„Zrelu bliskost s drugom osobom teško je izgraditi dok ne razvijemo čvrsti osjećaj identiteta, jasne granice svoga „ja“ i osjećaj za uzajamnost. Kada sa sobom imamo ostvaren odnos ljubavi, povjerenja, prihvaćanja i brige o sebi, prirodno je onda da naš izbor partnera bude adekvatan i da se preko puta nas nađe osoba koja odgovara nama, odnosno onome što zaista jesmo. Dakle, naš izbor potvrdit će kako smo dobro sami sa sobom te da i sebi i drugome želimo dobro“, tvrdi psihologinja, psihoterapeutkinja, savjetnica u radu s ljudskim resursima i motivacijska govornica Ivona Šimunović govoreći o temi „Odnos između bračnih parova – život u zajednici“. Ova stručnjakinja, autorica knjige „KAKO? Vječno životno pitanje“, koja ima 20 godina staža u radu s djecom te 15 godina u radu s odraslima na osobnom razvoju i problemima s kojima se susreću, u intervjuu za Dnevni list pokušala je objasniti kako održati dobre međuljudske i partnerske odnose među različitim generacijama, što treba poduzeti u slučaju narušenih odnosa, kako osnažiti siromašnu komunikaciju između bračnih partnera…
Sve je veći broj mladih bračnih parova koji se odlučuju na život u zajednici, ponajviše zbog loše ekonomske situacije. Za neke je ovakav način života spas, a za neke „pakao“. Je li, po Vašem mišljenju, doista teško opstati pod jednim krovom i koji su razlozi koji dovode do neslaganja?
Izgrađenost od najranijeg djetinjstva i sve ono što su nam roditelji pružili ili uskratili, aktivirali ili blokirali tijekom emocionalnog razvoja, su naši dijelovi s kojima su partneri došli jedno drugome u život. Oni uvelike ovise kako o njihovom odnosu, tako i o odnosima u zajednici. Kada nekoga istinski i bezuvjetno volimo, ne gušimo ga, ne postavljamo uvjete itd. Razlozi neslaganja u većini slučajeva odnose se na blokiranje slobode življenja te ometanje u donošenju izbora i odluka. Naime, ljudi jučerašnjice živjeli su u širim obiteljima i zajednički rješavali probleme po načelu „Svi za jednog, jedan za sve“. Danas gotovo postaje pravilo – svatko protiv svakoga. Poljska poslovica kaže: „Sreća pamet uzima, a nesreća je vraća“. Danas mladi supružnici žele sami donositi svoja pravila življenja i odluke, bez obzira na život i druge osobe u proširenoj zajednici, npr. roditelje s kojima žive.
Ukoliko su odnosi u zajednici već narušeni, kako se ponašati u takvoj situaciji?
Problemi su dio naše svakodnevice, kao i sukobi s drugim ljudima, a na vama je da ih ne ignorirate, već da naučite rješavati konflikte na pravi način. Proces razmišljanja često može narušiti dijalog, jer često brže mislimo nego što pričamo i većina ljudi često nije svjesna stvari koje remete komunikaciju. Konflikti najčešće nastaju kada shvatite da s drugim ljudima ne dijelite ista očekivanja, ako smatrate da drugi trebaju pretpostaviti što mislite i što želite i onda su razočaranja neizbježna. Prema drugima se odnosite s istom ljubaznošću, tolerancijom i poštovanjem kako biste voljeli da se oni ponašaju prema vama i oni će početi slijediti vaš primjer. Slušajte pažljivije svog sugovornika, jer to je ključni faktor zdravog odnosa; prihvatite ljude onakvima kakvi jesu. Podsvjesna potreba svih nas je osjećaj da smo važni i zato dokažite drugima da ih cijenite. To je ključ sjajnih međuljudskih odnosa i, kad god se koncentrirate na to da kod članova obitelji, prijatelja i kolega stvarate osjećaj da su važni, vi stvarate preduvjet za zdrave i sretne recipročne odnose s okolinom.
Život u višegeneracijskim obiteljima, na neki način, sputava daljnji razvoj partnerskog odnosa, osobito među mladim parovima koji nemaju priliku za stjecanje životnih iskustava. Kako to komentirate?
Svi mi u partnerski odnos dolazimo s velikim brojem stečenih iskustava od djetinjstva i odgoja roditelja te je bitno jesu li dobra ili loša, kao i to postoje li kakve davne razvojne traume u djetinjstvu koje nas puno puta koče u stjecanju novih iskustava. Ako je većina iskustava dobra i pozitivna u oba partnera, te su od roditelja dobili poticaj za izgradnju odgovornosti i samostalnosti, partneri će stjecati nova iskustava u zajednici.
Živimo li u vremenu u kojem sve češće do razvoda brakova dolazi upravo zbog neslaganja karaktera, čak više nego zbog nasilja i nevjere?
Kada je broj razvoda u pitanju statistika je, nažalost, zabrinjavajuća. Osnovni i prvi problem koji u konačnici dovodi do razvoda je nekvalitetna i vrlo siromašna komunikacija između partnera. Od toga kreće sve i nastaje većina problema. Partneri su zaboravili činjenicu da ih je pored vanjske privlačnosti, komunikacija ta koja ih je privukla jedno drugom, dovela do intimnosti, seksualnog odnosa pa u konačnici i do braka. Pojasnila bih nešto što ljudi miješaju. Osobnost je dojam koji ostavljamo, ona je sveukupnost svih naših navika i vještina. Karakter je ono što uistinu jesmo, a temperament je način aktiviranja ukupne raspoložive energije u pojedincu. Više bih rekla da problem razvoda leži u temperamentu, a onda u karakteru.
Kada eskalira napetost među partnerima, problemi se počnu gomilati. Je li razlog tomu (samo) život u zajednici ili je u pozadini nešto drugo?
Iz kuta neuroznanosti, situacija je sljedeća… Kada se zaljubimo i započinjemo romantičnu ljubav dolazi do kemijske reakcije i u mozgu se počinje oslobađati feniletilamin ili PEA (phenylethylamine). Oslobađanje PEA-e uzrokuje osjećaje olakšanja, ushićenja, euforije i uzrokuje prirodno stanje opijenosti. Istraživanja pojašnjavaju da naš mozak može tolerirati PEA-u maksimalno dvije godine (faze romantične zaljubljenosti u kojoj se u našim mozgovima oslobađa PEA). U tom razdoblju romantična se ljubav događa i završava. Mi u svom partneru vidimo na nesvjesnoj razini slične emocionalne povrede i rane koje smo i sami zadobili u procesu odrastanja – najčešće u djetinjstvu, kroz odnos s važnim nam odraslim osobama. U prvom razdoblju mi vidimo u partneru sve ono što nam je potrebno kako bi se osjećali sigurno – i prisutnost straha je minimalna. Dakle, doživljavamo sigurnost, podršku i razumijevanje. No, nakon razdoblja zaljubljenosti odnos se može razvijati u smjeru svjesne i zrele ljubavi i tada se naš individualni dojam o partneru počinje mijenjati. O partneru počinjemo razmišljati kao o osobi koja se promijenila ili o osobi koju tek sada upoznajemo. Ono što se temeljno događa na odnosnoj razini između partnera je pojavljivanje ranjivosti koju smo doživjeli u djetinjstvu. Naše stare emocionalne rane postaju ponovno aktivne i osjetljive. Nismo svjesni da su one budna i bolna iskustva našeg odrastanja i prošlosti, već ponašanje partnera doživljavamo kao povredu u sadašnjosti. Ono čega nismo svjesni, je da kada mi biramo partnera na duboko nesvjesnoj razini, biramo partnera koji je imao vrlo slična emocionalna iskustva u djetinjstvu. Naši partneri u pravilu su osobe koje imaju onu „drugu stranu“ iskustva koja je nama nedostajala, a mi imamo iskustvo koje je njima nedostajalo/trebalo. Ta činjenica prilika je za pravi osobni rast u odnosu sa partnerom. Želimo li da naš odnos uspije i razvija se, važno je da svoja bolna iskustva iz prošlosti osvijestimo i svjesno podijelimo s partnerom te time stvorimo prostor za nova pozitivna iskustva odnosa. A to sve možemo postići kroz partnerski dijalog za čije ostvarenje nam je nužna međusobna predanost, osjećaj sigurnosti i sposobnost identifikacije s partnerom (da pri tome ne gubimo sebe).
Kada bi bračni par trebao reći: „Dosta je bilo!“?
Ako su sve opcije za poboljšanje odnosa upotrijebljene, a pomaka nema, tada je vrijeme za reći: „Dosta je!“. Ta je opcija neophodna ako partneri žele sačuvati brak, odnos i ljubav. U nekim situacijama je potrebno i napustiti zajednicu s korektnim objašnjenjem roditeljima: „Cijenimo vas, poštujemo i volimo. Uvijek ćete biti naša obitelj, ali nama je glavna i primarna ova naša i brak koji smo sklopili“. Nažalost, mnogi roditelji ne osvijeste jednu činjenicu, a ona je, da smo djeci darovali život , ulagali u njih do određenih godina, ali da s tim nismo dobili pravo upravljati njihovim životima dok god smo živi.
Kakva su Vaša iskustva s klijentima po pitanju ove teme?
Iskustvo kroz 15 godina rada pokazalo je da je zaista jedan od prvih razloga razvoda upravo problematika odnosa s roditeljima, a pogotovo kad se živi u zajednici s njima. Živimo u vremenima koja se strelovito mijenjaju, a borba za egzistencijalnim opstankom je za mnoge teška i veliki životni teret. Radi svega toga, partnerima ostaje vrlo malo vremena za oplemenjivanje odnosa i ljubavi. A još kada u to uđu i nemiri koje uzrokuju drugi ljudi oko njih, često mnoge brakove slome vanjski utjecaji. Ponekad je potrebno i roditelje uključiti u savjetovanje kako bi se dobio pozitivan učinak.
Na koji način supružnici mogu izgraditi pozitivne odnose s roditeljima, istovremeno tretirajući jedno drugo kao prioritet?
Pozitivni odnosi u zajednici mogu se ostvariti ako već prije samog braka partneri sjednu za „ „stol mira“ te otvoreno iznesu svoje stavove, potrebe, želje, prioritete i granice. Moramo znati jedno – osoba koja nije osvijestila svoje osobne granice, nikada neće znati postaviti granice prema drugima. Smatram da nam nitko ništa loše ne može učiniti ako mu mi sami ne dozvolimo, čak i kada su u pitanju naši najmiliji i najvoljeniji.
