Umro je Veselko Koroman.
Poezija Veselka Koromana uvijek me podsjeti na jedan od mnogih opisa te ljudske djelatnosti po kojem je ona prije svega „odraz uzvišene duhovnosti“. Stare Vede, psalmi, pjesme starih Egipćana, Kineza i drugih naroda, jasno svjedoče o religijskoj naravi poezije. Konačno, u Starome zavjetu, kao jedna od Knjiga mudrosti, nalazi se i Pjesma nad pjesmama.
Za Koromana sam čuo još u osnovnoj školi. Pričalo se o njemu kao o kakvu vilenjaku koji živi u Sarajevu i piše poeziju. U gimnaziji sam počeo čitati njegove pjesme, a upoznao sam ga prije 32 godine, krajem 1990. u Drinovcima, na Šimićevim susretima (gdje sam, usput budi rečeno, tada osvojio prvu nagradu). Vozili smo se skupa iz Drinovaca kući. Sjećam se da je stao kod jednoga dućana kupiti majci kave i još nekih sitnica što ih hercegovački sinovi donose majkama kada ih posjećuju. Susjedi smo, oba smo rođeni ispod ljubuške tvrđave, on s njezine sjeverne, a ja s jugoistočne strane. On iz Gornjih Radišića, a ja s Mostarskih Vrata. Kraj moje je roditeljske, djedove i pradjedove kuće prolazio, kad god je pješice (a kako bi drukčije) išao u Ljubuški ili do škole na Humcu.
Od prvoga susreta doživljavao sam ga kao „pjesnika nad pjesnicima“ i kao neku vrstu svećenika. Znao sam da nije fratar niti je dumo, ali je svojim izgledom, stavom, ponašanjem te načinom i sadržajem govora, a posebno svojim pjesmama, nadmašivao i najposvećenije svećenike koje sam poznavao ili sretao.
Jedanput sam u razgovoru s njim, možda malo i provokativno, citirao ili bolje reći recitirao engleskog pjesnika Georgea Mereditha koji je napisao stih što u prijevodu glasi otprilike ovako: „Sve dok gori vatra u kaminu / Mi ne tražimo srodstva među zvijezdama.“ Veselko je na to, baš poput Jorge Luis Borhesa, u čijoj sam interpretaciji i čitao Mereditha, odmah rekao „To nije tako! Ja sam od djetinjstva zagledan u zvijezde!“ Doista, kada čitamo njegove pjesme vidimo da on gotovo uvijek, barem ispod oka, gleda u zvijezde, u onostrano, u metafizičko. Tako u Veselkovim „Razmatranjima“ iz 2015. godine možemo pročitati:
„Je li svjetlost svih zvijezda, a ne samo ona koju nam daje Sunce, životvorna? Možda sve svjetlosti i nisu svjetlosti – nego stupnjevi tame. Tko zna ne svijetli li kakvu nenaslutivu stvorenju u izgubljenim daljinama Svemira upravo naša noćna tama, i nije li njemu susjedno, bezimeno sunce, kao i ovo što obasjava Zemlju, sijač nepronične tame, pa tako i tvorac smrti.“ Ovo me za trenutak vraća Borhesu i jednom njegovu osvrtu na metafore. On koristi pjesnički izraz „star upola kao Vrijeme“ da bi objasnio čarobnu preciznost stiha. Zatim citira Shakespearea tumačeći njegovo poimanje vremena. „Kada ti čelo stegne četrdeset zima“ – piše Shakespeare u sedamnaestom stoljeću, kada je „četrdeset“ značilo „mnogo“.
Danas, kada je Veselku Koromanu već 88 zima „stegnulo čelo“ i kada je, parafrazirajući naslov jedne njegove zbirke pjesama, Stariji od vremena, mi držimo da je on još mlad i da će tek napisati svoje najbolje stihove. Veselko Koroman zbirkom pjesama koju večeras predstavljamo, a koju je naslovio Bit ću negdje propituje smisao poezije, smisao života, beskraj svemira i vremena, kraj i onkraj, slabost i snagu čovjeka, odnos svjetla i tame, simboliku praha, tvari i trava. Propituje i zaključuje „Bit ću negdje!“ – neću nestati, život nije samo ovo ovdje, samo ovo zemaljsko. Ima još nešto, ima još negdje!
Ne znam je li primjereno, ali me je ovom zbirkom neodoljivo podsjetio na čuvenog i velikog kanadskog pjesnika i kantautora Leonarda Cohena koji je u osamdeset drugoj godini života objavio album You Want It Darker gdje u gotovo svakoj pjesmi ostavlja dojam svršetka, podvlačenja crte i svođenja računa. On već prvom naslovnom pjesmom otvara temu oproštaja i završava je hebrejskim refrenom „Hineni, hineni. I’m ready, my Lord. Ja sam spreman, Gospodine! Cohen je umro dvanaest dana poslije izlaska albuma, a ja se nadam da ćemo dvanaest godina poslije izlaska ove knjige slaviti Veselkov stoti rođendan, recitirajući njegove stihove:
Bio sam negdje
Dok me bilo nije.
I došao otud u zavičaj
zemni.
Bože, što sam proživio ovdje.
I što me čeka onamo,
u domu starom?
U spomenutoj zbirci Stariji od vremena objavljenoj prije četrnaestak godina Veselko se već opraštao od ovoga svijeta pišući neku vrstu javne ispovijedi, unutar koje je napisao i sljedeće:
„Doslovno govoreći
Još samo pet godina do mog odlaska.
Možda dva puta po toliko. Njih dvadeset
najviše. I ne pitajte otud, sa svojih
litica, kako to znam. Dojavio mi netko,
čuo od lista kojeg više nema.“
Takvo razmišljanje i računica nisu mogući bez Božje prisutnosti i propitivanja odnosa s Njim, pa Koroman zapisuje i slijedeće misli:
„Ne znaš, ništa ne znaš, a i ne moraš znati“.
„Bog je sve: zamislivo i nezamislivo, a pretežno nezamislivo“.
„Dvojica glavnih brinu se o meni: ja i moj prijatelj Bog“.
U duhu tog prijateljstva i božanske ljubavi, koja svakako uključuje razumijevanje i milost, Koroman piše:
„Ne znam zašto bi se Bog srdio,
i na koga, i na što, kad sve je
što bdi iz njega samog, i takvo
kakvo jest, po volji njegovoj.“
Kraj svemirske širine što ju je pokazao u svojim pjesmama, Veselko Koroman duboko se ukorijenio u svoj „zavičaj zemni“, u mjesto svoga postanka, u Radišiće, u Ljubuški i Hercegovinu. O njima je često pjevao, u stihovima o zemlji, bunaru, travama, bilju i velebilju, o svjetlosti i tami, osoju, Biokovu, Butorovici i Ivanu…
Tu ukorijenjenost, ljubav i povezanost s rodnim krajem i svojim „blagim narodom“, često su mu zamjerali, kao i njegovu potragu za inim. U Sarajevu, gdje je proveo znatan dio života, tražili su da iz pjesama ukloni „božićnu atmosferu“, da prestane pisati, nekim, njima čudnim, arhaičnim jezikom, da ne spominje imena trava što rastu u njegovu vrtu, kao ni toponime iz njegova zavičaja.
Tražili su da prestane biti onaj koji jeste i da postane netko drugi, netko tko će biti korisniji njima i takozvanoj socijalističkoj zajednici. Veselko je odbio prestati biti pjesnik i postati društveno politički radnik. Bio je spreman platiti cijenu neposlušnosti i nepristajanja služiti režimu koji pjesnicima oduzima glas, a trave i riječi dijeli na podobne i nepodobne.
Ne samo da mu je odbio služiti, nego mu se i otvoreno usprotivio. U posljednjem dvobroju sarajevskog časopisa Život iz 1970. godine objavljen je Koromanov članak pod naslovom Uvlake gredu, a postole stoje, u kojem je vrlo precizno, uz čitav niz primjera, dokazao sustavno potiskivanje „zapadne varijante“ odnosno hrvatskoga jezika iz upotrebe u BiH. Ubrzo se dogodilo da je izvjesni referent za kulturu Socijalističkog saveza SR BiH na skupštini Udruženja književnika optužio hrvatske pisce što nisu reagirali na tvrdnje Grge Gamulina iznesene u zagrebačkoj Kritici da u javnom životu Sarajeva i SR BiH uopće ne sudjeluju hrvatski pisci i znanstvenici.
Umjesto „ograđivanja“ sedam hrvatskih književnika napisali su i potpisali pismo koje je 28. siječnja 1971. objavljeno u Vjesniku, Politici i Borbi, a sutradan je uz prigodan komentar objavljeno i u sarajevskom Oslobođenju. Oni su potvrdili Gamulinove tvrdnje o nepovoljnom položaju hrvatskoga jezika, kulture i hrvatske inteligencije u SR BiH.
To je pismo poznato i kao Pismo sedmorice, a ponegdje ga pretenciozno nazivaju i bosansko-hercegovačkom inačicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Pismo je naišlo na veliki odjek u ondašnjim političkim i kulturnim krugovima, a njegovi potpisnici: Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Mile Pešorda, Stanko Bašić, Nikola Martić i Mirko Marjanović označeni su nacionalistima i neprijateljima režima. To se posebno odnosilo na one koji su nastavili s „neprijateljskom djelatnošću“, a takvim je svakako smatran Veselko Koroman, koji je od tada pa do kraja komunističkog režima strpljivo nosio teret političke nepodobnosti i u svojoj samoći svojim jezikom pisao svoje pjesme.
Osim pjesama, Veselko je tada napisao i esej „U cara Trajana kozje uši“ u kojemu je iznio službene podatke SSRN BiH o udjelu Hrvata i ostalih naroda u državnoj upravi i drugim institucijama SR BiH. Članak je otisnut u devetom broju časopisu Život iz 1972. godine, ali je broj zabranjen i ponovno je tiskan bez Koromanova eseja. U istom broju časopisa trebao je izići i tekst Vitomira Lukića, Naš jezik i tuđe brige, ali ga je Lukić u znak prosvjeda povukao.
Danas, dok bijemo iste bitke i vodimo iste ratove za identitet, za nacionalna i ljudska prava, neki nas pokušavaju spriječiti, a neki pokušavaju promijeniti prošlost i preuzeti zasluge koje nemaju. Pokušavaju se predstaviti boljima nego što su bili i većima nego što jesu te profitirati na tuđoj muci. Veselko na to mirno odmahuje rukom i piše: „Možeš biti koliki god hoćeš, to ti ništa ne vrijedi među malima, koji drže da su veliki“. A odmah zatim, bez imalo gorčine, pomiren sa svima i svime ponavlja stih:
„Bože, što sam proživio ovdje.
I što me čeka onamo,
u domu starom?“
Veselku Koromanu čestitam na ovoj zbirci pjesama, zahvaljujem mu na prijateljstvu i na svemu što je napisao i učinio. Bog mu je dao talente, a on ih je i te kako iskoristio.
