Na današnji dan korisno je sjetiti se pokojnog Radoslava Dodiga i njegova sjajnog teksta o Povelji Kulina bana objavljenog u Večernjem listu i na nekim portalima u proljeće 2008. godine.
Kako ni prije ni poslije nitko nije napisao ništa bolje tako tekst prenosim u cijelosti:
Obično se na naslovnici i na prvim stranama dnevnih novina nađu ljudi i događaji koji su obilježili protekli dan.
Nasuprot tome, Oslobođenje od 19. travnja na naslovnici i sljedećim dvjema stranicama nudi priču o papiru. Točnije rečeno, o trgovačkom ugovoru između Dubrovačke republike i bosanskoga bana Kulina.
Nadnaslov glasi ”Povelja Kulina bana konačno u našoj zemlji” a glavni naslov ”Povratak nakon 820 godina”. Naime, Državni arhiv u Dubrovniku ustupio je Županiji Sarajevo povelju Kulina bana, koja će biti izložena tri tjedna u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu.
Kao što je poznato, dubrovački arhiv posjeduje dva primjerka ugovora između dubrovačkoga kneza Gervazija i bosanskoga bana Kulina, dok se treći primjerak nalazi u Biblioteci Ruske akademije znanosti u Sankt Peterburgu, kamo je dospio manipulacijama (čitaj krađom) ruskoga konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića u prvoj pol. 19. st.
Premda je taj ugovor poznat stručnoj javnosti još od 1839., kada je prvi put objavljen, posebice nakon 1989., kada je Akademija nauka i umjetnosti BiH organizirala simpozij ”Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina”, pojedini sarajevski novinari počinju je otkrivati i pisati zadnjih pet-šest godina. Ništa ne bi bilo neobično da u tom pisanju nema panbosanske euforije i veličanja uloge Kulina bana i njegova ugovora kao ”najstarijega državnoga dokumenta kod svih južnoslovenskih naroda i država” (Oslobođenje, Povratak nakon 820 godina, 19. 4. 2008., str. 2., 5-7. redak odozgo), a koji je pisan ”na starobosanskom narodnom jeziku” (Oslobođenje, isti članak, 1. str., predzadnji redak). Istodobno, bosanski državni ego promiče se pod lingvističkim kišobranom bosanskoga jezika, kao najstarijega jezika i bosančice, kao temeljnoga pisma. Ergo, Bosna je nukleus-država, bosanski jezik je naš prajezik, a bosančica naše matično pismo.
Red je provjeriti udarne naslovne tvrdnje bh. nezavisnoga dnevnika, kako sebi tepa navedeni dnevni list.
Kao prvo, smiješna je priča o najstarijem državnom dokumentu na Balkanu. Što bi rekli Hrvati, koji se mogu podičiti za nekoliko stoljeća starijim državnim dokumentima?
I pučkoškolci u Dalmaciji znaju da je knez Trpimir 852. (dakle, punih 337 godina prije spomenuta ugovora) pisao darovnicu u Bijaćima kod Kaštela, gdje se lijepo titulira kao ”knez Hrvata milošću Božjom” (dux Croatorum iuvatus munere divino). Gdje su pisma pape Ivana VIII. knezu Domagoju 874. i pape Ivana VIII. knezu Branimiru 879.? U to ranosrednjovjekovno doba kad ti rimski papa napiše pismo, to je kao danas kad te Europska Unija primi u svoje krilo.
A papa Ivan X.? On je pisao 925. pisao pismo hrvatskom kralju Tomislavu, ali i Mihovilu, humskome knezu (et Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Dok u Humskoj zemlji, današnjoj Hercegovini, početkom 10. st. postoji kneževa kancelarija, diplomacija i dvorska svita, u isto doba u nedefiniranoj Bosni nepismeni žitelji love jarebice i gdjekojega vepra. Ostalu gomilu povelja hrvatskoga kralja (opet rex, a ne banus) Krešimira IV. iz sredine 11. st. ostavljamo u pričuvi. Uzgred budi rečeno, srpski župan Stefan Nemanja 27. rujna 1186. (opet prije Kulina) sklapa Ugovor o miru i prijateljstvu s Dubrovačkom republikom.
Kao drugo, ugovor Dubrovačke republike, koju zastupa knez Gervazije (pučki Krvaš) i banovine Bosne, oko Sarajeva, Zenice i Visokoga, koju zastupa ban Kulin, nije baš prvorazredan državotvorni dokument. Evo što o njemu kaže povjesničar Vladimir Ćorović (Historija Bosne, Beograd, 1940., 168): ”To je sitniji ugovor unutrašnje prirode, kakvih ima vrlo često, čak i između pojedinih gradskih općina (pr. Splita i Trogira), u okviru izvesnih autonomija”.
Takav ugovor sklopili su još ranije 1167. Omišani i grad Kotor, zatim 1190. Dubrovčani i pleme Kačića, pa 1207. Dubrovnik i Kotor. Čak je i humski knez Andrija 7. rujna 1241. sklopio sličan ugovor s gradom Splitom, o čemu malo Hercegovaca danas vodi računa. Dakle, sama Kulinova povelja de iure je tipičan srednjovjekovni trgovački ugovor o povlasticama. Današnjim rječnikom rečeno, dubrovački cilj bio je u slobodnu pristupu tržištu i nesmetano poslovanje.
Kao treće, jesu li starobosanski i bosančica tada bili glavnim jezikom i pismom na području BiH? U posebnu zborniku ”Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina“ (ANUBiH, Sarajevo, 1989.) N. Gošić taj jezik zove srpskohrvatskim (str. 18.), a dr. Asim Peco zove ga ”našim jezikom” (str. 62.). No ono što novinari iz bh. prijestolnice ne vide jest činjenica da je na vrhu sva tri primjerka latinski jezik i latinično pismo. On je osnovni predložak ugovora, ispod kojega se nalazi srednjovjekovni tekst, razumljiv Kulinu i njegovu dvoru. U tom jeziku na vrhu lijepo se u kršćanskom duhu križa, a na dnu kune u Evanđelje, a datira ”od rožestva Hristova tisuka (hm, vidi zanimljiva broja tisuća!) i stoi osamdeset i devet lita, miseca avgusta, u dvadeset i deveti dan, usečenia glave Ivana Krstitela”.
Baš je enigma pogoditi osobine toga jezika, kao i vjerski Kulinov svjetonazor, gdje se godine broje po Kristovu rođenju (rimski običaj), a ne prema postanku svijeta (carigradski običaj).
Ivo Lučić/facebook
