard E. Kraus” (DD-849) i „New Iersey” (BB-62). U mirovinu je pošao 1994. u činu kapetana. Osim vojne akademije, Jozo ima i magistrat iz ekonomskih znanosti.
Kao zanimljivost koja najbolje govori o kakvom je čovjeku riječ navodimo podatak da se časniku Mandiću ukazala mogućnost napredovanja u karijeri u smislu da je mogao imati uvid u najdelikatnije vojne i državne tajne SAD, ali takvu mogućnost nije prihvatio. Naime u novonastalim okolnostima, sukladno pozitivnim propisima SAD, ne bi mogao, odnosno, smio posjećivati zemlje komunističkog režima, (kakva je bila i zemlja iz koje je otišao) na što, zbog tada još žive majke, nije želio pristati. Doista, časna odluka časnika Mandića.
Valja istaći činjenicu da nikad nije zaboravio rodni kraj. Otišao je kao dijete i kad je nakon desetak godina odsustva došao u zavičaj u posjet obitelji bio je odrastao čovjek i, kažu, ni rođena ga majka nije prepoznala. Po iskazu njegovog brata, majka pri susretu doista nije bila sigurna je li to njezin Jozo.
Uvijek je držao vezu s obitelji i bio dio hrvatske zajednice u Seattleu gdje je živio. Početkom Domovinskog rata Jozo je bio spreman pridružiti se Hrvatskoj mornarici (koja je tada bila u začecima), ali mu je predsjednik Tuđman rekao da će biti od veće koristi ako ostane u Americi i lobira za interese Hrvatske u tadašnjim teškim trenucima. On je to spremo prihvatio i pomagao na razne načine oslobođenju i osamostaljenju Hrvatske. Raspad Jugoslavije i komunizma za Jozu je donio još jedan životni zaokret, ali ovaj put iz Amerike u domovinu.
Neka njegova duša počiva u miru, a ovozemni ostaci u ponosnoj hercegovačkoj zemlji!